Propusna granica sa Albanijom je djelomičan uzrok za situaciju, njihovi profesori predaju albanskoj djeci na Kosovu da su Srbi neprijatelji i agresori. Svatko to zna, ali nitko ne radi ništa oko toga. Sredstva izdvojena za nerazvijene regije nisu plasirli u ekonoske grane,  već se tim sredstvima plaćaju kuće Srba i Crnogoraca. Blaga i tolerantno stajalište Vrhove vlasti, što je još gore Albanci ih tapšaju po leđima i tako dalje. Sada oni progone iskrene komuniste na Kosovu, Balistički pokret se razvija prema najgorem tipu fašizma.

Glava domaćin je bio član stranke od 1948. do 1975. godine, njegov sin postao član. Nitko ih nije slušao u srpskom ogranku  stranačke organizacije komunista. Oni su samo radili ono prosijan na Albance. Osjećao sam se glupo kada je  za predsjednika stranka  trebao biti izabran sin zloglasnog Baliste. Sam sam se borio protiv te odluke predsjednika suda, jer je imenovan lik koji je bio u Balistima za vrijeme rata. No, zaključak je uvijek bio da je sve u redu. Srbi su se žalili, ali organizacija stranke dobivala smjernice izravno od Mahmud Bakalija i bivalo je sve gore i gore.

Trebalo je četiri godine čekati da sin nađe posao ovdje kroz svoje odnose i dogovoreno je da se naći zemljište za izgradnju kuće na. Nisam mogao dobiti zemljište, kada sam konkurirao za to, rečeno mi je u općini da bih mogao izgraditi tu i nakon toga je bilo vidljivo da to nije bilo moguće. Oni su htjeli da mi gradimo na području koje nije građevinsko. Čak i sada nemamo vodu ili u kanalizaciju, a oni nam govore da nikada ne ćemo niti imati. Cijelo naselje je "ilegalnao" građrno, prvo ljudi s Kosova, a ne možemo riješiti problem kroz udruge lokalne zajednice, to je kao da nismo ovdje živjeti. Prvo smo iznajmili smještaj i ostao s odnosima. Nemamo puno kontakta s mještanima, mi imaju tendenciju da izgledaju više u grad. Oni nas zovu "Albanci", ali ja ne mislim da želim biti neljubazna.

Nema velike razlike u odnosima susjeda, mi ne idu puno iako mi nekad na Kosovu. Naš životni standard je bio bolji. Ovdje smo slobodni, djeca mogu hodati ulicama u miru  ići u školu.

Iako nema razloga za to, ja se  još uvijek niam navikla na činjenicu da me nitko ne uznemirava ovdje, da nema tenzija i ne moramo se pitati da li netko ide pucati na moj prozor da me izazova po noći. 

Svagdje i svaki dan  strada netko od srpskog življa na Kosovu i Metohiji teklo je tako četvrt stoljeća, u gluši i ropcu, bez prava protesta i bez odgovora na sudske žalbe, a posljedica toga bila je neprekinuta  iseljavanja pod pritiskom.

Međutim, s proljeća 1981. godine dogodio se  događaj koji je mnogima na Kosovu i izvan njega, naročito u Srbiji, otvorio oči. Istina, i o tome se prvih mjeseci nije smjelo ni pričati javno, a kamoli pisati, sve je zataškavano i skrivano kao "državna tajna", mada je ta tajna već u čitavom svijetu bila javna. Riječ je o poznatoj alabanskoj separatističkoj  u ožujku i travnju 1981. godine
(koja je zamagljivana političkom terminologijom: "demonstracije", "kontrarevolucija" i slično).
Od ove pobune 1981, koja je studenog 1988. i veljače i ožujka 1989. imala svoju reprizu, nad kosovsko-metohijskim Srbima počeo se javno provoditi genocid (biološki, ekonomski i kulturni).
O tome je  rekao prof. dr Dragoje Žarković: "Danas smo svjedoci genocida koji se godinama provodi nad srpskim i crnogorskim narodom na Kosovu, koji Jugoslovenska vlast gotovo mirno promatra, očekujući da će se taj problem konačno riješiti kad Kosovo postane etnički čisto, tj. postane samo albansko, bez Srba . 
Prvi javno učinjeni zločin albanskog separatizma 1981. protiv svega srpskog na Kosovu i Metohiji bilo je podmetanje požara pod veliki konak manastira Pećke patrijaršije, pred zoru 16. ožujka, tj. u noći Nedelje pravoslavlja. U konaku je mirno spavalo 30 monahinja, s još nekoliko gostiju, i 3 sveštenomonaha. Požar je podmetnut na tri mjesta u potkrovlju, na udaljenosti od po desetak metara (konak je dug 60 metara) i srećom da ga je primijetio jedan stariji Srbin Kosovac, koji je bio te noći gost u manastiru, a odmah za njim vatru je primijetila i igumanija manastira Dević Paraskeva, također gost te noći u Pećkoj patrijaršiji. Sestre monahinje jedva su uspjele spasiti starog jeromonaha Dionisija i stare rukopisne knjige i nešto ikona, a sve ostalo u konaku, s kapelom, patrijarhovim odajama, sestrinskim sobama, radionicama i skladištima izgorjelo je potpuno, jer vatrogasne službe iz Peći skoro da su sabotirale gašenje požara (dolazile su prazne cisterne), te je požar utihnuo tek navečer kad je konak izgorio.
Poslije toga, počele su "političke izjave": da je za požar "kriva električna instalacija" (a struju su prekinuli tek vatrogasci), pa onda "dimnjak na konaku" itd, a u stvari skrivalo se svjesno da je to bilo zlodjelo, jedno od prvih u nizu tada izvršenih sabotaža, rušilačkih napada i terorističkih akata opće separatističke pobune Albanaca (počevši od 11. ožujka 1981. u studentskoj menzi u Prištini, pa dalje 26. ožujka, i osobito prva tri dana travnja, kada su u skoro svim naseljima i gradovima na Kosovu buknule separatističke mase, u kojima je bilo na desetine mrtvih, a i nekoliko nevinih Srba palo je kao žrtva razjarene rulje). Cilj toga je bio jasan: nasilno otcepljenje Kosova od Srbije i Jugoslavije i pripojenje Albaniji. Nešto kasnije, to je zamijenjeno vještom parolom "Kosovo republika", naravno sa istim ciljem - da se ta republika zatim otcijepi i pripoji Albaniji. Jednom riječju, u događajima na Kosovu u proljeće 1981. uskrsnula je ideja iz vremena Drugog svjetskog rata o "Velikoj Albaniji", koju je trebalo ostvariti "milom ili silom", kako su i uzvikivali demonstranti u Prištini, Uroševcu, Đakovici, Podujevu i drugdje.
Spaljeni konak Pećke patrijašije (16. ožujka 1981.)
Poslije vojnog gušenja ove albanske agresije Srbima na Kosovu bilo je još teže. Teže im je bilo i sljedećih godina, koliko zbog pritisaka, sada sve otvorenije drskih i agresivnijih, toliko i zbog jasno izražnog nedostatka želje i nedjelotvorne političke vlasti Jugoslaviji da na Kosovu uspostavi prije svega istinu, slobodu i jednako pravo za sve, a prije svega za potlačene Srbe i ostalo nealbansko stanovništvo. Vrlo je karakteristično bilo da osim grupa mladih Albanaca nitko iz organa vlasti koji su bili bili u rukama Albanaca nije  odgovarao zbog neuspjeha višegodišnje komunističke politike na Kosovu, zbog  kršenja osnovnih ljudskih i ustavnih prava Srba i Crnogoraca na Kosovu , zbog zavjera i u samim organima vlasti protiv ustavnog poretka u zemlji, zbog ukidanja slobode i pravne jednakosti za Srbe i ostali slavenski živalj na Kosovu.  Partijski je samo kažnjeno nekoliko osoba smijenjeno s radnih mjesta nekolicina i ubrzo je izlaz nađen u poznatoj jugoslovenskoj "uravnilovki": da je opasan  albanski nacionalizam, ali da je isto tako opasan i srpski nacionalizam (iako su Srbi na Kosovu od 25% sada spali na jedva 12%, dakle postali su manjina).
Iz ovog razdoblja, u kojem je tek u ovoj (1989) godini počelo donekle mijenjanje nekih tokova i zbivanja na Kosovu, toliko je primjera stradanja srpskig življa da kada je tisak slobodno pisao o pravom stanju na Kosovu i uopće u Jugoslaviji, zaista nema dana a da u tisku ne osvane vijest o jednom ili čak desetak zlodjela, nasilja, silovanja, paljevina, fizičkih nasrtaja, maltretiranja i raznovrsnih javnih i psiholoških pritisaka na Srbe diljem Kosova i čak preko njegovih granica.


Očito je riječ o organiziranim i dirigiranom albanskom pritisku na srpskim pukom da se  iseli s Kosova. Napadane su bezbroj puta srpske kuće i imovina, kao i ljudi, žene i djeca.
Spomenut ćemo ovdje
(1981) provalu, skrnavljenje i oštećenje fresaka u povijesnoj srpskih crkvi Samodreže na Kosovu ,
pa zatim  (1982), isto zlodjelo u crkvi u Donjem Nerodimlje
pa u Štimlju (1983),
pa (1984), u Dolcu kod Kline  
pa (1985), u Đakovici i Kosovskoj Kamenici  
pa (1986), u selu Perkovci i Boljetina iu Mitrovici  
pa (1986) u manastiru Sokolici,
pa (1987. i 1988) zagađivanje i skrnavljenje ljudskim izmetom ulaznih vrata Saborne crkve u Prizrenu (sjedište episkopa), pa napad na svećenika i crkvu u samoj Prištini i tako redom.
Da to nije samo niz "ekscesa" činjenih od "neodgovornih" ili "nenormalnih" osoba albanske nacionalnosti kako se, na žalost, često izjavljuje u "službenim priopćenjima" organa vlasti na Kosovu, ili čak  iu sudskim presudama, nego da je to dio šireg dobro smišljenog plana protiv Srba na Kosovu, s ciljem njihovog iskorjenjivanja i likvidiranja svakog povijesnog traga, može se vidjeti iz jednog na izgled kurioziteta, ali vrlo karakterističnog za položaj Srba na Kosovu tih godina. Riječ je, naime, o svjesnom, državnom prepamljivanju srpske crkava i manastira na Kosovu, o čemu ćemo navesti samo jedan dokument.
U aktu br. 307, od 3. travnja 1987. episkop prizrenski Pavle piše vjerskom povjerenstvu SAP Kosova, i navodi da je u selu Mušutištu kod Suve Reke, skoro slučajno otkrio da je u katastarskim knjigama jedna crkva upisana kao "džamija". Zatim je isto to otkrio i za crkvu u selu Dvorane, pa i za crkvu u Suvoj Reci, i dalje redom: u selu Rečane, selu Popovljani i još nekim selima istoga kraja. Isto to je otkrio i za pećki kraj, gdje su u katastru kao "džamije" upisane crkve u selima: Vitomirici, Sigi i Goraždevcu. Kao "džamija" upisana je čak i crkva manastira Svete Trojice kod Mušutištu, a kasnije je otkriveno, i onda brzo ispravljeno, da su kao "džamije" upisivani i drugi veći kosovsko metohijski  manastiri. Neke crkve upisivane su u katastar samo kao "zgrade", a crkvena imanja kao "vakuf", tj. kao svojina muslimanske zajednice.
Srpski pravoslavna groblja za ovo vrijeme rušena su, skrnavljena i razarana, nekad čak i paljena ili preoravana, u selima: Šipolje i Mučivorce kod Mitrovice, Dvorane kod Mušutištu, Toponica i Robovac i Rogačica kod Kos. Kamenice, Petrovce kod Gnjilana, Smoluša kod Lipljana, a također i u drugim srpskim naseljima. Često se događalo da su oskravbljeni novi srpski grobovi, i to ponekad baš uoči Zadušnica, da bi Srbima, koji sutradan dođu na grobove svojih pokojnika, bol i žalost bili veći i perspektiva za opstanak na Kosovu bezizlaznija. Najčešće se počinitelji ovakvih zlodjela ne pronađu, ili se doture maloljetnici kao izvršitelji, ili osobe "neuračunljive" i "nenormalne", tj. proglase ih za takve sami albanski organi vlasti. Ipak, najjeziviji primjer nanošenja ovakve vrste patnje i stradanja Srbima na Kosovu svakako je onaj koji se  dogodio u selu Grace. Tamo su na Krstovdan, 27. rujna 1988, na dječjem seoskom groblju su petorica mladih Albanaca susjeda, raskopali dječji grob nedavno umrlih novorođenčadi blizanaca, sinova Radojka i Dragice Petrović iz sela Grace kod Prilužja, i jedno djetinje tijelo raskomadali i razbacali po okolnom žbunju, a ono drugo onako u kovčežiću poluzakopali. Iako su počinitelji uskoro otkriveni i njihovi roditelji kažnjeni, u srpskim narodu ovoga kraja, ali i čitavog Kosova, ostala je gorčina i bol kakav se ne da izraziti i opisati. Istina, tada je progovorio ljudski i jedan Albanac novinar Maksut Shehu iz Prištine, napisavši tim povodom da "velika krivica ostavlja neizbrisiv trag u nama". 


Među zlodjela i zločine nad srpskim pukom iz ovoga razdoblja treba spomenuti i javnosti već poznato mučko ubojstvo mladoga Danila Milinčića pred njegovom kućom u selu Samodreže, 2. lipnja 1982. godine, kada su ga četvorica Albanaca držala  a albanski emigrant Ferat Mujo pucao mu iz pištolja u srce, na oči majke Danice koja je svojim tijelom pokušala zaštititi život svog nevinog sina.  Sudbina ubijenog Danila Milinčića zatim čitave njegove obitelji samo je simbolička pojava za sudbinu čitavog srpskog puka na Kosovu. Bilo je još i drugih ubojstava kao što je ubojstvo oca obitelji Šarića, u selu Meće kod Đakovice, ubijenog od familije Krasniqi (albanskih katolika, koji mu otimaju imanje), pred svojom kućom, 3. srpnja 1983, poslije čega je nastavljeno s progonom njegovih sinova i obitelji, s ciljem da se isele sa svog imanja  iz Metohije. Godine 1981, drugog travnja, po povratku s prosvjeda u Prištini, albanska masa ubila je jednog Srbina mladića na izlazu iz Vučitrna, ali je to ubojstvo čuvano kao "državna tajna" i nije dosad objavljivano.
U Novom selu kod Vitine (1986) poznati balista Hisen Trpeza ranio je teško jednog srpskog mladića  koji je jedva ostao živ, a jedan drugi srpski mladić, Miloš Košutić iz sela Sazlija kod Uroševca, pretučen je (1983) od 6 Albanaca  lopatama, tako da je poslije nekoliko dana umro od ozljeda.  Mladiću Slaviši Tomiću, studentu iz Prizrena, nasred ulice (lipnja 1988) zario je nož u rebra Šukri Gaši i zatim pobjegao,  a u srpskom selu Prekal kod Istoka (od rujna 1988) žene i djeca s puškama čuvaju danonoćnu stražu zbog nasrtaja albanskih "aga i begova" iz Dečanske općine, o čemu je tisak opširno pisao.
Mjesto ubojstva Danila Milancic u Samodreže (2. lipnja 1982.)
Kuća obitelji ubijenog Šarića u selu Meće kod Đakovice (1983/3/7)
Noćne straže drže Srbi, seljaci i u mnogim drugim srpskim selima po Kosovu i Metohiji, zbog albanskog nasilja i zuluma. Ali izgleda da je od svih najkarakterističnija za stradanje kosovskih Srba tragedija Đorđa Martinovića iz Gnjilana njega su trojica nepoznatih napadača, maskiranih i sa morfijem, napali na njegovoj njivi 1. svibnja 1985. i zločinački ga doslovno nabili na bocu. Prvo priopćenje vlasti iz Gnjilana bilo je da je nad Martinovićem izvršen gnusan zločin nasilja, što su kasnije potvrdile i mnoge komisije liječnika specijalista.  Ali, odmah zatim je stupila u djelovanje medijsla mašinerija u koju su umiješani i viši dužnosnici  jugoslavenskih vlasti pa se iskonstruiralo drugo priopćenje, čak i "izjava" samog Martinovića i "liječnički" nalaz "eksperata" da je riječ o "samoozljeđivanju".  Tim povodom nekoliko srpskih intelektualaca i novinara pisalo protest "Istina nabijena na kolac". Martinovićev slučaj samo je pokazatelj kako je stradanje srpskog naroda na Kosovu, u  službenim krugovima pa  dijelom i u svjetskoj javnosti diskreditiran i iskrivljeno prikazan i tumačen. To je već samo po sebi udvostručivanje tih stradanja.

Bilo bi nemoguće navesti sve nebrojene slučajeve brutalnog i životinjskog silovanja srpske žena, djevojčica, starica i monahinja od obijesnih Alabanaca Tih silovanja je  bilo sve više i  sve češće na Kosovu. O tim drastičnim slučajevima barbarskog ponižavanja majki i djevojaka pisao češće i opširnije tisak,  (1983) silovanja devetogodišnje djevojčice u selu Žitinje kod Vitine pa starice monahinje Ane (72 godine) u manastiru Gorioč kod Istoka , pa  (kolovoza 1984) 12-godišnje djevojčice u Ljubenici kod Peći, pa opet starije žene (54 godine) u Belom Polju kod Peći, pa jedne posjetiteljice manastira Svete Trojice kod Mušutištu, pa (1984) opet starije žene (57 godina) u Starom Selu kod Uroševca,  pa  (srpnja 1986)  Beograđanke N.K, majke jednog djeteta, koju je silovalo nekoliko Albanaca u Kosovskoj Mitrovici i mnogi drugi slučajevi diljem Kosova.  Pokušaji  silovanja  su brojni, a među njih spada i nasrtaj (na Vel. gospojinu, 28. kolovoza 1988) radi silovanja  gračaničke igumanije Tatijane a to je počinio jedan milicajac Albanac. Na opće nezadovoljstvo u tim nasiljima nad nedužnim pučanstvom nerijetko sudjeluju i same vlasti i sami organi sigurnosti s Kosova.

Zbog svih ovih nasilja, činjenih im od Albanaca na Kosovu, Srpski narod se počeo okupljati u 1988. godini na protestne skupove, na Kosovu i po široj Srbiji da bi javno digao glas očaja zbog obespravljenosti, neslobode i beznađa. To je donekle ohrabrilo Srpski narod po Kosovu, pogotovu što su ti skupovi solidarnosti dobili široku podršku u Srbiji i Crnoj Godi. Ali, to je istovremeno izazvalo i veći antisrpski bijes mnogih nasilnika Albanaca na Kosovu koji su, studenoga 1988. i veljače i ožujka 1989. godine, krenuli u masovne agresivne pokrete, pa i oružane napade. Zbog toga je na Kosovu bilo zavedeno izvanredno stanje, dakle nešto slično kao odmah poslije završetka II svjetskog rata. Nije li to samo dokaz, ako ničega drugoga, a ono kraha jedne politike, jednog sustava i režima komunističke ideologije. Valjda će ovo najnovije stradanje Srba s Kosova  konačno otvoriti oči svima.

Oštećena freska (XIV vijek) jednog Svetitelja u Sv. Petru Koriški kod Prizrena.
(20. lipnja 1986) Srbi iz Batusa, Kline i Kosova Polja krenuli na kolektivno iseljavanje zbog albansko-komunističkog nasilja i nepravdi.

Prije osam godina, kosovo je na današnji dan jednostrano proglasilo neovisnost na izvanrednoj svečanoj sjednici kosovskog parlamenta. Optimistično i u euforiji je usvojena Deklaracija o neovisnosti kosova. Ova godišnjica, međutim, drugi put za redom uz prošlu, u sjeni je duboke parlamentarne krize, nasilja na ulicama, ali iu samom parlamentu i raskola između vladajuće kosovske koalicije i oporbe, uz razočaranje i migraciju Albanaca s kosova koji traže bolji život u europskim zemljama .
Bilbordi u žutoj i plavoj boji "Kosovo 8 godina" dominiraju ulicama Prištine i kosovskih gradova, a isti prizori se nalaze na profilnim fotografijama kosovskih dužnosnika na društvenim mrežama. Ipak, mnogi u kosovskoj vladi, ali i međunarodni partneri, u bojazni dočekuju današnji dan, koji bi, umjesto slavlja na ulicama, mogao pretvoriti u novo nasilje, čak veće od ostalih rušilačkih demonstracija viđenih više puta ove i protekle godine.

Usprkos snažnom lobiranju i velikoj podršci, kosovo je prošle i ove godine zabilježilo neuspjehe - nije uspjelo postati članica UNESCO-a, iako su mu zafalila samo tri glasa, ali ni Arbitražnog suda, zbog nedostatka potpore zemalja Kvinte.
Više o postignućima i aktivnostima kosovske diplomacije u vezi s međunarodnim priznanjima kosova kao neovisne države, možete pratiti na našoj podstranici "Lobiranje kosovske diplomacije"
Ipak, kosovo je već s novom kampanjom, nastavilo prikazuje pozitivne strane "kosovskog naroda" i "republike kosovo", očekujući u sljedećoj fazi, koja se procjenjuje da će trajati do dvije godine - i konačno učlanjenje u UNESCO. Za razliku od smanjenog broja priznavanja kosovske neovisnosti, u protekloj godini je zabilježen veći uspjeh kada su u pitanju učlanjenja kosova u međunarodnim organizacijama, čemu je posebno pridonijelo to što Srbija ovog puta nije blokirala prijem kako je to činila proteklih godina. Pored niza međunarodnih sportskih saveza, te punopravnog članstva u Međunarodnom olimpijskom odboru, kosovo je prošle godine postalo i punopravan član Parlamentarne skupštine Procesa suradnje jugoistočne Europe, snažno lobirajući i za članstvo INTERPOL-u, a Privredna komora kosova i punopravan član Evrokomora, koja istovremeno , izvan pojačanog fokusa javnosti, bilježi odličnu suradnju s Gospodarskom komorom Srbije. Na Olimpijskim igrama u Riju ovog ljeta, vijoriće se zastava kosova.