Moran vam nešto reći što mi je na srci u duši i što me tišti.


Imam jedan san: da postoji jedno mjesto gdje ti svi znaju ime. Mjesto gdje nakon napornog dana na/u poslu/školi/faksu/vrtiću možeš doći, sjesti na svoje mjesto/stolicu/pod/podrum, naručuti pivo (napisao sam pivo,a ne carling), čaj, viski ili neko drugo piće i odmoriti se. Sanjam o toj oazi,o tom utočištu gdje svi problemi nestanu na koji sat, gdje možeš ljude sve pozdraviti,javiti im se,a njima bude drago kad te vide i nazdrave ti. Mjesto gdje se nikoga,ali baš NIKOGA ne osuđuje (dobro sad pečane,srbe,pedere i antu ne računam). Mjesto gdje se možemo zajedno nasmijati, pustiti jednu mušku suzu ( onu tužnu ili radosnicu). Mjesto gdje imaš potporu svojih prijatelja i gdje možemo raspravljati o raznim bitnim temama kao što su jezik (je li se pravilnije kaže Real ili Madrid), kultura (zašto su sve dobre pjesme uglavnom u molu), lovačkim pričama (kako jebemo skoro svaki dan), životinjama (poglavito nojevima),... Bez ograničenja i osude.

Ali sada su došli tužni i teški dani. Dobre pajdane poput face i senzacije su otjerale ružne navike (ne krivim ih ni 2%),a od straha se svi skrivamo ispod stola kada krenu padati minusi. Ne okreću se nikome leđa jer se svašta može dogoditi,u najbolju ruku neko ti zabije nož. A gdje su ti divni dani kad se raspravljalo o tome je li moguće sastaviti idealnih 11 bez Luiz Gustava i zašto nije.


Možete reći da sam sanjar,ali nadam se da nisam jedini.