Slovenci su opljackali hrvatske gradjane kroz Ljubljansku banku, i Hrvatska drzava je Sloveniji onako u kompletu stavila svojevrsni embargo na izvoz robe u Hrvatsku i opcenito izvlacenje profita iz Hrvatske.

Tako se to radi.

Sa Srbijom je jedino rjesenje vizni rezim, jer drzava koja finasira profasisticke i povijesno lazne teze, nije prijatelj Hrvatskoj.

Promijenite sebe, pa cemo biti dobri susjedi. Koliko god vama ovo smetalo, sto ja pisem, nije problem u dimnjacaru vec u Srbiji.

oni zele da vrate, al da im mi prvo platimo sto su ih hranili...

pa nek se regulira to lijepo, da osim sto ih vrate, da usput i plate stetu nastalu kradjom, a potom cemo im platiti sto su hranili te konje...i niko nije ne gubitku....

a jel spominju tko ce platiti  zapaljene staje i oko 50 ubijenih konja

za to slanje cetnika se obrati onom idiotu pozarevackom lipom, nemoj samo meni zivota ti.

p.s. to uopste nije bio smisao onog mog posta.

e al onda nemoj da  saljes slike  murjaka koji tera ljude s neta  kad se neko obrati onom pozarevackom idijotu...

Kontroverzni film Nenada Puhovskog


Mučili su nas, tukli rukama, nogama, policijskim i bejzbol-palicama, tjerali da uriniramo jedni po drugima, prikapčali su nas na struju i puštali 220 volti...

Tako je u kontroverznom filmu “Lora - svjedočanstva” autora Nenada Puhovskog, koji je u srijedu navečer prikazan na HTV-u, dvadesetak zatvorenika Lore svjedočilo o mučenjima i torturama koje su prošli 1992. godine u vojnom istražnom centru Lora. Većina ih danas živi u Beogradu ili BiH. Prilično mirno u filmu nešto duljem od sat vremena ispričali su što im se događalo u splitskoj Lori.

Miloslav Katalina tako se prisjetio da je po njega u splitski stan, gdje je živio sa ženom i kćeri, došla policija koja ga je odvela na ispitivanje.  - Slučajno sam ih sreo ispred zgrade i pitali su me znam li gdje živi Katalina. Odveo sam ih u stan i počastio kavom. Rekli su da moram samo dati neku izjavu - prisjetio se Katalina. Međutim, odveli su ga, tvrdi, u Loru, gdje je prošao neviđeno mučenje. Tukli su ga, kaže, nogama, rukama, palicama.

- A da sam tada pobjegao i nisam im se predstavio, sve bi bilo drugačije - kaže Katalina.

Zatočenici Lore svjedočili su kako su ih pripadnici Vojne policije prikapčali na struju.

- Strujne žice su nam stavljali na uši ili na genitalije. Sjećam se kako su jednom od zatvorenika te kopče s ušiju stalno ispadale jer se trzao dok ga tresla struja. Zato su mu probušili uši i kroz njih provukli kopče - pričao je jedan od zatvorenika. Najgore je, tvrde, bilo u bloku C. Tamo su morali tući i jedni druge - svi jednoga i tako po redu dok se svi ne izredaju.

- Mislim da su i izvana dovodili ljude da se iživljavaju na nama jer smo često viđali osobe koje inače nisu bile u zatvoru. Dolazili su pijani, drogirani i oni su nas tukli - ispričao je jedan od zatočenika. Zvonko Gljuk u filmu svjedoči da je u Lori zbog maltretiranja izgubio 40 kilograma.

- Stalno su nas ispitivali da priznamo koliko smo ljudi ubili - ispričao je Nenad Filipović.  Jedan od zatvorenika prisjetio se kako je jedan od zatvorenika priznao ubojstva. - Kad sam ga pitao je li zaista nekoga ubio, pokazao mi je otvorene rane po kojima su plazili crvi. Bilo mi je jasno da bi nakon takve torture priznao i da je ubio vlastitu majku - rekao je jedan od zatvorenika u filmu. 

Bivši zatvorenici tvrde i da su ih zapovjednici u Lori tjerali da izrađuju mrtvačke sanduke.  - Jedan je, pak, morao napraviti pseću kućicu. A kasnije je morao biti u njoj i ponašati se poput psa.    S. Barilar

E Dz.V...