Postoji jedno važno pravilo što određuje odnos fotoreportera i ljudi iz politike: političare se ne fotografira za vrijeme hranjenja. Bilo da se upravo spremaju unijeti komad janjetine u usta, zvaču li ga ili su isti upravo istisnuli u jednjak, šanse da će tako uslikani ulijevati povjerenje kod glasača posve su male.
Za neke bi političare listu zabranjenih situacija valjalo proširiti. Ili ih uopće ne fotografirati. Uzmimo naprimjer Antu Đapića ili Petra Čobankovića.
Danas su se u pretincu moje internetske pošte našle fotografije dotičnih uglednika. Nikakva novost. Fotomontaže i parafraziranja, što se šire nepreglednom virtualnom mrežom, podrivaju ideologije i politike, ismijavaju one čija se moć ne može izravno i bez rukavica podrivati na televiziji ili u novinama.
Na tom se novom medijskom bojnom polju posebno inspirativim pokazuje odnos Busha i Osame bin Ladena kao što je onomad u Feral Tribuneu to bio odnos Franje, Slobe i Alije.
Ono što fotografije Đapića ili Čobankovića razlikuje od uobičajenih je to da one Photoshop čine beskorisnim. I bez pomoći tog kompjutorskog programa, fotografije su subverzivne po svoje aktere, one su posljednji udarac kojim realno posramljuje virtualno.
Na prvoj fotografiji, sav u bijelom, koči se Anto Đapić. Po vrsti lopte koju drži u ruci moglo bi se, sa stanovitom vjerojatnošću, zaključiti da pokušava igrati košarku, unatoč fizičkom stavu koji upućuje da je ovdje zapravo riječ o nekakvoj borilačkoj vještini - recimo sumo hrvanju, za što ovaj, mora se priznati, pokazuje iznimni, iz dana u dan bujajući talent.
Ipak, definitivnom odgovoru na pitanje o vrsti sporta koju upražnjava ovaj glasoviti stručnjak za pomorsko pravo i mjerenje kukuruza ne treba prići olako pa izostaviti mogućnost da je ovdje naprosto riječ o prikrivenoj reklami: i površnom je promatraču teško previdjeti nevjerojatnu Đapićevu sličnost s Bibendumom, popularnom maskotom automobilskih guma Michelin.
Sa zaključcima ne treba brzati. Sve dok se ne otkrije da kakav Đapićev rođak uz uhodani vulkanizer otvara i maloprodaju mišlenki bilo bi posve nepravedeno osječkog gradonačelnika sumnjičiti za kakav sukob interesa ili rad u fušu.
Na drugoj strani, jedan se ministar - kako i priliči nekom s renomeom uspješnog borca protiv kravljeg ludila i ptičje gripe – zajedno s kolegama iz Vlade okušao u znatno ekstremnijem sportu. On je Čobanković... Petar Čobanković.
Iako je namjera Vlade bila da rafting na brzacima Zrmanje bude šarmantni team building koji će poboljšati Vladin imidž, stvar se pretvorila u napetu epizodu Fear Factora.
Fotografije s raftinga prate ministra poljoprivrede od trenutka tantalovskih pokušaja da ostane članom posade sve do trenutka njegova dramatičnog ispadanja iz onemoćalog gumenog čamca.
Osim što su nesvakidašnji prizori izlijevanja Čobankovića u Zrmanju trebali završiti s uzdahom olakšanja jer iza toga nisu uslijedile izvanredne vijesti o dramatičnom stanju vodostaja Zrmanje, pogled na fotografiju mogao bi rezultirati već poslovičnom utjehom kako nam je, obzirom na okolnosti, još i dobro, dok će se svakom umjerenom pesimistu pri pogledu na fotografije omaći jedno prostodušno: "Najebali smo", s čime će se oni realni vjerojatno složiti.
Po one koji raftingom na Zrmanji ili baskethrkljušem u Osijeku kramarski utrapljuju vlastite imidže, fotoseansa u burekdžinici dala bi vjerojatno bolje rezultate. Njihovo izlaganje koje hoće biti suptilna manipulacija uvijek je u pogibelji da grubo promaši cilj i proizvede neželjeno značenje.
Stoga će osječki gradonačelnik s fotografija za neke biti simpatični gradski hakler, za neke produkt genetske manipulacije s naboranim šarpejem i magistrom pomorskog prava koje je urodilo jednom uspješnom karijerom maskote za autogume što je, u njegovu slučaju, još uvijek veliki korak naprijed.
|