Referendum je rezultirao jednostavnim zaključkom: „Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.“

Republika Hrvatska proglašena je neovisnom i samostalnom državom na svečanoj sjednici Sabora 25. lipnja 1991. Tom prigodom doneseni su temeljni konstitutivni političko-pravni akti – Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, Ustavna odluka o suverenitetu i samostalnosti Republike Hrvatske, zatim Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. Svi su ti akti – koje valja tretirati kao političko-pravnu cjelinu – objavljeni u Narodnim novinama br. 31 iz 1991.

U članku 1. Ustavne odluke o suverenitetu i samostalnosti kaže se jasno i jezgrovito:

„Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom“.

U članku 2:

        „Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih

         republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.“

A u članku 4. Ustavne odluke:

„Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ.“

Tim državnim političko-pravnim aktima utemeljena je suvremena država Hrvatska i započeo je postupak razdruživanja novonastale države Hrvatske od drugih jugoslavenskih federalnih jedinica (republika) i bivše zajedničke države Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Istodobno je pokrenut postupak za međunarodnopravno priznanje neovisne i samostalne države Hrvatske.

U govorima predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana u Saboru i predsjednika Sabora Žarka Domljana 25. lipnja 1991. bilo je jasno istaknuto da Hrvatska toga dana proglašava svoju neovisnost (Domljan: „Rođena je država Hrvatska! Neka joj je sretan i dug život!“). Nakon sjednice Sabora osobno sam, u funkciji hrvatskoga ministra vanjskih poslova, pozvao sve strane predstavnike postavljene (akreditirane) u Zagrebu u Ministarstvo vanjskih poslova (nalazilo se u zagrebačkoj Visokoj ulici) i uručio im službenu notu i dokumente o proglašenju neovisnosti. Zatražio sam da njihove vlade novoproglašenu državu Hrvatsku priznaju što prije. Budući da su gotovo svi pozvani strani dužnosnici bili generalni konzuli ili konzuli, našalio sam se: požurite, čim nas vaše vlade priznaju, vi ćete postati veleposlanici! Dok sam govorio, među prisutnim konzulima koji su sjedili bliže meni pozorno me pratio Amerikanac Mike Einike i nešto bilježio. Poljak Wieslav Walkiewicz i Mađar Gabor Bagi bili su zadovoljni, blagonaklono su se smijuljili. Talijan Salvatore Cilento buljio je u Medovićevu sliku na zidu i lupkao prstima po stolu. Svi su šutjeli. Nitko ništa nije pitao.

Sutradan, 26. lipnja, stiglo je iz Slovenije prvo međunarodno priznanje države Hrvatske. Toga dana Hrvatska je uzvratila priznanjem samostalnosti Slovenije. U odluci Sabora od 26. lipnja 1991. kazano je: „Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država priznaje Republiku Sloveniju kao suverenu i samostalnu državu.“ Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman 18. srpnja posjetio je Bonn i u razgovoru s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom zatražio da Njemačka međunarodnopravno prizna državu Hrvatsku (u ranu jesen 1991. njemački kancelar i ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher započeli su u Europskoj zajednici kampanju za priznavanje Hrvatske). Francuskoga predsjednika Françoisa Mitterranda posjetio je u Parizu 28. kolovoza i rekao mu da Hrvatska prihvaća europsku pravnu arbitražu za razrješenje jugoslavenske državne krize (Francuz je podupirao imperijalnu Srbiju, izjavio je u Frankfurter Allgemeine Zeitungu 29. studenoga 1991: „Kao što znate, Hrvatska je bila dio nacističkoga bloka, a Srbija nije“, a Lauri Adler je 1994. povjerio: „Volim Srbe, pa što!“). Bilo je, dakako, negativnih komentara i reagiranja. Američki State Department (Ministarstvo vanjskih poslova), primjerice, izrazio je 26. lipnja „žaljenje što su Hrvatska i Slovenija proglasile neovisnost od Jugoslavije“ (State Department, za razliku od američkoga Kongresa, bio je nedobronamjeran spram osamostaljenju Hrvatske i Slovenije; američkim veleposlanicima u europskim zemljama na sastanku u Bruxellesu u prosincu 1989. prenesena je poruka njihova ministra vanjskih poslova: očuvati Jugoslaviju, ili će se ona raspasti i postati model za dezintegraciju u Sovjetskome Savezu). Svi ti akti, događaji i reagiranja kazuju da je 25. lipnja 1991. nastala nova država u međunarodnoj zajednici – Republika Hrvatska.

Istoga dana, 25. lipnja 1991, poput Hrvatske, neovisnost i samostalnost proglasila je Republika Slovenija.

Izlaskom iz jugoslavenske federacije Hrvatske i Slovenije prestala je postojati država Jugoslavija nastala 1. prosinca 1918.

Na temelju tih činjenica Dan neovisnosti Republike Hrvatske jest samo jedan – 25. lipnja. Nema nikakva valjana razloga za još jedan državni praznik kojim bi se obilježavao nastanak države Hrvatske. Primjerice, 8. listopada (da nonsens bude potpun, taj se datum danas službeno naziva Danom neovisnosti!). Dva državna praznika, jedan neovisnosti, a drugi državnosti (usvojeni su u Saboru u listopadu 2001. na prijedlog Vlade premijera Ivice Račana) zbunjuju građane, rastaču domoljublje, potiču i šire opasno ravnodušje, pa se u nas dostojanstveno i ne slave.

Budući da je nekoliko dana nakon proglašenja samostalnosti Republike Slovenije započeo oružani sukob Slovenaca s postrojbama Jugoslavenske narodne armije (JNA), na poticaj savezne jugoslavenske Vlade i uz potporu Europske zajednice (danas: Unije) održan je 7. srpnja 1991. sastanak na Brijunima na kojemu je donesena Brijunska deklaracija (bili su prisutni predstavnici Hrvatske, Slovenije, Srbije, savezne jugoslavenske Vlade i Europske zajednice). Tim aktom dogovoren je prestanak rata u Sloveniji i tromjesečno stanje mirovanja djelatnosti vezanih uz primjenu državnopravnih akata o neovisnosti Hrvatske i Slovenije donesenih 25. lipnja 1991. ne bi li se u tome razdoblju postigao dogovor o mirnom razrješenju jugoslavenske državne krize (pod terminom mirovanje valja razumijevati vremenski određeno odgađanje primjene, moratorij; engl. termin suspension period uporabljen u zapisniku Brijunskoga sastanka može se na hrvatski prevesti s nekoliko različitih izraza; u Odluci Sabora 8. listopada 1991. uporabljena je fraza „tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke“). Kako takvo rješenje nije postignuto, Hrvatski je sabor 8. listopada 1991. donio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske sa SFRJ i s ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama „polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracije o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske, koju je Sabor Republike Hrvatske donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine“(među navodnicima je tekst iz uvodnoga dijela Odluke).

Nijednim aktom, uključujući Brijunsku deklaraciju, nisu stavljeni izvan snage akti o uspostavljanju neovisne i samostalne države Hrvatske doneseni 25. lipnja 1991. (termini mirovanje i stavljanje izvan snage nisu istoznačni). Koliko se sjećam, o Brijunskoj deklaraciji nikada nisu odlučivali Sabor, a ni hrvatska Vlada.

Odlukom Sabora 8. listopada potvrđene su sve odluke donesene 25. lipnja 1991. O tome stajalištu Sabora inozemne vlade izvijestio je pismom hrvatski premijer. Saborska Odluka od 8. listopada nije, dakle, konstitutivan akt o nastanku države Hrvatske (zakonodavac je uporabio naziv odluka, a ne nazive za pravno hijerarhijski viši akt, ustavni zakon ili zakon), već jedna od važnih odluka kojom je označena završna faza postupka razdruživanja Hrvatske u nekadašnjoj federaciji, predviđena odlukama o neovisnosti donesenim 25. lipnja 1991.

Za trajanja mirovanja iz Brijunske deklaracije vlast u Hrvatskoj neprekidno su obnašali legalno izabrani, ili u Saboru i Vladi postavljeni, državni organi Republike Hrvatske, sudjelujući u proklamiranome postupku razdruživanja s ostalim republikama i federalnim institucijama na način koji je bio stvarno moguć u uvjetima krhkog i svakodnevno prekidanog primirja (primjerice, postupno su povlačeni iz federacije, a ne odjednom, dužnosnici iz Hrvatske angažirani u saveznim institucijama). Za vrijeme brijunskoga mirovanja u državnome su vrhu doneseni, među ostalim normativnim aktima, 2 zakona, 36 uredbi, 80 odluka i 25 pravilnika. Svi su ti akti u Hrvatskoj smatrani legalnim izrazom suverene vlasti.

Tijekom mirovanja, iz pragmatskih razloga izražavana su u javnosti različita mišljenja i interpretacije učinaka Brijunske deklaracije i dana stjecanja neovisnosti, pa i najviših hrvatskih državnih dužnosnika (svašta se izjavljivalo, potpisivalo i dogovaralo), jer se prije svega željelo izbjeći frontalan oružani sukob s JNA i neraspoloženje međunarodne zajednice prema novostvorenoj državi. Nikada, međutim, nijednim ustavnim zakonom ili zakonom, nakon 25. lipnja 1991, nije nanovo proglašena neovisnost i samostalnost države Hrvatske.

Zašto Hrvatska nije 25. lipnja 1991. prekinula sve državno-pravne sveze s jugoslavenskom federacijom i federalnim jedinicama (republikama), već se, primjerice, složila s postavljanjem Stipe Mesića na položaj predsjednika Predsjedništva SFRJ 1. srpnja 1991. (Mesić je ostavku na taj položaj dao 5. prosinca 1991)?

Odgovor je: zbog specifičnih prilika vezanih uz status koji je Hrvatska imala u jugoslavenskoj federaciji, posebice zbog neadekvatne opremljenosti hrvatskih oružanih snaga i trajne opasnosti vojne intervencije JNA radi rušenja legalne vlasti u Republici Hrvatskoj. Zbog toga se u vrijeme osamostaljenja u Hrvatskoj (i Sloveniji) rabila riječ razdruživanje (u Beogradu i danas osamostaljenje Hrvatske i Slovenije nazivaju separatizmom i odcjepljenjem). Pod tim terminom (engl. disassociation) valja razumijevati relativno dug postupak uređenja odnosa pravnih, imovinskih, teritorijalnih... između novih država i federacije i federalnih jedinica, ako je riječ o federaciji. U Deklaraciji o proglašenju suvereniteta 25. lipnja 1991. Sabor je istaknuo:„Republika Hrvatska uspostavljajući se kao samostalna i suverena država... mijenja svoj položaj i državno-pravni odnos spram SFRJ, pristajući na sudjelovanje u pojedinim njezinim institucijama i službama od zajedničkog interesa u funkciji razdruživanja. Dok traje razdruživanje, treba utvrditi prava i obveze, odnosno udjel Republike Hrvatske u cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i pravima dosadašnje SFRJ.“

Zbog tih je razloga u Ustavnoj odluci o suverenitetu i samostalnosti Hrvatske kazano, zacijelo iz taktičkih razloga, da će ta Odluka stupiti na snagu kada je proglasi Sabor Republike Hrvatske (čl. 7). Koliko znam, Sabor o tome odluku nikada nije donio, a nakon 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska u svim je političkim proklamacijama i aktima kao i u svojemu praktičnom djelovanju ostvarivala svoj neovisan i samostalan državni put.

Svi narodi i države imaju važne datume u svojoj povijesti koje proglašavaju službenim praznicima ili spomendanima (Crkva blagdanima). Primjerice, dan prelaska iz totalitarnog komunističkog sustava u parlamentarnu demokraciju slavio se u nas kao Dan državnosti 30. svibnja (1990) sve do 2001. (u znak sjećanja na konstituira­nje prvoga slobodno izabranoga višestranačkog Sabora). Među tim datumima samo je jedan Dan neovisnosti, dan kada je faktički, pravno i politički utemeljena država.

U nas je rašireno mišljenje da je hrvatski Dan neovisnosti 15. siječnja, dan kada nas je 1992. međunarodnopravno priznala veća skupina država, posebice članica EU-a. To nije točno. Država kao entitet u međunarodnoj zajednici postoji iako nije priznata (Sovjetski Savez Sjedinjene Američke Države priznale su tek 1934, a kraljevska Jugoslavija de iure neposredno prije agresije Njemačke 1941). Važno je da država ima svoj teritorij, stanovništvo i suverenu vlast, premda ni ti uvjeti nisu uvijek bili ispunjeni. Čehoslovačka je nakon Prvoga svjetskog rata nastala, a nije imala utvrđeno državno područje, Jugoslavija je uspostavljena 1918, a nije bio riješen status Istre, niti je bila utvrđena jugoslavensko-talijanska državna granica. Valja imati na umu i to da su nas prije 15. siječnja 1992. priznale ove države: Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija, Island, Njemačka, Estonija i Vatikan.

Međunarodnopravnim priznanjem država stječe pravni subjektivitet, sposobnost da ostvaruje prava i obveze u odnosima s državom koja je obznanila priznanje (može uspostaviti diplomatske odnose, zaključivati međunarodne ugovore, stječe zaštitu pred sudovima i dr.). Opće međunarodno pravo, neovisno o priznanju, štiti suverenitet svake faktički nastale države, njezinu teritorijalnu cjelovitost, poštivanje dostojanstva i dr.

Odluka o proglašenju neovisnosti i samostalnosti Hrvatske 25. lipnja 1991. bila je isključivo hrvatska. Hrvatskoga državnog vrha. Većina država u međunarodnoj zajednici podupirala je sredinom 1991. opstanak i cjelovitost Jugoslavije. Četiri dana prije proklamiranja neovisnosti Hrvatske i Slovenije američki ministar vanjskih poslova James Baker, tijekom razgovora u Beogradu, prenio je našemu predsjedniku Tuđmanu poruku s berlinskog sastanka Vijeća Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) u kojoj je izražena potpora ministara iz 33 države Europe, Azije i Sjeverne Amerike „jedinstvenoj i teritorijalno cjelovitoj Jugoslaviji“. Malen broj europskih država – Austrija, Mađarska, Litva, Bugarska, Island, primjerice – podupirao je našu samostalnost, krišom. U jesen 1991. u igru su ušli važni igrači, moćna Njemačka i utjecajni Vatikan. Oni su, osobito Njemačka, u Europskoj zajednici prisilili okorjele protivnike naše neovisnosti na priznanje države Hrvatske 15. siječnja 1992.

Međunarodnopravno priznanje Hrvatske samo je ojačalo već konstituiranu državu.