Poslijepodne je na aerodromu Tegel u Berlinu i ostala su dva sata do polijetanja aviona koji jednom tjedno leti za grad Erbil na sjeveru Iraka. Leyla Majeed čeka u redu za check-in zajedno sa svojim 13-godišnjim nećakom Mohamedom. Doima se uzrujanom, ljutom i nervoznom. Prije pola godina ona je 15 dana propješačila Balkanom probijajući se prema svom cilju - Njemačkoj. Mislila je da tamo ima budućnost. Ona i njezin nećak odlučili su napustiti Irak nakon što je dječakov otac, njezin brat, ubijen u jednom bombardiranju. Scene, na koje je nailazila na putu za Njemačku kao što su glad, očaj, umrla djeca, proganjaju je u snu. "Pa to je nevjerojatno. Toliko je ljudi umrlo na putu za Njemačku, samo da bi se domogli ove zemlje". Njezina vizija Njemačke davala joj je snagu da izdrži pješačenje. Leyla Majeed je očekivala da će naći posao, ali i utočište za njezinu širu obitelj koja broji 30 ljudi, piše Deutsche Welle.

Nakon šest mjeseci boravka u Njemačkoj, ona je promijenila mišljenje i vraća se kući. "Došla sam s toliko puno nade, ali sada više ne mogu ovdje izdržati više ni jedan dan", kaže ona i žali se na uvjete života. Hrana je bila preskupa za novac koji je dobijala od države. A termini za saslušanje u vezi s dobijanjem azila su stalno odgađani. "Tužno je što se moram vratiti. Potrošili smo sav novac za novi početak u Njemačkoj. Sada se, eto, vraćam tamo gdje ništa nemam."


Izbirljive neke izbjeglice, šta su htjeli besplatni stan, plejku i tv?