N

Balkanske su države slabe, anemične i tolerantne prema podzemlju. Nije to ništa strašno, ali s vremena na vrijeme obije im se o glavu. U četvrtak su eksplozijom postavljene bombe ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franjić. Pukanić je bio ciljana, a Franjić kolateralna žrtva.

Piše: < ="" ="text/"> \n Ivan Orleanski< ="" ="text/"> Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript < ="" ="text/">

Čim se proširila vijest o Pukanićevom ubojstvo, svi su to doživjeli kao nešto neočekivano i iznenađujuće. Čemu čuđenje? Bilo je samo pitanje vremena kad će se ovako što početi događati u zemlji gdje su bivši pekari, kamiondžije i komunalci - tajkuni, gdje su mafijaši VIP gosti svih cjenjenijih klubova počevši od Hrvatske preko BiH pa sve do Hrvatske, te gdje se svaki lopov naziva poduzetnikom. No, ako ćemo iskreno: bilo je samo pitanje vremena kad će Puki biti izbrisan s popisa živih. Ivo Pukanić je bio čovjek časnog zvanja i nečasnih namjera. Nije ovo atak na hrvatsko novinarstvo. Ivo Pukanić nije bio samo običan novinar nego pripadnik kriminalnog miljea i glasnogovornik jedne mafijaške struje.

Bio je jedan od onih koji su u svojoj bahatosti nepoduprtoj inteligencijom vjerovali kako se može (da prostite) je**ti i ostati nevin. Nije zaslužio titulu perjanice slobodnog novinarstva. Posjedovao je samo hrabrost, ali hrabrost ni u boksačkom ringu nije dovoljna za uspjeh, čemu je pokojni težio, a kamo li u onom životnom. Njegoš za takve mudro veli kako im „tragovi nečovještvom smrde“.

Cijela ova tragedija dobila je humorističnu nijansu zahvaljujući vele-štovanoj hrvatskoj policiji koja je dramatično otkrila kako je bomba ispod auta djelo - profesionalca. Jok. Eto ja mislio kako se neko dijete igralo s petardama pa mu se omaklo. Nakon nemilog su događaja mjesto radnje zaskočili pripadnici samog policijskog vrha te zagrebački gradonačelnik osobno dok je hrvatski premijer trubio o konačnom obračunu s mafijom, a 'el presidente' Mesić pričao o učinkovitosti i funkcioniranju institucija dodavši sudbonosni „ili mi ili oni“ zaboravivši sebe smjestiti na konkretnu stranu.

Hrvatski politički vrh na čelu s premijerom i predsjednikom pokušava uvjeriti svoje ovčje stado kako je ovaj napad – „napad na sve nas“. Ne bih se baš složio s tim. Obračunavaju se, naime, dva moćna klana (Petračev i Zagorčev) i sve leti u zrak. Svjedoci smo mafijaškog ping-ponga: Petrač likvidira Zagijevu Hodakicu, Zagi likvidira Petračeva Pukija. Normalno je da će biti kolateralnih žrtava (uvijek ih bude), ali hrvatski političari nastoje prikriti činjenicu da je hrvatski narod velika žrtva njihovih glupih promašaja, klijentelizma, nesposobnosti i korumpiranosti. Još od samih početaka hrvatske države na sceni je neviđena pljačka i otimačina. Simbioza političara i kriminalaca ustanovljena je u samome početku. Traje do dan-danas. Konačno se nakon svih tih silnih prilagodbi i metamorfoza uspješno metastazirala u sve pore društva. No, kad se vatra približila njihovom političkom prknu – sad je to terorizam i udar cijelu RH.

I sad je to „napad na sve nas“. I treba ići beskompromisno. I odlučno. Sad se priča o uvođenju izvanrednog stanja i borbi protiv mafije zaboravljajući i negirajući činjenicu da su uzrok svemu tome potezi nesposobnih, neobrazovanih bezobraznih i jako drskih političara. Spomenuti su političari, uz malobrojne iznimke, uspjeli upropastiti sve čega su se dotakli. Od mladih su ljudi napravili destruktivne strojeve mržnje te obezvrijedili sve vrednote normalnog društva. I to sve zbog vlastite ugode. I zbog svega ovoga – napad na Pukanića je napad na njih, a ne „sve nas“.

Dok se mafija u centru Zagreba igra s daljinskim, za hrvatsku su vladu glavni problem navijači i geslo iz Domovinskog rata 'Za dom spremni'. Sad kad je prigustilo: svi su se skočili. Smrt novinara koji se valjao u kaljuži polu-svijeta, koji ga je i došao glave na koncu, izazvala je strah tamo gdje i treba - u političkom vrhu. No, nitko se od dotičnih nije trgnuo kad je ubijen Luka Ritz u Zagrebu ili, sve gore napisano vrijedi i za BiH vladu, nesretni Mrnjavac u Sarajevu.

Osobno se ne bojim mafijaških obračuna. Nit imam love nit imam moći. Bojim se pijanih malo-umnika, odraslih na krivi način, koji se natječu tko će imati više nacističkih obilježja po sebi i tko će bolje nekoga premlatiti. Bojim se Jer kad su pretučeni i(li) ubodeni nedužni momci, nitko se od političkih moćnika nije munjevitom brzinom oglasio. Tada nisu sazivane hitne konferencije za novinare. O kakvoj se pravdi na kraju krajeva uopće i govori? Sila se očito iskorjenjuje samo jačom silom i točka. Ne lomit koljena nego lubanje. Ubojice malog Ritza i Mrnjavca će se popraviti u KPD-u i postati umiljata stvorenja? Mo'š si mislit… Čisti materijal za buduće ulične mafijaške batinaše. I to na našu štetu.

Balkan je još jedan dokaz u prilog onoj tvrdnji da demokracija i nije baš za svakog.

E policijo i tebe proziva svaka šuša...