ja Naućijo ćitat i pisat

Damir PILIĆ

Sretan vam Međunarodni dan pismenosti, odnosno Međunarodni dan borbe protiv nepismenosti, koji se slavi pod neslužbenim geslom "sva sreča da sam Ja več naućijo ćitat i pisat".
U vezi s ovom temom imamo jednu dobru i jednu lošu vijest. Loša vijest je da je UNESCO u svijetu izbrojio 862 milijuna nepismenih. Dobra vijest je da nisu svi Hrvati.
U Hrvatskoj elementarno nepismenih građana ima 2%, a temeljito neobrazovanih više od 15 %. Konkretno, prema popisu stanovništva iz 2001. u Hrvatskoj živi 685 tisuća stanovnika starijih od 15 godina koji nisu završili osnovnu školu: od toga ih djelomično završenu školu ima 580 tisuća, dok je bez ijednog razreda njih 105 tisuća (2,86%).
Vratimo se 50-60 godina unazad i proletimo načas kroz to razdoblje: na popisima stanovništva 1948. i 1953. Hrvatska je imala po 16 posto nepismenih, 1961. ih je imala 13 posto, 1971. devet, 1981. šest, a 1991. tri posto. Danas ih, rekosmo, ima oko dva posto. Usporedbe radi, Slovenija je te davne 1948. imala ukupno 2,4 posto nepismenih. Dakle, mi smo danas otprilike tamo gdje su naši prvi zapadni susjedi bili 1948., što je ohrabrujuće, jer ukazuje da se naš zaostatak ne mjeri stoljećima nego desetljećima.
Fenomen nepismenosti posebno je značajan u današnjem društvu znanja: danas je i pismenima teško držati korak s novim informacijama i tehnološkim čudesima, dok je nepismenima to nemoguće. Da ne govorimo o njihovu fantastičnome manipulacijskom potencijalu: nepismenom čovjeku možete poturiti bilo kakav glasački listić, i on će ga zaokružiti.
To pokazuju i grafiti po hrvatskim zidovima (a tako je vjerojatno i u drugim zemljama): golim okom se vidi da su najnepismeniji i od hrvatskoga jezičnog standarda najudaljeniji upravo oni grafiti koji su najnabrijaniji hrvatstvom, što znači da ih pišu najlošiji đaci. Zato su valjda i izmislili onaj slogan "Srbe na vrbe": osim što je krajnje oduran, taj je i krajnje jednostavan. Uz malo sreće, svaka ga budala može naučiti za jedno popodne.