Dva najveca foruma u BIH (bosnjacka) u nevjerojatnoj ekstazi zbog poraza Hrvatske. Večeras nabrijano čekaju poraz Srbije.

Šokirao sam se koliko su ludi, nekoliko puta veća radost nego na srpskim forumima. Nenormalno koliko se potonuli u mržnju.

Opet pokolj nakon repstacije

Šta je Daliću Makkelie, to je tovarima Dario

Šta nisu zabili 3 gola pa ne bi plakali zbog nadoknade 

Treba prvo pomesti ispred svog praga 

Koji je benefit prolaska skupine na Euru

Iskreno uopce mi nije nešto posebno krivo zbog poraza, nekako s ovim uspjesima kao da smo napravili sve što se da napravit i to je to. Možda još jedino da osvojimo Euro ili SP.

Ovako, igrali smo za kurac, procjenjujem da cu dozivit barem jos 10 Eura do sljedeceg cemo vec imat tip-top generaciju, troje prolazi grupu, ulazis u eliminacije, tamo moras dobit dve za 1/2 kad tad cemo to napravit.

Regrupirat se - imamo beton obranu (papir, ovdje nije bila), Sučića, Kovačića cijelu plejadu igrača ala: Majer, Pašalić koji će igrat još 3-4-5 godina i mozemo bit sigurni u plasmane na velika natjecanja.

Ugl. No sikiriki, zahvalit se Daliću i veteranima te počet gradit novu momčad

Mislim da ljudi koji prate sezonski nogomet imaju nerealna očekivanja, s druge strane meni je jedino ža što nikad ne dođemo, dobro se popičkamo damo ruku i idemo doma ako izgubimo. Nerealno mi je da  se svaki put kad povedeš u bitnoj utakmici povučeš i moliš Boga da ne primiš gol...

Mislio sam da je samo kod mene došlo do zasićenja i nekon zatupljenja osjećaja kao da je neki dio spržen...Daleko od toga da ne pratim, ali ne mislim samo generalno u nogometu, već kao da se izgubila ta neka iskrena strast i veselje, zamjenila neka kamuflirana glumatanja od SP-a 2018. Kad se sjetim samo 2006, par mjeseci pred SP u raznim serijama o navijačkoj atmosferi, Večernja škola emisija posvećena utakmici sa Brazilom, ljudi su doslovno mjesecima bili napaljeni, a nama glavni adut Pršo, Kranjčar i 5 stopera. Rekao bih da je zadnji put takva ekstaza bila 2008 godine...

Meni osobno je od navijanja, čitave organizacije, reportaža, pa i samog nogometa općenito sve bilo jednostavnije i spontanije. Bez ovih udruga, tisuće koji su preko veza i vezica imali stalno osigurane karte, a ne znaju "beknuti" u navijanju, navijačke skupine jedinstvene, savez nije plaćao niti oranizirao navlačenje ovih zastava, transparenata pojedincima, nisu iskakale Celzijus, Knoll iz svake reklame, Bulićevi pjesmuljci i šta sve ne...Prvi post na temi reprezentacije je da se čovjek ne može oporaviti 10-ak dana nakon remija protiv Australije. Na kraju nije bilo ni društevenih mreža, ni youtuba da si mogao puštati snimke, vrtiti dijelove...Ono što si vidio na tekmi i kasnije analizi na tv-u je bilo to. Valjda smo toliko bombandirani sadržajem da se izgubio dio strasti i emocija. 

Atmosfera i taj jedan segment u društvu kao da je prošao pred 15-ak godina, po meni teško ponovljivo iako je momčad, organizacija i kvaliteta na daleko većem nivou.