Dakle, pisat ću o svojem rodnom gradu, jednom i jedinom- Imotskom.

To je grad u Splitsko- dalmatinskoj županijisamoj granici s BIH. I inače kada vam netko kaže da je iz Imotskog, nemojte to shvatiti prebukvalno- ne znači iz samog grada, kad netko kaže da je Imoćanin to znači da je iz Imotske krajine..

Sam grad broji 7-8 tisuća ljudi, ali cijela krajina (s jedne strane joj je Biokovo, s druge granica) oko 30-ak tisuća ljudi. Postoje procjene da izvan krajine živi 50-ak tisuća Imoćana, svi ovi što su po Splitu, Zagrebu, Njemačkoj i ostalom bijelom svijetu, daleko od rodne grude. Dakle, emigracija je mnogo brojnija nego domoroci.

Jedan malen gradić ali izrazito romantičan, živopisan, strašan, blag, zločest, blagonaklon, prepreden, milostiv, sve je to u isto vrijeme. Imotski čine njegovi ljudi, ideja, kamen i krš otkad su naši djedovi odlučili da će im baš ovdje ležati kosti.

Prvo što svima padne na pamet su Crveno i Modro jezero, dva fenomenalna prirodna fenomena.

Modro jezero

Oba jezera su krška i  dobila su imena po boji stijena koja ih okružuje. Oko crvenog su one krške crvene stijene, oko modrog one [i]uobičajenije[/i] modre- zato ih se može bez problema razlikovati iz velike udaljenosti.

Modro jezero je od centra grada udaljeno svega par minuta hoda, lijepo je uređeni i pristupačno pješadiji. prekrasna je to šetnja, iz centra dolazite do jednog vidikovca (poslije o tome) i vidite vekliku modru provaliju pred sobom:

Ovdje se vidi uređena staza koja vodi od vrha do samog jezera. Jama u kojoj se nalazi iznosi oko 100 metara, ovisno otkuda gledate. Sama dubine jezera vrlo varira, zimi je nekih 90 metara.

Može se kupati, dapače ljeti je to dosta popularno. Ja nikad nisam, ne pitajte me zašto- grozim se jame i jezera, nije mi ugodno ni pomisliti na to da sam u toj vodi, imam osjećaj kao da će me zemlja progutati.

Isto tako, zna se dogoditi da ljeti totalno presuši pa igramo nogomet na dnu. Strašan je osjećaj zbog jeke i okoliša ali nogomet je za ništa- svi se pretvaraju da su na Old Traffordu pa inspirirani takvimživopisnim ambijentom umisle da su 10 puta bolji igrači  :D

Crveno jezero je mnogo poznatije. Ono se nalazi nešto dalje od grada, kakvih 700 metara. ali za razliku od Modrog, totalno je nepristupačno.

Crveno jezero je najdublje krško jezero u Europi. Dno mu je na barem 10 metara ispod razine mora, a nije do kraja istraženo. Bili su japanci prije par godina ali su ustvrdili kako nemaju adekvatnu opremu da dođu do samog dna, te krške spilje u dubini se granaju jaaako duboko.

Crveno jezero ima stalan dotok podzemnih voda zbog kojeg nikada ne presušuje. Ta provalija izgleda zbilja zastrašujuće.

Od najviše padine do dna jezera udaljenost je preko pola kilometra. S ove strane otkud ga svi gledaju, do jezera ima cca 170 metara.

Crveno jezero nije pristupačno. Čak i vrhunski alpinisti dvaput razmisle žele li se spustiti do jezera, izrazito je teško. Prije kakvih 15 godina su se moji rođaci odlučili spustiti pa su se 3 sata  držali za stijenu jer nisu mogli gore, a bome ni dolje, sve dok nije došla Gorska služba spašavanja, ako se to tada tako zvalo.

S vrha padine gotovo je nemoguće ubaciti kamen u jezero. Iako se čini da je padina sasvim okomita i dovoljno je samo gurnuti kamen, istina je kudikamo drugačija. Jama koja zaokružuje jamu snažnim silama privlače kamen koji bacite, tako da se rijetki mogu podičiti time da mogu baciti kamen u Crveno Jezero.

Kao svaki pravi grad boema, Imotski živi od legendi, priča o prošlim junacima i njihovim krvnicima, vječito tražeći konačnu istinu o tome što smo i gdje idemo, i što je Bog naumio u ovom malom, tvrdom kutku svemira.. Zato ne čudi da postoji l [b]legenda[/b] o nastanku Crvenog jezera.

Živio jednom čovjek imenom Gavan. Gavran bješe izuzetno bogat, ohol i razvratan a vila mu je bila tamo gdje je danas jama od jezera. Gavran se nije bojao ni Boga ni ljudi, a u svojem bogatstvu je prezirao siromahe. Žena Gavanuša bila je jednako ohola i bahata, ako ne i bezobraznija prema onima koji nemaju.

Jednog dana Gavan je organizirao veliku gozbu za svoje društvo. Usred gozbe zakuca mu prosjak na vratima. Ono što Gavan nije znao je da je to Anđeo Gospodnji prerušen u prosjaka, nudeći Gavanu priliku da se preobrati. Gavan i Gavanuša ismijaše prosjaka, našto je on izvukao mač božje pravednosti i prokleo njih i djecu za sva vremena.

Nakon što ih je anđeo napustio, nebom zagrmi najstrašnija oluja što ju je svijet vidio i sunovrati Gavana, Gavanušu, goste i dvore u jame podzemlja- tako nastade Crveno jezero. Dan danas postoje ostaci nekakvih zidova oko same jame pa ova legenda dobiva na značaju, istinitosti za one koji to žele.

Dan-danas u nekim selima Gavanom se zove ljude baš takvog profila- fukare, ohole, gramzive.

Ima još podosta krških jezera od kojih su neka bogata ribom u krajini, ali ona nisu ništa posebno drugačija od ostatka krških jezera diljem svijeta. Suhu, vrelu dolinu- Imotsko polje (100 km kvadratnih vinovih loza)  napaja rijeka Vrljika. Vrljika je meni dolje žila kucavica, kao i cijeloj krajini:

Rijeka je izuzetno prohodna gotovo cijelim svojim tokom. Ljeti je temperatura oko 4 stupnja i kako kaže moj jedan rođak :"Bogami pajdo, jednom se bućnem i miran sam cili dan."

Nevjerojatan gušt- vani plus 40 a vi roštiljate pored, pivice unutra se hlade i onda malo pomalo uđeš unutra- nevjerojatno osvježenje.

Najbolji sportski program je proći rijeku cijelim tokom do mojeg sela, kakva 2 kilometra- hodaš kroz nju, plivaš, penješ se preko mini slapova, oko tebe ptičice, zelenilo  i samo onaj zvuk vode. nevjerojatno, savršeni životni afrodizijak, baš za napuniti baterije.

Neki čak koriste i čamce pa se može odraditi rafting. Ja sam probao jednom s prijateljem i moram reći da mi je mnogo draže "pješke"- na nekim mjestima je rijeka preplitka pa svako malo guraš čamac preko kamenja, čupaš ga kad nas struja odnese na stranu, svađaš se kuda je bolje proći da ne pričam o šoku ako odjednom se prevrnete- ali tko voli nek izvoli.

U njoj postoji jedna endemska vrsta pastrve, ali bome ju ne štedimo kad smo gladni  :D

Sve u svemu, geografska slika je prilično mediteranska- vino, masline, smokve (izvrsne), ali s izuzetno oštrim jesenima i zimama. Posebno nama koji smo s vih sela koja su visoko na brdo, nas bura i snijeg ne štede nimalo.

Kad smo već kod životinjskog svijeta, moram spomenuti zmije. Moja mama se njih panično boji, i čak dan-danas me zna nazvati kad sam dolje da nipošto ne hodam po makadamu prije 7 navečer jer se zmije kriju okolo. I ako već moram, da jako lupam s nogama dok hodam jer to zmije čuju pa se na vrijeme maknu s puta.

Ima ih svakakvih od opasnih poskoka do onih malih koje djeca ubijaju. Mi smo uvijek navečer po ljeti dolazili na igralište, palili reflektore i uvijek bi  tamo bile 2-3 zmije koje se tamo skrivaju za vrijeme dnevnih vrućina. Tri kamena kasnije, zmije su na vječnim lovištima.

Highlight je bio kad sam imao 5,6 godina a moja baka našla zmiju u veš-mašini :lol:

Ajmo malo povijesni pregled:

Imotski je naseljen još iz davnih vremena, barem 3500 godina, shodno pronalasku razno-raznih posmrtnih urni i alata iz razdoblja neolitika.

To područje naseljavaju Iliri, koriste ga kao važno vojno uporište u svojoj borbi s Rimom. Iz tog razdoblja, ostale su mnogobrojne ilirske gradine, vrlo uobičajene, posebno u mjestima bližim Biokovi, moru:

Nakon pobjede Rimljana, prostor vrlo brzo doživljava procvat u okviru rimske provincije Dalmacije, postaje bitna veza Rima s istokom i uskoro se grade mnoge ceste prema moru. Uz neke kozmetičke prepravke, one se i danas koriste.

Vrlo rano je prihvaćeno kršćanstvo, u selu Zmijavci (otamo je Todorić) postoje ostaci kršćanske bazilike iz 5. stoljeća:

Ubrzo nakon dolaska Hrvata, osniva se i posebna hrvatska crkvena jedinica.

O prodoru bosanskih patarena (ekskomunicirani iz Katoličke  crkve)  svjedoče brojni stečci iz tog razdoblja:

Ono što je zanimljivo i po čemu se razlikuju od hercegovačkih stećaka je to što je na njima upisana godina nastanka, što jasno uvelike olakšava istraživanje.

Krajem 15. stoljeća, dolazi pod vlast Turaka- mijenja se krvna slika stanovništva- odjednom je postao postaja za mnogobrojne židovske, turske i arapske trgovce iz cijelog svijeta. Grade e utvrde koje se itekako koriste u sljedećim turbulentnim razdobljima.

1717. padom Turaka Mlečani dolaze na vlast i utvrđuju granicu između sebe i Turaka. To je dan - danas llniija koja razgraničava Imotski i BIH. Mlečani ju nazivaju acquisitio nuovissimo.

U tom cijelom razdoblju, ostala je dobro sačuvana Topana- vidikovac nad modrim jezerom- vrhunsko vojno-strateško mjesto , a danas omiljeno šetalište zaljubljenih imoćanskih golupčića:

Uslijed previranja na europskoj razini, ovdje se izmjenjuju Francuzi i Austrijanci. Sredinom 19 stoljeća osniva se jedna od najstarijih  čitaonica u Dalmaciji. U imotskom kao i svugdje, jačaju težnje za pripajanjem ostatku domovine.

Ni Imotski nije ostao imun na dva prokleta svjetska rata. Tisuće pogubljenih, ubijenih, izgnanih, tisuće ljudskih sudbina i tragedija kao zalog i pečat koji svjedoči- ne ponovilo se. Tada nastaje ova demografska slika od koje se ni dan-danas nije u potpunosti oporavio.

Zanimljivosti?

Hasanaginica- stari narodni pjev koji će Goethe i kasnije alija Isaković prevesti na sve svjetske jezike, nastao je upravo ovdje.

Ona govori o ranjenom turskom časniku Asanu koji u pdoručju današnjeg Zagvozda leži u  kuli, oboren ranama zadobivenim u rat s kršćanima. Njegova žena ga ne posjećuje "od stida"- ženi je bilo mjesto isključivo doma s djecom.

Asan u naletu bijesa poručuje supruzi da ga ne čeka ni u dvoru ni u rodu. Ona se postiđena vraća u roditeljski dom  gdje odbija mnoge prosce, ali ju njezin brat ipak suprotno željama ženi za bogatog imotskog kadiju (suca).

Prilikom svadbene procesije, traži da se zaustave u Imotskom traži da se zaustave pred kućom njene djece kako bi ih darivala. Hasan-aga je u tom trenutku žestoko napada riječima, a ona usred svoje nesreće, odvojenosti od pravog muža i odvojenosti od djece pada mrtva.  Djeca ostaju bez majke, Asan bez voljene žene, a svatovi bez mlade.

Velika priča o obitelji, časti, vjernosti i degradaciji ovih vrijednosti pod napadima zavisti i gramzivosti, Asnaginica je priča za sva vremena, "Imotski Romeo i Julija".

Gospin dolac

Gradski stadion kojeg koristi hrvatski drugoligaš Imotski među najneobičnijima je na svijetu. To su prepoznali brojni strani ljubitelji i pratitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu.

On je u jednoj krškoj jami, okružen stijenama i igranje na njemu zbilja izaziva divljenje:

Nalazi se s jedne strane Topane, s druge je modro jezero- to se smatra gradskom jezgrom. Evo jedna panoramska:

Najbolja serija svih vremena je opisana serijom "Prosjaci i sinovi", prema romanu Ivana Raosa. Fenomenalno utjelovljenje duha Imoćana za sva vremena, u briljantnoj izvedbi Rade Šerbedžije. On je proveo nekih pola godine po okolnim selima prije snimanja kako bi upiio govor i duh domorodaca..

Ono što je interesantno, posebno za navijače Hajduka- u jednoj sceni se pojavljuje njihova legenda Ivan Gudelj kao dijete koje pogrdno pjeva pjesmicu seoskom usidjelici.

Dan danas je to jedina obavezna lektira u svakom domu koji drži do sebe i svojih korijena. Inače , redatelj je Antun Vrdoljak, a za glazbu je zadužen bio Arsen Dedić.

Imoćani? Zanimljiv svit

U bivšoj državi Imotski je bio grad broj jedan u omjeru broja stanovnika i visoko obrazovanog stanovništva- fantastičan podatak za jednu ruralnu sredinu.

Da krenem nabrojavati sve Imoćane koji su na ovaj ili onaj način poznati, zadržat ću se samo na onima koje većina poznaje. Neki su rođeni, neki su tu proveli cijeli život, neki su dobar dio svog života posvetili ovom gradu.

Bruno Bušić- zagovornik suverene Hrvatske, pisac, ubijen od strane UDBE u Parizu 1978. Dan-danas se spominju njegova proročanstva :

„... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?

Ali isto tako, još uvijek ne postoji konsenzus kod samih zemljaka jesu li to uistinu njegove riječi.

Ivan Rošo Bušić-[ njegov predak iz 18 stoljeća, slavni hajdučki harambaša. Bruno Bušić je pisao o njemu dosta. Lud život, baš takav- hajdučki.

Zvonko Bušić- još jedan hrvatski politički aktivist, borac protiv velikosrpske hegemonije, nedavno se vratio u Hrvatsku nakon odslužene robije u SAD-u nakon što je poginuo policajac koji je pod neshvatljivim okolnostima išao deaktivirati bombu

Zvonimir Boban[- nogometaš, legenda Dinama i Milana, kapetan hrvatske reprezentacije , one poznate generacije 98

Ivan Gudelj- Hajdukova legenda, nekoliko puta biran u najbolje sastave Europe. Nažalost, u najplodnijim igračkim godinama zbog bolesti (hepatitis) prekida igračku karijeru

Iko Buljan-još jedna Hajdukova igrača legenda iz one slavne  Ivićeve generacije 70-ih.

Zanimljivo je da su sva 3 usko vezana uz zaselak Runovići. Tako se to selo od 2 000 stanovnika može pohvaliti da je kroz povijest dala čak 3 kapetana nacionalnih reprezentacija, od kojih su 2 igrala u selekcijama Europe/svijeta.

Mate Parlov- europski, svjetski i olimpijski pobjednik u polu-teškoj kategoriji.  najbolji boksač kojeg su ikada dali ovi prostori, proglašen najvećim hrvatskim sportašem 20. stoljeća.

Ivan Raos- književnik, za sva vremena upisan zlatnim slovima u srce grada zbog remek-djela "Prosjaci i sinovi"

Žarko Domjan- član HDZ-a u ratnim vremenima i prvi predsjednik Hrvatskog sabora

Silvija Talaja- u jednom trenutku  karijere (2000.) top 20 igračica svijeta u tenisu

Stipe Šuvar- politički i društveni aktivist, za vrijeme jugoslavije uveo velike školske reforme gdje je u duhu ondašnjih struja usmjerio obrazovanje od humanističko-gimnazijalskog smjera prema boljševističko-usmjerenom.

Tin Ujević- jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena. Rođen u Vrgorcu, dio osnvonoškolskog obrazovanja i života proveo u Imotskom o kojem je često pisao.

Poezija mu je duboka, osobna, strastvena, filozofska, petrarkistička, zanosna. Poznati boem, kaže se da je dobar dio svoje poezije napisao za šankom gradskih birtija. Glavni trg u Imotskom krasi njegov i kip:

Antun Vrdoljak- glumac, redatelj, političar, saborski zastupnik, predsjednik HRT-a, član MOO-a

Ante Tomić - kolumnist jutarnjeg lista, književnik

Ivica Todorić - predsjednik koncerna Agrokor, poduzetnik i jedan od najbogatijih Hrvata

Veljko Kadijević- general zločinačke JNA-a, odgovaran za smrti brojnih civila za vrijeme Domovinskog

rata

Vedran Mlikota- naš poznati glumac, koji u svojem rodnom Zagvotdu organizira festivale "Glumci u Zagvozdu" gdje uz pomoć kolega iz cijele zemlje par dana uveseljavaju puk obradama najpoznatijih djela naše književnosti

Joe Sakić - kanadski hokejaš imotskih korijena, svjetski i olimpijski prvak s Kanadom, osvajač 2 NHL prvaka i jedan od ponajboljih napadača svih vremena

Ivan Rendić- kipar, pod utjecajem secesije najveći dio svog života provodi u Trstu i Firenzi. Među najpoznatijim radovima su njegove biste Klovića, Frankopana, Medulića i Šenoe koje krase zagrebački Zrinjevac

Prva žrtva domovinskog rata je hrvatski redarstvenik Josip Jović, koji je položio svoj život na krvavi Uskrs na Plitvicama 1991. godine

Vjerojatno sam nekoga i zaboravio , ne mislim momentalno najbistrije.

Zaključio bih s par starih slika i izvrsnim komentarom koji opisuje Imoćane

Imamo mi Imoćani nešto, to je točno. Tvrdoglavost, upornost, svojeglavost čak.

Onda, Imoćana je teško upotrebljavati, mislim-zloupotrijebiti. Srčani su i za juriš, a ipak sa svom požrtvovnošću svojom neće se žrtvovati za nešto u čemu ne pronalaze pravu logiku. To mnogima smeta, ali ja smatram da je to dobra osobina.

Imotski bataljun sudjeluje u svim težim bitkama u Dalmaciji, ali ima on i svojih nestašluka. Ono nešto vlaško u nama, pa mu se često ne daje pravo mjesto i pravo priznanje.

Ivo Jelić, ratni zapovjednik 4. gardijske brigade.

Jako lijepo jedino me strah najezde komaraca kada su kuće ovako blizu vode.