evo jedne priče iz lijepe naše...

83 godine zajedničkog života Ivana i Anke Batalić

Kada se za čovjeka kaže da je navršio 83 godine, narod često zna reći ‘lipe su to godine, pojio je on svoj kruv’. A kada se kaže da je netko toliko godina proveo u braku, ljudi obično ostanu u čudu, bez teksta. Jedna takva priča odvela nas je do vrličkog kraja, točnije do sela Maovice…

U ovom pitomom selu, smještenom na 650 metara nadmorske visine, na visoravni planine Svilaje, trenutno živi nešto manje od 500 stanovnika. Najstariji među njima su bračni par Ivan i Anka Batalić iz Gornjih Maovica. Ova godina gospodnja Ivanu je donijela 101, a njegovoj životnoj suputnici Anki ravnih 100 godina života. Ima u ovoj Lijepoj našoj mnogo onih koji su zakoračili u drugo stoljeće života, ali rijetki su oni koji su svoj bračni zavjet dali prije više od osam desetljeća.

Prvih dana 31. godine prošlog stoljeća, u crkvi svetog Jure u svojim Maovicama svečano su na olatru izrekli svoju bračnu obvezu, da će se voljeti i poštivati dok ih Svevišnji ne pozove s ovoga svijeta. I tako godinu po godinu, uz sve životne nevolje dogurali su, evo još malo, do 83. godine zajedništva.

Čitav život proveli su u miru i ljubavi, ne odlazeći iz Maovica. Podizali su djecu, čuvali stoku po Svilaji i obrađivali zemlju. I danas, kada život čini svoje i kada je duboka starost odavno na njihovoj adresi, a bolest ozbiljno ugrozila njihovo zdravlje, supružnici su spremni sjetiti se svega što su prošli. Uvjek počinju o ljubavi.

‘Kako san je zavolio? Na Svilaji, di smo čuvali blago. Ja san je ukra i doveo kući. Bilo je poslin svašta, tili su je njezini vratit, a ja nisan da, branio san je i kuburon’, prisjeća se šjor Ivan i s osmjehom pogledava na svoju Anku, dok ona jedva čeka da pripovjedi svoju istinu.

‘Je, on mene nije da, a nisan ni ja od njega tila otić. po mene su došli braća i ćaća da me vrate, ali kako došli tako otišli’, veselo nadopunjuje svog Ivana starica Anka.

Anka je rodila desetero djece, od kojih je troje umrlo od dječjih bolesti. Najstarije sad ima 80, a najmlađe 58 godina. Tu je brojna familija,unučad, praunučad, a postali su i šukundid i šukunbaba. Međutim, nitko od njihovih potomaka nije ostao na Maovicama.

‘Sve ti je moj sinko otišlo, ima ih i u Njemačkoj, Makedoniji, Belgiji, po Slavoniji, u Omišu… Otišli su za svojin životon, a nas dvoje se čuvamo i pazimo i doživili smo ovo što smo doživili’, kazuje nam Ivan.

‘Dođu ćer i ostali kad mogu. Stignu nam pomoć idruge žene, jer smo stari i ne možemo sada ništa, a triba skuvat, očistiti i spremiti’, nadovezuje se Anka.

Buran je i bremenit bio njihov život. Nije bilo lako odgojiti djecu, zarađivati za hranu, trebalo je preživjeti ove puste godine.

‘Ratovi, neimaština, svakojake države – od Austrougarske, pa onda kraljeve, pa Titove i ove naše Hrvatske. Sve je to nas zadesilo.Ratovi su nas umeli. Minjale se vojske svakojake. Najteže je bilo 42. i 43., za vrime onog rata, i sada kad su četnici opet došli morali smo bižat. Išli smo dici u Omiš di imaju kuću’, bez zastajanja nam kazuje Ivan.

Na priču se odmah nadovezuje Anka.

‘Taj odlazak u Omiš nam je teško pa. Porušilo nan i zapalilo sve. Sedan godina smo bili kod dice i jedva smo dočekali da se vratimo na Maovice, jerbo ovo je meni i njemu sve. Najviše nan je ža šta su nan u kući sve uspomene na naš život zapaljene.’

Malo po malo razvila se i proširila njihova priča o zajedničkom životu. Dolazeći u Maovice i pitajući gdje je kuća Batalića, saznali smo da su uvijek dok su mogli imali puno stoke, posebno ovaca. Svilaja je bila njihov dom, kao i mnogima iz ovoga kraja. Međutim, saznali smo i kako je Ivan poznat i po drugim stvarima.

‘Čuvajući blago u Svilaji, kod kuće i di se god pivalo i plesalo, nisan se odvaja od dipala i gusala, jer tako se živilo’, ponosno ističe Ivan, naglašavajući kako su mu najdraže pjesme o Senjaninu Ivanu i ajduku Andrijici Šimiću.

Godine čine svoje, a šjora Anka nam tihim glasom kazuje kako više nisu u stanju ni hranu spremati.

‘Ja već skoro desetak godina ništa i ne vidim, a on je zalega za krevet ima skoro godina dana. Godine su tu, dokle Bog bude tio bit ćemo tu, a poslin gori k njemu. Sada ćer dođe i druga žena,j er ima posla oko nas’, kazuje nam Anka.

Vrijeme našeg druženja i ugodnog razgovora s Ivanom i Ankom došlo je svome kraju.Trebalo je napraviti i fotografiju, kako bi čitatelji ovog teksta mogli i vidjeti tko su ljudi koji će uskoro napuniti 83 godine zajedničkog života. Šjor Ivan se malo pridigao na svom krevetu, a njegova Anka stalno je bila uz svoju vječnu ljubav. U trenutku fotografiranja svom je Ivanu tiho rekla ‘zagrli me da bolje ispanemo na slici’…

Evo zašto je američka Hrvatica pobjegla iz domovine u SAD!

– Amerika nije savršena, ali barem znam da se moja djeca mogu školovati, a da ne plaćaju profesore, znam da će moći naći posao na temelju svojih znanja i sposobnosti, a ne zbog toga što nekoga poznaju – piše na svom blogu američka Hrvatica.

– Amerika nije savršena, ali barem znam da se moja djeca mogu školovati, a da ne plaćaju profesore za ocjenu, znam da će moći naći posao na temelju svojih znanja i sposobnosti, a ne zbog toga što nekoga poznaju ili zbog novca koji imaju na bankovnom računu – piše na svom blogu američka Hrvatica Mila koja se s obitelji nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj odlučila vratiti u SAD.

U tekstu "Zašto sam izabrala život u Americi?0" na blogu Tackling Mamyhood Mila piše da je Hrvatska prekrasna zemlja i smatra kako ne postoji država na svijetu u kojoj je toliko "prirodnih ljepota smješteno na tako relativno malom prostoru". "Savršeno čista voda. Planine blizu plaža. Parkovi koji oduzimaju dah sa slapovima. Drevni gradovi, crkve i zgrade", piše Mila o Hrvatskoj. Smatra i da Hrvatska ima sve uvjete za ugodan život, "rad do 15 sati, pola godine provedeš na plaži, a pola u kafićima ili u poljima".

Korupcija, nezaposlenost i besparica

"No, tu moje divljenje Hrvatskom prestaje", piše Mila i otkriva da je cijeli život provela u SAD-u pa je nešto više od pet godina živjela u Hrvatskoj, a potom se vratila u SAD. Tada počinje nabrajati sve loše strane Hrvatske zbog kojih se vratila u SAD kao što su korupcija, nezaposlenost i manjak novca. "Korupcija postoji u svim dijelovima svijeta, ali u Hrvatskoj se živi i diše korupcija", piše Mila i dodaje kako su svi korumpirani, od mladih osoba koje pokreću posao do Vlade.

Upozorava da svi prijavljuju "minimalac" kako ne bi plaćali "luđačko visoki porez", poslodavci ne prijavljuju radnike, a to znači da na kraju dobivaju sitniš kada odu u mirovinu. "Hrvati ne vjeruju Vladi, posebno zato što su, iako je demokratska država 20 godina, svi njezini vođe na neki način varali sustav i krali novac poreznih obveznika. Zato svi izbjegavaju dati novac Vladi", piše Mila te navodi kako se plaćaju policajci da ne bi "pisali kazne", plaća se kako bi se brže dobila građevinska dozvola, a plaćaju se i ispiti na fakultetima.

"Bolje nemojte prijaviti poslodavca nekoj inspekciji da ste radili 363 dana prošle godine i imali slobodan samo Uskrs i Božić jer tamo vlada moderno ropstvo", piše Mila i dodaje kako se to dogodilo njoj i obiteljskom prijatelju i da je to stalno na vijestima.

"To je jadno, nehumano i necivilizirano"

"To je jadno, nehumano i necivilizirano. Odvratno je da društvo to prihvaća kao 'normalno'", piše Mila te prelazi na problem nezaposlenosti i traženja posla u Hrvatskoj gdje je "stopa nezaposlenosti 30 posto". "Ako i nađete negdje oglas za posao, postoji 95-postotna šansa da je osoba koja je objavila oglas već na to mjesto zaposlila svog rođaka ili najboljeg prijatelja i samo ispunjava zakonsku obvezu koja kaže da mora staviti oglas", piše Mila koja kaže da je Hrvatska "diplomirala u nepotizmu" i da velik broj visokoobrazovanih "sjedi doma jer ne može naći posao", a "oni sretni rade kao domari".

Upozorava i da za radna mjesta na koje nisu zaposleni rođaci treba platiti  "ispod stola" kako bi se dobio posao. "To je vrijedno prezira, tužno i svakoga ostavlja bez nade", piše Mila i pita se koji je smisao obrazovanja, ako se nakon njega ne može dobiti posao. "I ako nađeš posao, nećeš biti zaposlen zbog znanja i sposobnosti, nego zbog 'veze', odnosno znaš nekoga na višoj poziciji. Ako i dobiješ posao zbog sposobnosti, nećeš zaraditi dovoljno za uzdržavanje obitelji", piše Mila te dodaje kako ljudi ne ulaze u brakove zato što jedan od njih ili oboje nemaju poslove i gdje živjeti. "Oni koji ne rade provode svoje dane u kafićima i posuđuju novac od roditelja te vjerojatno žive od neke socijalne pomoći", piše Mila i dodaje kako čak i oni koji imaju posao u krevet liježu "moleći Boga što ga imaju", iako nemaju dovoljno novca do sljedeće plaće.

"Što vrijedi opušteni život ako moja djeca nemaju budućnosti"

U zadnjem pasusu u "Hrvatskoj bez novca" Mila piše kako prosječan visokoobrazovani Hrvat zaradi manje od 1000 dolara na mjesec, da su cijene hrane kao i drugdje u Europi, ali da su iznosi plaća četvrtina europskih. "To je razlog zašto svi imaju velike vrtove – kako bi uštedjeli na troškovima za hranu", piše Mila i navodi da je PDV 25 posto. "Ljudi ne griju cijele kuće jer je preskupo pa je u polovici kuće hladno. Ljudi rade ono što moraju kako bi preživjeli i većina njih je zbog toga jadna", piše Mila koja misli da je sadašnja hrvatska Vlada na pravom putu za rješavanje ovih problema, ali da je do toga dug put.

"Kada sam živjela u Hrvatskoj, bila sam očarana ljepotom zemlje i opuštajućim životnim stilom koji svi žive. No, što vrijedi opušteni život ako moja djeca nemaju budućnosti", pita se Mila koja zaključuje kako u Hrvatskoj ne postoje osnovne stvari za život.  "Bez osnovnih uvjeta za život, Hrvatska će ostati mjesto lijepo za posjet, ali ne i za život. Bog blagoslovio Ameriku, dome slatki dome", zaključuje Mila.


Uf, ova nas je pročitala u detalje.

"Amerika nije savršena, ali barem znam da se moja djeca mogu školovati, a da ne plaćaju profesore"

ja sam tu stao. koja glupa kuja...