Prolaze dani brzo, godine , kao da je jučer bilo 30 godina, danas već 40 godina prolazi od jedne od najvećih i sigurno  najzagonetnije tragedije u hrvatskoj civilnoj pomorskoj povijesti, nestanak broda M/B Dunav 1980. »Dunav« je do danas ostao jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva, koji je nestao bez ikakvog traga. Najveće je to stradanje hrvatskih pomoraca u godinama poslije Drugog svjetskog rata, ujedno i najokrutnije upozorenje o rizicima pomorskog života. U grobnici Tihog oceana život su izgubila 32 hrvatska pomorca. Napisana je i knjiga o tom događaju.

 

Nitko se nije spasio. Nema nikoga tko bi mogao ispričati što se doista dogodilo. Niti jedan čamac za spašavanje nije spušten u more. Na površini nije pronađeno ništa, ni komad broda, tereta ili odjeće, bilo kakav ljudski trag. Sve, baš sve je nestalo.

»Dunav« je bio mlad brod, jedan od najvećih u prijevozu rasutih tereta, kojeg su imali hrvatski brodari u to doba. Izgrađen je samo sedam godina ranije, 1973.

Obitelji su tih blagdanskih dana čekale vijesti o svojim najdražima, članovima obitelji koji su plovili drugim stranama svijeta. Tako je bilo i sa obiteljima “Dunava”, ponosa Jugolinije i prvog broda za prijevoz rasutog tereta kojim je kompanija upravljala. Nisu ni u najcrnijim snovima zamišljali što se događa na drugom kraju svijeta.

Pomorci Dunava nisu se javili, nisu se nikad vratili, nego su zauvijek nestali na drugoj strani svijeta.

Roditelji su izgubili sinove, sestre braću, žene muževe, djeca očeve, a narod svojih trideset i dvojicu vrijednih ljudi koji su zarađivali svoj kruh sa sedam kora ploveći po svim svjetskim morima.

 

„Te noći, ne pobijedivši more,daleko od doma, na drugom kraju svijeta, neprežaljeni, sanjani, spavaju u dubini, ti pomorci nesstalog Dunava“

 

Dunav je te 1980. bio brod star sedam godina. Sagrađen je u talijanskoj La Speziji i služio je za prijevoz sipkog tereta. Bio je dug 179, a širok 22,9 metara. Mogao je razviti brzinu od 15 čvorova. Imao je sedam pregrada ispred strojarnice. Bio je prvi brod za prijevoz sipkog tereta u Jugolinijinoj floti.  U svoje je vrijeme bio jedan od većih brodova za sipke terete hrvatskih brodara. Signalne oznake YTBD. Imao je još tri broda-blizanca, izgrađenih u istom brodogradilištu otprilike u isto vrijeme i nijedan nije doživio sličnu sudbinu. Naprotiv, M/B Drava je dugo još plovila u Jugolinijinoj floti.

Dužina 179 m
Širina 22,9 m
Visina 37,5
Pogon 7355 kW FIAT, dizel
Brzina 15 čvorova
Kapacitet 25.200 t tereta
Posada 32 člana

 

U Panami je ukrcao teret. S Dunava se ondje iskrcao Vjenceslav Tomac, a u Long Beachu ukrcao se Bartol Perušić (45), vođa stroja iz Podćudnića.

Brod je zaplovio 20. listopada 1980. iz kanadske luke Hamilton. Pristao je u američkoj luci Hampton Roads, a 9. prosinca doplovio je u Los Angeles, gdje je popunio zalihe goriva nužne za 10.000 kilometara dugu plovidbu preko Tihog oceana. Prevozio je 12.000 tona čeličnih proizvoda, 11.000 tona papira i druge robe prema kineskoj luci Tsingtau.

Nakon 20 dana plovidbe Tihi ocean prestao je biti tih, a Dunav se našao na najgorem mjestu, na sredini Tihog Oceana. Vjetar brzine više od  140 kilometara na sat zapuhao je s istoka, u pramac Dunavu. Valovi su bili golemi. Nevrijeme je bjesnjelo u krugu od 800 nautičkih milja.

 

Na odredište su prema rasporedu trebali stići do Stare godine. Do 28. prosinca Dunav je bio u kontaktu sa vanjskim svijetom. Radiotelegrafist Milan Tišma javio se Jugoliniji 27. prosinca oko 20 sati da su upali u teški uragan i da su valovi visoki 15-ak metara. Oko 23.30 sati javio je da je uragan oštetio brod i da su  krenuli prema japanskoj luci Yokohami. Milanov brat Božo tada je bio u Jugoliniji. Tada je posljednji put čuo bratov glas.

 

 Dunav je uspio stupiti u kontakt  s drugim hrvatskim brodom, Banijom Atlantske plovidbe iz Dubrovnika, nažalost bili su predaleko.

 

Kapetan Srećko Vukoša je postupio prema pravilima, u slučaju oštećenja uputiti se prema najbližoj luci, to je bila japanska Yokohama, udaljena 700nm (1300km). No nade da će doći do Yokohame bile su male. More je prodrlo u pramčano skladište, prednje dizalice su slomljene, a stabilnost broda na tako velikim valovima opasno je narušena. Prema nekim analizama, da se Dunav okrenuo u krmu, niz vjetar bi doplovio u mirnije vode. Tada bi se mogao spojiti s bazama Amerikanaca koji bi mu pomogli. Nažalost, to će ostati tajna. Smatra se da Dunav počiva na dnu - na 6.000 metara dubine.

 

Dunav je bio žrtva nevremena i nagađa se kako je potonuo nakon što ga je prelomio val. Val koji se srušio na palubu brod je slomio i povukao u dubinu. Sve se, nagađa se, dogodilo dosta brzo. Toliko brzo da Dunav nije poslao ni S.O.S. poziv u pomoć.

 

Tek 2. siječnja 1981. Riječka Jugolinija je izvijestila da nema komunikaciju s brodom. Mogućnost fatalnog kraja uopće nije spomenuta. Narednih dana javnosti se izvješćivalo o intenzivnoj potrazi za Dunavom. Petog dana potrage, Jugolinija je održala tiskovnu konferenciju u kojoj je izvjestila javnost o nestanku”Dunava” s kojim je veza održavana do zadnjeg trenutka. Javljeno je i kako će brod Jadranske plovidbe iz Splita “Moše Pijade” smjesta krenuti prema mjestu s kojeg se Dunav zadnji put javio i započeti potragu. Na koncu se Jugolinija oglasila 10. siječnja 1981. Onuda je prošao i japanski tegljač Sun Arrow, koji je tražio dio japanskog tankera Onomici Maru, a koji je poslije susreta s brodom splitske Jadranske slobodne plovidbe “Moša Pijade” tražio Dunav na povratku u Japan.Dva tjedna nakon nestanka Jugolinija je morala prihvatiti činjenicu da za posadu Dunava više nema nade. Među njima, bili su i oni s kojima se sudbina okrutno poigrala. Tako je mladi mornar Branko Obrić preživio Iransko – Irački rat na blokiranom brodu “Uljanik”, sve da bi nestao zajedno s Dunavom. Bio je tamo i mehaničar Nenad Martin kojem se pet dana prije nestanka rodio sin.

 

 Javnosti je na novinskoj konferenciji prenesena informacija o 14-dnevnoj intenzivnoj potrazi, no te potrage nije ni bilo. Akciju traganja vodila je japanska Agencija za pomorsku sigurnost MSA (Maritime Safety Agency) koja je izvijestila još 4. siječnja da su pretraživali jednim patrolnim brodom i trima zrakoplovima te da su s obzirom na negativne rezultate zaključili potragu u zalaz sunca 1. siječnja 1981. godine, što znači da kad je Jugolinija prvi put objavila vijest o Dunavu pretraga već bila gotova. Poslije su svi brodovi koji su tuda plovili motrili na moguće tragove, no bez rezultata.

 

„Tata Krešimir tog je dana jedini put odjenuo časničku odoru Jugolinije. Imao sam sedam godina, a brat 11. Čvrsto smo ga držali za ruke. Mama je brišući suze ridala dok su na riječkoj Žabici u more polagali vijenac i bacali cvijeće za 32 člana posade broda Dunav riječke Jugolinije. Bilo je to nakon što su tadašnje vlasti objavile da je brod nestao. Bilo je tužno i mučno svima, ali najgore je bilo obiteljima nestalih pomoraca. „

 

"More je od pamtivijeka donosilo ljudima život i smrt. Donosilo im je život s mnogim dobrima koja nudi i odnosilo s mnogim nesrećama koje na njemu vrebaju. Tako je bilo od vremena kada su se ljudi prvi put otisnuli na more da bi se goloruki tukli s njim i njegovom stihijom, tako je i danas kada se na more otisnu najsuvremenijim brodovima. Čovjek i vrijeme mijenjaju brodove, mijenjaju plovidbe, mijenjaju svijet, ali ni čovjek ni vrijeme ne mogu promijenti ćudi mora. Snaga čovjeka najčešće odolijeva snazi mora. Ipak iskonska stihija često je jača od najjačih i najsavršenije opremljenih brodskih divova. Okrutna je spoznaja koju ljudi uz more i na moru nose u sebi kroz život kao neminovnost. Uvijek s neizvjesnošću, ali uvijek s vjerom u sebe i hrabrost pomoraca. Otuda vječita želja čovjeka i pomorca da nadvlada more. Zbog toga je pomorački poziv - izazov moru i životu..." – riječi s komemoracije za poginule mornare „Dunava“

 

Silinu oluje koja je zahvatila taj dio Tihog oceana svjedoče izvješća koja su krajem siječnja 1981. odaslane u svijet iz Tokija u kojima je stajalo da je u vremenu od prosinca i siječnja u pomorju oko Japana nestalo čak stotinu brodova.

 

 

Danas pokojni kapetan iz Kostrene, Stanislav Tijan, bio je jedan od zapovjednika »Dunava. Pričajući svoju štoriju o »Dunavu« svojevremeno je kazao i ovo:
– Na njemu san bil godinu i pol. Normalno zatražil san dopust. Poslali su mi smenu, došal je kapetan Srećko Vukoša, susjed iz Urinja i prijatelj mi. U jezeru Ontario nakrcao sam brod željezom, na zapadnoj obali New Foundlanda smo krcali papir i on je još negdje na istočnoj obali Amerike imao ukrcati hiljadu tona papira. Onda je išao kroz Panamu pa preko Pacifika za Kinu. Ja sam sigurno dvadeset puta prošao Pacifik, u oba smjera. Prije puta kapetan Vukoša mi je rekao da će ići direktno, stalno prema zapadu, a ja mu govorim: »Bogati, onda ćeš imet lepo vreme, sunce, ćeš se sunčat!«. A na kraju, svi su se utopili. Do zadnjega, kazao je Tijan.
Na posljednju plovidbu »Dunav« je krenuo 20. listopada 1980. godine iz kanadske luke Hamilton nakon čega je nakratko pristao u američkoj luci Hampton Roads. Uplovio je u Los Angeles 9. prosinca, napunio tankove gorivom i krenuo na dugo putovanje prema kineskoj luci Tsingtao do koje nikada nije stigao. Bio je do vrha nakrcan teretom noseći oko 12.000 tona čeličnih proizvoda, te još 11.000 tona papira i druge robe. Je li teret u nevremenu bio pomjeren, te su tako možda nastala dodatna oštećenja na brodu, ostaje tek sfera špekulacija.

 

Nesretni kapetan Vukoša pokušavao je pronaći spas u najbližoj luci, a ona je bila udaljena čak 700 nautičkih milja(1300km) u japanskoj Yokohami. Promijenjen je kurs broda, obala Japana zakratko je postala novo odredište. Nešto kasnije »Dunav« je imao i vezu s brodom »Banija« dubrovačke Atlantske plovidbe, koji je nažalost bio predaleko da bi mogao priskočiti upomoć. Te su poruke bile još dramatičnije. Naslućivale su tragediju, jer je javljeno kako more prodire u pramčano skladište, kao i da su polomljene prednje brodske dizalice. Pokazalo se da će to biti posljednji glas sa »Dunava«.
Što se dalje dogodilo? Sve ostaje u sferi nagađanja. Je li razbješnjeli ocean raspolovio brod napola toliko brzo da nikome nije moglo biti spasa? Koliko je trajala agonija? Po prijeđenoj udaljenosti nakon promjene kursa dalo bi se procijeniti kako je havarirani brod plovio još pet-šest sati postupno gubeći stabilnost i naginjući se prema naprijed. Zar je nevrijeme bilo tako snažno da je svaki pokušaj spuštanja čamaca u more i evakuacije bio nemoguć? O stravi i užasu na brodu u posljednjim satima plovidbe »Dunava« strašno je i nagađati.

 

 

 

»Dunav« je do danas ostao jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva, koji je nestao bez ikakvog traga. Službena verzija događaja jest da se zbog prodora mora u štivu br. 1 i balastne tankove brod u nevremenu prepolovio, čemu je pridonijelo i relativno nisko težište potpuno nakrcanog broda.
Kapetan Stanislav Tijan, ispričao je godinama kasnije neka zanimljiva opažanja, koja naslućuju dio drame kroz koju je prolazio »Dunav« na svom posljednjem putovanju.
– Kad je bila ta havarija dežurao sam u »Jugoliniji«, razgovarao sa kapetanom Vukošom, preko obalne straže Japana, rek'o mi je da mu pramac već ide malo niže... Čujte, što je bilo – bilo je, ali ja se u tom slučaju ne bih strogo držao pomorskih pravila, po kojima kad imaš oštećenje, havariju – tražiš najbližu luku spasa. Njemu je najbliža luka spasa bila Yokohama i on je plovio prema njoj, ali on je, po mojemu, trebao prekršiti to pravilo. Plovio je protiv vjetru i moru, to ga je zaustavljalo, digao se šezdeset, sedamdeset milja prema sjeveru, a da je okrenuo u krmu učinio bi tri puta toliko, doš'o u druge vremenske prilike... I što još? Tamo su i američke baze okolo, trebao se spojit s njima, jer Amerikanci će vam pomoć u svakoj situaciji. Zašto? Tako stječu praksu za sutra, ako se to dogodi njihovim brodovima. Ali, dogodilo se što se dogodilo, kazao je Tijan.

 

 

I stručnjaci su  govorili kako je kapetan napravio grešku time što je slušao pravila i krenuo prema najbližoj luci kao što nalažu pomorska pravila, Yokohami što je značio da je išao izravno u vjetar i valove sa oštećenim brodom. Kasnije su stručnjaci tvrdili kako je kapetan trebao ići u drugm smjeru prema tri puta udaljenijim amaričkim vojnim bazama, no brod bi tada nosili more i vjetar pa bi se brže kretao.

 

 

Iz Rijeke na posljednje putovanje

U svojih sedam godina plovidbe »Dunav« je samo jednom bio u svojoj matičnoj luci Rijeci. Bilo je to sredinom kolovoza 1980. godine kada je na riječkim dokovima iskrcao generalni teret. Sudbina je htjela da upravo iz Rijeke krene na svoje posljednje putovanje. Nešto više od četiri mjeseca kasnije dogodila se katastrofa. Zadnji teret prije nestanka ukrcan je u Panami. Tamo se iskrcao šef stroja Vjenceslav Tomac, kojeg je još u Long Beachu zamijenio Bartol Perušić.

 

 

Srećko Vukoša (53), kapetan, Kostrena
Sojko Dundović (33), upravitelj stroja, Rijeka
Marijan Tavčar (28 ), prvi časnik palube, Pula
Nikola Peša (41), prvi časnik stroja, Zaton
Milan Tišma (31), radiotelegrafista, Osijek
Goran Vukić (24), drugi časnik palube, Trogir
Krunoslav Katnić (24), drugi časnik stroja, Crikvenica
Valter Franko (20), kadet – v.d. trećeg časnika palube, Rijeka
Gojko Novak (22), kadet, Telovac
Marijo Rukonić (28 ), vježbenik stroja, M. Lošinj
Nenad Marin (27), mehaničar, Kalenderi
Emilio Ban (29), električar, Rijeka
Petar Stanin (42), prvi kuhar, Poljana
Dane Brkljača (30), prvi konobar, Slivnica
Miroslav Brnelić (38 ), vođa palube, Podćudnić
Bartol Perušić (45), vođa stroja, Podćudnić
Gvido Blažina (47), kormilar, Labin
Josip Fanjak (30), kormilar, Osijek
Josip Negovetić (33), kormilar, Cres
Goran Guzobad (26), mazač, Zadar
Ivan Putnik (26), mazač, Ruzdi
Ivica Štefulj (22), mazač, Rijeka
Miljenko Perčinić (51), drugi kuhar, Rijeka
Dragan Bakić (24), drugi konobar, Međuvođen
Tomislav Juretić (35), mornar, Jelenje
Miroslav Levak (29), mornar, Rijeka
Ilija Pavlinović (26), mornar, Livno
Ante Žunić (25), mornar, Slivnica
Smolenski Dužević (33), čistač stroja, Cavtat
Drago Sikirić (35), čistač stroja, Rijeka
Ivan Matak (21), priučeni konobar, Ražanac
Branko Obrić (22), mladi mornar, Podhum

 

Tragedija »Dunava« najokrutnije  je upozorenje o težini i rizicima pomorskog života. More ljudima život znači, ali ga ponekad i uzme. I pritom ne pita.
Učini uzaludnom hrabrost i vještinu pomoraca, kao što je bilo na zadnjoj plovidbi »Dunava« prije 40 godina. Od broda i njegovih pomoraca ostale su samo uspomene. Počivaju u miru i utrobi Tihog oceana na dubini od 6000 metara.

Bilo kako bilo, na koncu je danas Dunav skoro pa zaboravljen, jedna crtica u povijesti o gubitku broda za kojim je plakala cijela obala Jadrana od Pule do Dubrovnika. Spominjali su ga tijekom godina sve rijeđe, sve dok nije ostao samo u uspomeni onih koji su na njemu izgubili svoje drage, svoje muževe i voljene. Njima je čakavski pjesnik i književnik posvetio pjesmu i tako im osigurao još jednu uspomenu.

               

  Sanjam te

 

Tamo daleko

posred pučine plave

u modrilu studenu

gdje suza nema

ni truda

gdje brid ne bridi

nit bol ne ridi

nit žalost žaluje

nit radost raduje

nit sumrak rudi, nit sviće dan,

vječan si usnio san.

Počivaj željeni moj

Sanjam te,

dragane

oko i modro,

golube, sokole, junače,

sanjam te nježno i milo.

Kako te biće moje željelo

Tako te srdašce snilo

Zanavjek