M/B Dunav - 40 godina od najveće i najstrašnije tragedije hrvatskog civilnog pomorstva
1
Prolaze dani brzo, godine , kao da je jučer bilo 30 godina, danas već 40 godina prolazi od jedne od najvećih i sigurno najzagonetnije tragedije u hrvatskoj civilnoj pomorskoj povijesti, nestanak broda M/B Dunav 1980. »Dunav« je do danas ostao jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva, koji je nestao bez ikakvog traga. Najveće je to stradanje hrvatskih pomoraca u godinama poslije Drugog svjetskog rata, ujedno i najokrutnije upozorenje o rizicima pomorskog života. U grobnici Tihog oceana život su izgubila 32 hrvatska pomorca. Napisana je i knjiga o tom događaju.
Nitko se nije spasio. Nema nikoga tko bi mogao ispričati što se doista dogodilo. Niti jedan čamac za spašavanje nije spušten u more. Na površini nije pronađeno ništa, ni komad broda, tereta ili odjeće, bilo kakav ljudski trag. Sve, baš sve je nestalo.
»Dunav« je bio mlad brod, jedan od najvećih u prijevozu rasutih tereta, kojeg su imali hrvatski brodari u to doba. Izgrađen je samo sedam godina ranije, 1973.
Obitelji su tih blagdanskih dana čekale vijesti o svojim najdražima, članovima obitelji koji su plovili drugim stranama svijeta. Tako je bilo i sa obiteljima “Dunava”, ponosa Jugolinije i prvog broda za prijevoz rasutog tereta kojim je kompanija upravljala. Nisu ni u najcrnijim snovima zamišljali što se događa na drugom kraju svijeta.
Pomorci Dunava nisu se javili, nisu se nikad vratili, nego su zauvijek nestali na drugoj strani svijeta.
Roditelji su izgubili sinove, sestre braću, žene muževe, djeca očeve, a narod svojih trideset i dvojicu vrijednih ljudi koji su zarađivali svoj kruh sa sedam kora ploveći po svim svjetskim morima.
„Te noći, ne pobijedivši more,daleko od doma, na drugom kraju svijeta, neprežaljeni, sanjani, spavaju u dubini, ti pomorci nesstalog Dunava“
Dunav je te 1980. bio brod star sedam godina. Sagrađen je u talijanskoj La Speziji i služio je za prijevoz sipkog tereta. Bio je dug 179, a širok 22,9 metara. Mogao je razviti brzinu od 15 čvorova. Imao je sedam pregrada ispred strojarnice. Bio je prvi brod za prijevoz sipkog tereta u Jugolinijinoj floti. U svoje je vrijeme bio jedan od većih brodova za sipke terete hrvatskih brodara. Signalne oznake YTBD. Imao je još tri broda-blizanca, izgrađenih u istom brodogradilištu otprilike u isto vrijeme i nijedan nije doživio sličnu sudbinu. Naprotiv, M/B Drava je dugo još plovila u Jugolinijinoj floti.
Dužina 179 m
Širina 22,9 m
Visina 37,5
Pogon 7355 kW FIAT, dizel
Brzina 15 čvorova
Kapacitet 25.200 t tereta
Posada 32 člana
U Panami je ukrcao teret. S Dunava se ondje iskrcao Vjenceslav Tomac, a u Long Beachu ukrcao se Bartol Perušić (45), vođa stroja iz Podćudnića.
Brod je zaplovio 20. listopada 1980. iz kanadske luke Hamilton. Pristao je u američkoj luci Hampton Roads, a 9. prosinca doplovio je u Los Angeles, gdje je popunio zalihe goriva nužne za 10.000 kilometara dugu plovidbu preko Tihog oceana. Prevozio je 12.000 tona čeličnih proizvoda, 11.000 tona papira i druge robe prema kineskoj luci Tsingtau.
Nakon 20 dana plovidbe Tihi ocean prestao je biti tih, a Dunav se našao na najgorem mjestu, na sredini Tihog Oceana. Vjetar brzine više od 140 kilometara na sat zapuhao je s istoka, u pramac Dunavu. Valovi su bili golemi. Nevrijeme je bjesnjelo u krugu od 800 nautičkih milja.
Na odredište su prema rasporedu trebali stići do Stare godine. Do 28. prosinca Dunav je bio u kontaktu sa vanjskim svijetom. Radiotelegrafist Milan Tišma javio se Jugoliniji 27. prosinca oko 20 sati da su upali u teški uragan i da su valovi visoki 15-ak metara. Oko 23.30 sati javio je da je uragan oštetio brod i da su krenuli prema japanskoj luci Yokohami. Milanov brat Božo tada je bio u Jugoliniji. Tada je posljednji put čuo bratov glas.
Dunav je uspio stupiti u kontakt s drugim hrvatskim brodom, Banijom Atlantske plovidbe iz Dubrovnika, nažalost bili su predaleko.
Kapetan Srećko Vukoša je postupio prema pravilima, u slučaju oštećenja uputiti se prema najbližoj luci, to je bila japanska Yokohama, udaljena 700nm (1300km). No nade da će doći do Yokohame bile su male. More je prodrlo u pramčano skladište, prednje dizalice su slomljene, a stabilnost broda na tako velikim valovima opasno je narušena. Prema nekim analizama, da se Dunav okrenuo u krmu, niz vjetar bi doplovio u mirnije vode. Tada bi se mogao spojiti s bazama Amerikanaca koji bi mu pomogli. Nažalost, to će ostati tajna. Smatra se da Dunav počiva na dnu - na 6.000 metara dubine.
Dunav je bio žrtva nevremena i nagađa se kako je potonuo nakon što ga je prelomio val. Val koji se srušio na palubu brod je slomio i povukao u dubinu. Sve se, nagađa se, dogodilo dosta brzo. Toliko brzo da Dunav nije poslao ni S.O.S. poziv u pomoć.
Tek 2. siječnja 1981. Riječka Jugolinija je izvijestila da nema komunikaciju s brodom. Mogućnost fatalnog kraja uopće nije spomenuta. Narednih dana javnosti se izvješćivalo o intenzivnoj potrazi za Dunavom. Petog dana potrage, Jugolinija je održala tiskovnu konferenciju u kojoj je izvjestila javnost o nestanku”Dunava” s kojim je veza održavana do zadnjeg trenutka. Javljeno je i kako će brod Jadranske plovidbe iz Splita “Moše Pijade” smjesta krenuti prema mjestu s kojeg se Dunav zadnji put javio i započeti potragu. Na koncu se Jugolinija oglasila 10. siječnja 1981. Onuda je prošao i japanski tegljač Sun Arrow, koji je tražio dio japanskog tankera Onomici Maru, a koji je poslije susreta s brodom splitske Jadranske slobodne plovidbe “Moša Pijade” tražio Dunav na povratku u Japan.Dva tjedna nakon nestanka Jugolinija je morala prihvatiti činjenicu da za posadu Dunava više nema nade. Među njima, bili su i oni s kojima se sudbina okrutno poigrala. Tako je mladi mornar Branko Obrić preživio Iransko – Irački rat na blokiranom brodu “Uljanik”, sve da bi nestao zajedno s Dunavom. Bio je tamo i mehaničar Nenad Martin kojem se pet dana prije nestanka rodio sin.
Javnosti je na novinskoj konferenciji prenesena informacija o 14-dnevnoj intenzivnoj potrazi, no te potrage nije ni bilo. Akciju traganja vodila je japanska Agencija za pomorsku sigurnost MSA (Maritime Safety Agency) koja je izvijestila još 4. siječnja da su pretraživali jednim patrolnim brodom i trima zrakoplovima te da su s obzirom na negativne rezultate zaključili potragu u zalaz sunca 1. siječnja 1981. godine, što znači da kad je Jugolinija prvi put objavila vijest o Dunavu pretraga već bila gotova. Poslije su svi brodovi koji su tuda plovili motrili na moguće tragove, no bez rezultata.
„Tata Krešimir tog je dana jedini put odjenuo časničku odoru Jugolinije. Imao sam sedam godina, a brat 11. Čvrsto smo ga držali za ruke. Mama je brišući suze ridala dok su na riječkoj Žabici u more polagali vijenac i bacali cvijeće za 32 člana posade broda Dunav riječke Jugolinije. Bilo je to nakon što su tadašnje vlasti objavile da je brod nestao. Bilo je tužno i mučno svima, ali najgore je bilo obiteljima nestalih pomoraca. „
"More je od pamtivijeka donosilo ljudima život i smrt. Donosilo im je život s mnogim dobrima koja nudi i odnosilo s mnogim nesrećama koje na njemu vrebaju. Tako je bilo od vremena kada su se ljudi prvi put otisnuli na more da bi se goloruki tukli s njim i njegovom stihijom, tako je i danas kada se na more otisnu najsuvremenijim brodovima. Čovjek i vrijeme mijenjaju brodove, mijenjaju plovidbe, mijenjaju svijet, ali ni čovjek ni vrijeme ne mogu promijenti ćudi mora. Snaga čovjeka najčešće odolijeva snazi mora. Ipak iskonska stihija često je jača od najjačih i najsavršenije opremljenih brodskih divova. Okrutna je spoznaja koju ljudi uz more i na moru nose u sebi kroz život kao neminovnost. Uvijek s neizvjesnošću, ali uvijek s vjerom u sebe i hrabrost pomoraca. Otuda vječita želja čovjeka i pomorca da nadvlada more. Zbog toga je pomorački poziv - izazov moru i životu..." – riječi s komemoracije za poginule mornare „Dunava“
Silinu oluje koja je zahvatila taj dio Tihog oceana svjedoče izvješća koja su krajem siječnja 1981. odaslane u svijet iz Tokija u kojima je stajalo da je u vremenu od prosinca i siječnja u pomorju oko Japana nestalo čak stotinu brodova.
Danas pokojni kapetan iz Kostrene, Stanislav Tijan, bio je jedan od zapovjednika »Dunava. Pričajući svoju štoriju o »Dunavu« svojevremeno je kazao i ovo:
– Na njemu san bil godinu i pol. Normalno zatražil san dopust. Poslali su mi smenu, došal je kapetan Srećko Vukoša, susjed iz Urinja i prijatelj mi. U jezeru Ontario nakrcao sam brod željezom, na zapadnoj obali New Foundlanda smo krcali papir i on je još negdje na istočnoj obali Amerike imao ukrcati hiljadu tona papira. Onda je išao kroz Panamu pa preko Pacifika za Kinu. Ja sam sigurno dvadeset puta prošao Pacifik, u oba smjera. Prije puta kapetan Vukoša mi je rekao da će ići direktno, stalno prema zapadu, a ja mu govorim: »Bogati, onda ćeš imet lepo vreme, sunce, ćeš se sunčat!«. A na kraju, svi su se utopili. Do zadnjega, kazao je Tijan.
Na posljednju plovidbu »Dunav« je krenuo 20. listopada 1980. godine iz kanadske luke Hamilton nakon čega je nakratko pristao u američkoj luci Hampton Roads. Uplovio je u Los Angeles 9. prosinca, napunio tankove gorivom i krenuo na dugo putovanje prema kineskoj luci Tsingtao do koje nikada nije stigao. Bio je do vrha nakrcan teretom noseći oko 12.000 tona čeličnih proizvoda, te još 11.000 tona papira i druge robe. Je li teret u nevremenu bio pomjeren, te su tako možda nastala dodatna oštećenja na brodu, ostaje tek sfera špekulacija.
Nesretni kapetan Vukoša pokušavao je pronaći spas u najbližoj luci, a ona je bila udaljena čak 700 nautičkih milja(1300km) u japanskoj Yokohami. Promijenjen je kurs broda, obala Japana zakratko je postala novo odredište. Nešto kasnije »Dunav« je imao i vezu s brodom »Banija« dubrovačke Atlantske plovidbe, koji je nažalost bio predaleko da bi mogao priskočiti upomoć. Te su poruke bile još dramatičnije. Naslućivale su tragediju, jer je javljeno kako more prodire u pramčano skladište, kao i da su polomljene prednje brodske dizalice. Pokazalo se da će to biti posljednji glas sa »Dunava«.
Što se dalje dogodilo? Sve ostaje u sferi nagađanja. Je li razbješnjeli ocean raspolovio brod napola toliko brzo da nikome nije moglo biti spasa? Koliko je trajala agonija? Po prijeđenoj udaljenosti nakon promjene kursa dalo bi se procijeniti kako je havarirani brod plovio još pet-šest sati postupno gubeći stabilnost i naginjući se prema naprijed. Zar je nevrijeme bilo tako snažno da je svaki pokušaj spuštanja čamaca u more i evakuacije bio nemoguć? O stravi i užasu na brodu u posljednjim satima plovidbe »Dunava« strašno je i nagađati.
»Dunav« je do danas ostao jedini veći brod u povijesti hrvatskog brodarstva, koji je nestao bez ikakvog traga. Službena verzija događaja jest da se zbog prodora mora u štivu br. 1 i balastne tankove brod u nevremenu prepolovio, čemu je pridonijelo i relativno nisko težište potpuno nakrcanog broda.
Kapetan Stanislav Tijan, ispričao je godinama kasnije neka zanimljiva opažanja, koja naslućuju dio drame kroz koju je prolazio »Dunav« na svom posljednjem putovanju.
– Kad je bila ta havarija dežurao sam u »Jugoliniji«, razgovarao sa kapetanom Vukošom, preko obalne straže Japana, rek'o mi je da mu pramac već ide malo niže... Čujte, što je bilo – bilo je, ali ja se u tom slučaju ne bih strogo držao pomorskih pravila, po kojima kad imaš oštećenje, havariju – tražiš najbližu luku spasa. Njemu je najbliža luka spasa bila Yokohama i on je plovio prema njoj, ali on je, po mojemu, trebao prekršiti to pravilo. Plovio je protiv vjetru i moru, to ga je zaustavljalo, digao se šezdeset, sedamdeset milja prema sjeveru, a da je okrenuo u krmu učinio bi tri puta toliko, doš'o u druge vremenske prilike... I što još? Tamo su i američke baze okolo, trebao se spojit s njima, jer Amerikanci će vam pomoć u svakoj situaciji. Zašto? Tako stječu praksu za sutra, ako se to dogodi njihovim brodovima. Ali, dogodilo se što se dogodilo, kazao je Tijan.
I stručnjaci su govorili kako je kapetan napravio grešku time što je slušao pravila i krenuo prema najbližoj luci kao što nalažu pomorska pravila, Yokohami što je značio da je išao izravno u vjetar i valove sa oštećenim brodom. Kasnije su stručnjaci tvrdili kako je kapetan trebao ići u drugm smjeru prema tri puta udaljenijim amaričkim vojnim bazama, no brod bi tada nosili more i vjetar pa bi se brže kretao.
Iz Rijeke na posljednje putovanje
U svojih sedam godina plovidbe »Dunav« je samo jednom bio u svojoj matičnoj luci Rijeci. Bilo je to sredinom kolovoza 1980. godine kada je na riječkim dokovima iskrcao generalni teret. Sudbina je htjela da upravo iz Rijeke krene na svoje posljednje putovanje. Nešto više od četiri mjeseca kasnije dogodila se katastrofa. Zadnji teret prije nestanka ukrcan je u Panami. Tamo se iskrcao šef stroja Vjenceslav Tomac, kojeg je još u Long Beachu zamijenio Bartol Perušić.
Srećko Vukoša (53), kapetan, Kostrena
Sojko Dundović (33), upravitelj stroja, Rijeka
Marijan Tavčar (28 ), prvi časnik palube, Pula
Nikola Peša (41), prvi časnik stroja, Zaton
Milan Tišma (31), radiotelegrafista, Osijek
Goran Vukić (24), drugi časnik palube, Trogir
Krunoslav Katnić (24), drugi časnik stroja, Crikvenica
Valter Franko (20), kadet – v.d. trećeg časnika palube, Rijeka
Gojko Novak (22), kadet, Telovac
Marijo Rukonić (28 ), vježbenik stroja, M. Lošinj
Nenad Marin (27), mehaničar, Kalenderi
Emilio Ban (29), električar, Rijeka
Petar Stanin (42), prvi kuhar, Poljana
Dane Brkljača (30), prvi konobar, Slivnica
Miroslav Brnelić (38 ), vođa palube, Podćudnić
Bartol Perušić (45), vođa stroja, Podćudnić
Gvido Blažina (47), kormilar, Labin
Josip Fanjak (30), kormilar, Osijek
Josip Negovetić (33), kormilar, Cres
Goran Guzobad (26), mazač, Zadar
Ivan Putnik (26), mazač, Ruzdi
Ivica Štefulj (22), mazač, Rijeka
Miljenko Perčinić (51), drugi kuhar, Rijeka
Dragan Bakić (24), drugi konobar, Međuvođen
Tomislav Juretić (35), mornar, Jelenje
Miroslav Levak (29), mornar, Rijeka
Ilija Pavlinović (26), mornar, Livno
Ante Žunić (25), mornar, Slivnica
Smolenski Dužević (33), čistač stroja, Cavtat
Drago Sikirić (35), čistač stroja, Rijeka
Ivan Matak (21), priučeni konobar, Ražanac
Branko Obrić (22), mladi mornar, Podhum
Tragedija »Dunava« najokrutnije je upozorenje o težini i rizicima pomorskog života. More ljudima život znači, ali ga ponekad i uzme. I pritom ne pita.
Učini uzaludnom hrabrost i vještinu pomoraca, kao što je bilo na zadnjoj plovidbi »Dunava« prije 40 godina. Od broda i njegovih pomoraca ostale su samo uspomene. Počivaju u miru i utrobi Tihog oceana na dubini od 6000 metara.
Bilo kako bilo, na koncu je danas Dunav skoro pa zaboravljen, jedna crtica u povijesti o gubitku broda za kojim je plakala cijela obala Jadrana od Pule do Dubrovnika. Spominjali su ga tijekom godina sve rijeđe, sve dok nije ostao samo u uspomeni onih koji su na njemu izgubili svoje drage, svoje muževe i voljene. Njima je čakavski pjesnik i književnik posvetio pjesmu i tako im osigurao još jednu uspomenu.
Sanjam te
Tamo daleko
posred pučine plave
u modrilu studenu
gdje suza nema
ni truda
gdje brid ne bridi
nit bol ne ridi
nit žalost žaluje
nit radost raduje
nit sumrak rudi, nit sviće dan,
vječan si usnio san.
Počivaj željeni moj
Sanjam te,
dragane
oko i modro,
golube, sokole, junače,
sanjam te nježno i milo.
Kako te biće moje željelo
Tako te srdašce snilo
Zanavjek
[uredio M4c - 27. prosinca 2020. u 13:08]
FoF, Rijeka, Spezia, Maribor, in questo ordine
TRAGEDIJA DUNAVA VJENCESLAV TOMAC ISKRCAO SE S BRODA NEKOLIKO TJEDANA PRIJE NJEGOVE HAVARIJE
Od prvoga dana nije to bio brod za mene
Na »Dunav« sam se ukrcao u Rijeci, četiri mjeseca prije tragedije, ali sam vrlo brzo zatražio iskrcaj. Platio sam avionsku kartu za sebe i za kolegu koji me došao zamijeniti, samo da odem. Njega mi je bilo najviše žao. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će brod uskoro nestati
Vjenceslav Tomac
Platio sam avionsku kartu iz Amerike za sebe i za kolegu koji me došao zamijeniti, samo da odem s tog broda. Tisuću i četiristo dolara. Toliko je, pokazalo se, stajao život...
Priča to Vjenceslav Tomac, danas umirovljenik, a nekad vođa stroja na brodovima »Jugolinije«, odnosno »Croatia Linea«, zadnji čovjek koji se iskrcao s broda »Dunav«, svega nekoliko tjedana prije njegova nestanka u dubinama Pacifika na samom prijelazu iz 1980. u 1981. godinu. »Dunav« je tada na dno oceana za sobom povukao svih 32 člana posade, što je do današnjeg dana ostala najteža tragedija u povijesti suvremenog hrvatskog civilnog pomorstva.
Tomac je čitav radni vijek plovio, punih trideset i pet godina, obišavši sva svjetska mora na raznim brodovima tadašnje najveće domaće brodarske kompanije, ali »Dunav«, kaže, od prvoga dana nije bio brod za njega. Ukrcao se u Rijeci, četiri mjeseca prije tragičnog nestanka broda, ali je vrlo brzo zatražio iskrcaj. Ponavljao je taj zahtjev nekoliko puta, iako, priznaje, nije mogao ni slutiti da će mu odlazak s »Dunava« postati najvažnija odluka koju je ikad donio i koja je doslovce značila život ili smrt.
Nije bilo predosjećaja
– Ni na kraj pameti mi nije bilo da će brod i posada nedugo potom nestati. Tražio sam iskrcaj, na kraju ga teškom mukom i dobio, ali nije se tu radilo o nekom predosjećaju da će se dogoditi takvo zlo. Teško mi je danas reći zašto sam toliko inzistirao na odlasku. Jednostavno, sve skupa nije išlo. Nije to bio brod za mene. Tada sam već dugo navigao, imao već puno iskustva s brodova. Kad dugo radi neki posao, čovjek osjeća kad nešto ide, a kad ne. Procijeniš situaciju i to je to. Ne mogu reći da međuljudski odnosi nisu bili u redu, to nije bio razlog mog odlaska. Na koncu, gotovo sve te ljude sam dobro poznavao, s većinom sam već plovio, neki su mi bili i dobri prijatelji. Uvijek sam volio društvo, zabavu, izlaske, kad je bilo vremena za njih, tako da gdje god sam bio na brodu, bilo je veselo. Nikad ni sa kim nisam imao nekih problema, trzavica, sukoba, nisam takav tip osobe.
Pravi razlog mojih zahtjeva za iskrcajem bilo je to što »Dunav« skoro nikad nije dolazio u Rijeku. To je bio brod u slobodnoj plovidbi, u charteru, a ja sam bio navikao na linijsku plovidbu, po mogućnosti na brodovima koji su često dolazili doma, u Rijeku. Tada sam već imao obitelj pa mi je bilo važnije češće dolaziti kući. S »Dunavom« je bilo drugačije, kad odeš – nema te doma do iskrcaja. No, slučajno sam se baš u Rijeci ukrcao na njega. Poklopilo se da je brod tada »zalutao« u Rijeku. Brzo sam, međutim, zatražio iskrcaj.
Dok sam bio mlađi volio sam daleka putovanja, što dalje to bolje. Kasnije je došla obitelj pa su mi više pasala kraća putovanja sa češćim doticanjima Rijeke, gdje sam, do mirovine, živio – priča stari morski vuk, koji se, po završetku dugogodišnje mornarske karijere, poput pravog vuka, povukao u mir šume, daleko od mora, u rodni Gorski kotar, točnije selo Ložac, gdje umirovljeničke dane provodi u društvu supruge i dviju perzijskih mačaka.
Prvi dani najteži
S »Dunava« se iskrcao u luci Savannah, gdje je brod došao na ukrcaj, nakon što je dio tereta već bio ukrcan na Newfoundlandu.
– Krcali smo papir i željezo, jedno i drugo u kolutovima. Trebao sam se iskrcati već ranije, sa zapovjednikom Stanislavom Tijanom, ali sam na kraju ostao na brodu sve do Savannaha, odakle sam napokon krenuo kući. »Dunav« je odatle krenuo za Panamu, gdje je krcao naftu, a u Panami se ukrcao i kolega koji me je došao zamijeniti. Poslije mi je bilo najviše njega žao. Dobro smo se poznavali, a ja sam mu kupio kartu... Ne možete zamisliti kako se čovjek osjeća u takvom trenutku..., zastaje na trenutak Tomac.
Vijest o nestanku »Dunava« i čitave posade, objavljena 2. siječnja 1981., danima nakon što je izgubljen svaki kontakt s brodom, strašno ga je, kaže pogodila. Nestali su njegovi kolege i prijatelji, s kojima je samo dva tjedna ranije još bio na brodu.
– Prvi su dani bili najteži. Svi su htjeli nešto, novinari su nazivali, tražili me, ali što sam im mogao reći? Nisam znao što se događalo s brodom nakon što sam otišao, kaže Tomac.
Pozivi upomoć
Danas, smatra da je jedan od glavnih uzroka tragedije bio sam brod, neadekvatne konstrukcije za plovidbu u najtežim uvjetima.
– Nije to bio brod za oceane i za generalni teret. Bio je plitkog gaza, namijenjen prijevozu rasutog tereta i to specijalno građen za američka Velika jezera, najviše za prijevoz žita. Brod je bio , slabe konstrukcije, a velike dužine. Po onome što smo čuli, pretpostavljam da su mu valovi otvorili štivu na provi, jednu ili dvije, pa je more počelo prodirati unutra. Štive su bile podijeljene pregradama, ali kroz te pregrade more je moglo prolaziti, jer su bile povezane cjevovodima i drugim instalacijama. Kad je more »rasturilo« jednu, bilo je gotovo, jer je onda to išlo dalje, sve dok nije potonuo. »Dunav« je bio vrlo dugačak pa jednom kad se pramac napunio morem i počeo se spuštati, vjerovatno mu je zakazao i pogon jer je propela izašla iz mora.
Osim toga, prevozili su papir. Kada se on namoči, počne se širiti što je moglo izazvati daljnja oštećenja konstrukcije broda. Mislim da je od toga mogao popucati i po dužini. To je sigurno sve išlo brzo, jednom kad je krenulo.
A moralo je biti i strahovito nevrijeme. Koliko znam, s broda su upućeni pozivi upomoć, mislim da je dan prije nego je brod nestao telegrafist uspio nazvati ženu i kazati joj da im se loše piše. Nevera je bila takva da im navodno ni američka mornarica iz okolnih baza nije mogla krenuti u pomoć, kaže Tomac.
Opet bih bio pomorac
Nestanak »Dunava« bio je događaj koji je pogodio čitavu naciju, no najteže je, ističe, bilo obiteljima nestalih pomoraca. S njima je, nakon tragedije, bio u čestom kontaktu, a s nekima je ostao u prijateljskim odnosima sve do današnjih dana.
– Kad su nestali, rodbina nije imala puno pitanja, jer se nije imalo što pitati ni odgovoriti. Ništa više nije moglo promijeniti to što se dogodilo. Za sve njih to je bila strašna tragedija, kakva se nikad ne zaboravlja, ali puno je godina već prošlo, ljudi su se morali okrenuti normalnom životu, to je tako. More je oduvijek bilo nepredvidljivo i uvijek će biti. Meni je dalo čitav život. Radio sam posao koji sam volio, obišavši pritom mjesta koja nikad ne bih ni vidio da nisam bio pomorac. Od mora sam kupio stan u Rijeci i izgradio kuću u Gorskom kotaru, prehranjivao obitelj i da se još jednom rodim, opet bih bio pomorac. Meni je more dalo sve, a nekima je, nažalost, sve i uzelo, završava svoju priču o »Dunavu« Vjenceslav Tomac.
Uz toplu peć i čašicu domaće rakije priča se, doduše, nastavlja, ali lijepa sjećanja iz njegove bogate pomorske karijere vrlo brzo potiskuju gorke uspomene, pa od hladnih dubina Pacifika koje su zauvijek progutale trideset i dvojicu pomoraca s »Dunava«, uskoro stižemo do »nekih dalekih, toplih i opojnih mora« oko Kube, Venezuele, Brazila... Nižu se mornarske priče, prema kojima čak i lovačke izgledaju kao suhoparni izvještaji sa sjednice kakva općinskog vijeća, priče o ljudima, gradovima, bonacama i neverama, životu i moru.
Neiskustvo zapovjednog kadra
Tragediji »Dunava«, kaže Tomac, možda je kumovalo i relativno neiskustvo zapovjednog kadra na brodu.
– Zapovjednik Srećko Vukoša prije ukrcaja na »Dunav« dugo nije plovio, već je radio u Lučkoj kapetaniji. Upravitelju stroja to je bio prvi brod na koji je ukrcan kao upravitelj. Prvi i drugi časnik palube također su, kao i upravitelj stroja, bili promaknuti u Rijeci, kada sam se ukrcao na brod. Tako je gotovo cijelom zapovjednom kadru možda ipak nedostajalo više iskustva. Imali su čudnu rutu za to, nažalost, zadnje putovanje. Trebalo je ići sjevernije, jer gore ima puno manje oluja. Ruta kojom će brod ići bila je dirigirana iz »Jugolinije«, ali iskusan kapetan će ju promijeniti ako zna da bi moglo biti problema s vremenom. Prije tog, kobnog putovanja, išli smo iz Amerike za Europu. Na Atlantiku nas je dočekala nevera, ali je tadašnji »barba« Tijan naredio da se ruta izmijeni pa smo umjesto sjeverno od Azora, gdje je bilo veliko nevrijeme, prošli južno od njih i tako ga izbjegli. To je bio iskusni kapetan koji je znao što učiniti.
Dvaput »prevario« smrt
Vjenceslav Tomac izbjegao je, pukim slučajem, nesretnu sudbinu svojih kolega na »Dunavu«, no to nije bilo prvi put da mu je slučajnost spasila život na brodu. Sedamdesetih godina, u bizarnoj nesreći u riječkoj luci, kada se brod »Pazin« sudario s drugim brodom, također je »prevario« smrt.
– Taman sam taj dan bio doma. Da sam bio na brodu, loše bih završio. U sudaru je, naime, potpuno raznesena baš moja kabina. Više je nije bilo. U kabini pokraj moje ostao je zarobljen kuhar, morali su rezati lim da bi ga iz nje izvukli, priča Tomac.
Novi list
Marinko GLAVAN, snimio Vedran KARUZA
[uredio M4c - 27. prosinca 2020. u 20:19]
FoF, Rijeka, Spezia, Maribor, in questo ordine
1
- Najnovije
- Najčitanije
[UŽIVO] Vukovar 1991 i Dubrava Tim Kabel odmjeravaju snage u odgođenom dvoboju
1 sat•Nogomet
Sudačka komisija HNS-a suglasna sa svojim kolegama na terenu
4 min•Nogomet
Majstorović: 'Žao nam je što nismo pobijedili na Maksimiru, bili smo bolja i kvalitetnija momčad'
28 min•Nogomet
Novi problemi za Majera, čeka ga operacija
1 sat•Nogomet
Newcastle želi zadržati momentum, u goste stižu Čekićari
1 sat•Nogomet
U dvoboju sredine ljestvice dvije momčadi žele se vratiti pobjedama
2 sata•Nogomet
Maresca se vratio u Leicester samo kako bi 'skuhao' otkaz svom nasljedniku
2 sata•Nogomet
Amorim nakon debija: 'Moji igrači su tijekom utakmice previše razmišljali, moraju više riskirati'
4 sata•Nogomet
Očajno izdanje Hrvatske u Sarajevu, Europsko prvenstvo vjerojatno će ostati samo san
18 sati•Košarka
Kronologija: Podjela bodova u Osijeku
23 sata•Nogomet
Večeras se sastaju dvije najlošije momčadi Serie A, obje u svojim redovima imaju Hrvata
3 sata•Nogomet
Ante Budimir dvostruki strijelac, Osasuna ispustila pobjedu protiv Villarreala
23 sata•Nogomet
Sesar: 'U veljači imamo utakmice s Francuskom i Ciprom u kojima moramo tražiti svoju priliku'
17 sati•Košarka
Nevjerojatna utakmica Ivana Martinovića u gostujućoj pobjedi kod Göppingena
1 dan•Rukomet
Cibona kao stopostotna prošla u polufinale, Petranovićeva simultanka sa Širokim
22 sata•Košarka