Knjiga Zmijske noge Vetona Suroia predstavlja svjedočenje o jednom vremenu, to je priča o Hashimu Thaciju i nekoliko ljudi koji i danas igraju važne uloge i čije odluke na Kosovu imaju težinu. Knjiga Vetona Suronja "Zmijske noge" bila je spaljivana prije nekoliko godina. Knjiga otkriva mnoge događaje na Kosovu i govori o Hashimu Thaciju su spalili veterani Uroševca, zato jer "omalovažava ulogu OVK".
1.
Povijest Kosova mogla je izgledati drugačije da je Hashim Thaci odlučio kao što to nije htio u proljeće 1999. godine postati njen učitelj nastavnik povijesti u Mališevu.
Povijest bi izgledala drugačije, u svakom slučaju, i da je Jakup Krasniqi ostao u srednjoj školi u Glogovcu kao nastavnik povijesti. I, u nizu priloga za povijest i obrazovanje, stvari bi bile u ovom ili onom detalju pripovijesti nepotpune da je u Suvoj Reci bio nastavnik povijesti Enver Hoxhaj (kasnije ministar vanjskih poslova u vladi Tačija) ili u Glogovcu da se Jakupu Krasnićiju (generalni tajnik Thacieve partije, PDK) pridružio mladi Ibrahim Gaši (kasnije rektor prištinskog sveučilišta).
2.
Je li točna ova tvrdnja? Da li je točno da bi stvari bile suštinski drugačije da su ovi pojedinci odlučili da se prepuste predodređenom tijekom jednog životnog modela u socijalizmu, dakle, da se kao učenici sa sela, štoviše iz najnerazvijenijih krajeva Kosova, koji dolaze u Prištinu, upisuju na fakultet, i diplomiraju - pa se vrate u svoj rodni kraj, kako bi stupili u "državnu službu", nerijetko i kako bi postali prvi u svojoj familiji s fakultetskom diplomom i ujedno u državnoj službi?
Da stavimo na provjeru dva teorema.
Prvo, Kosovo bi svakako bilo "oslobođeno" 12. lipnja 1999. godine, i sa pozitivnim odlukama ove četvorice diplomaca povijesti nastaviti doprinose društvu kao nastavnici.
Drugo, Kosovo bi proglasilo neovisnost 17. veljače 2008. godine i četvorica apostrofiranih profesora bi slobodno mogli održati svoj prvi sat nastave 18. veljače te godine u Mališevu, Glogovcu i Suvoj Reci. Prema tome, Kosovo bi bilo "oslobođeno" i proglasilo bi neovisnost i s doprinosom četvorice diplomaca samo u njihovom nastavničkom svojstvu.
3.
Ova dva teorema (ako bi bili točni) čine se u suprotnosti s početnom konstatacijom, jer bi povijest izgledala drugačije da su ova četiri pojedinca odlučili prihvatiti početni cilj svog upisivanja na studij povijesti na Sveučilištu u Prištini, što će reći da se prime nastavničkog poziva, moguće u srednjoj školi.
Dva izložena teorema govore upravo o tome da pojedinačna uloga četvorice potencijalnih nastavnika povijesti ne bi mogla ništa promijeniti u borbi za "oslobođenje" ni u stjecanju neovisnosti zemlje. I, za nekog ljubitelja ili proučavaotelja povijesti, ova dva teorema mogla bi zvučati kao povijesni determinizam. Zato, jer su stvari na taj način predodređene da uloga pojedinca ne mijenja ništa - jer je povijesni razvoj onakav kakvim ga uvjetuje povijest. "Kako je zapisano", kaže se u narodu.
Moglo bi se činiti kao determinizam, ali to nije determinizam.Imamo  dva jednostavna objašnjenja. Jedno, kada je već otpočelo NATO bombardiranje, u proljeće 1999. godine, bilo je sasvim nebitno koju će profesiju odabrati Hashim Thaci, Jakup Krasniqi, Ibrahim Gaši i Enver Hoxhaj. Djelovanje NATO-a bilo je tektonskih razmjera, ono bi bilo u stanju da pokrene ujedno i geografske i povijesne ploče, i svakako bi donijelo "oslobođenje" Kosova od Srbije. Od 24. ožujka do 12. lipnja Hashim Thaci je mogao odabrati koju god profesiju (uključujući u međuvremenu i odmore u Portorožu i u hotelu Rogner u Tirani), i to ni na koji način ne bi utjecalo na "oslobođenje" Kosova.
Drugo, kada je, u State Departmentu 2004. godine ocijenjeno, da se stanje na Kosovu neće nikako mijenjati, ne adresirajući pri tome njegov status, i kada je već bio ustanovljen Bečki proces, s predsjednikom Ahtisaarijem na čelu, jedini doprinos koji su mogli dati četvorica nastavnika povijesti jest da se uopće ne miješaju. O pregovaračkom procesu u Beču mogla su četiri prosvijetara iznositi spekulacije i moguća objašnjenja u srednjim školama u Glogovcu, Mališevu i Suvoj Reci, i ovaj bi se proces svejedno završio u potpunosti isto - proglašenjem neovisnosti, koje je već bilo pretvoreno u jedinu moguću poziciju međunarodne potpore Kosovu.
4.
Determinizmom se ranije pozabavio Hashim Thaci, zvani Zmija, kada je odlučio da ne postane učitelj povijesti. Ne zna se točno kada se to dogodilo, ali je to priopćio u formi pitanja tijekom pregovora u Zamku Rambuje u ožujku 1999. godine.
"A šta, ja da bidem profesor povijesti u Mališevu?" Bili su to posljednji dani konferencije koja je trebala "osloboditi" Kosovo od Srbije. Iznova su mu objašnjavali kako bi mogla izgledati budućnost: NATO će bombardirati, postavit se kao mirovne snage, Srbija će se povući, mi ćemo se vratiti našim poslovima. On koji je htio da se vrati studiju - što znači, on koji je htio da se vrati na selo - što znači, on koji je htio da se vrati na svoje radno mjesto - što znači ...Netko će nastaviti i dalje da se bavim novinarstvom, rekli su mu kada  je pitao za  budućnost kolega na konferenciji.
- "A šta, ja biti profesor povijesti u Mališevu?" - Bilo je njegovo pitanje.
Njegovo pitanje sadržavalo je nešto od povijesnog determinizma. Prevedeno u osobnu dilemu, imalo je dvije moguće povesti. U jednoj, momče sa sela, sela koje nema ni osnovnu školu, kreće da se školuje, sa stalnom prijetnjom: "Uči da postaneš netko, da ne ostaneš u selu kao čobanin." I kasnije, u srednjoj školi, i poslije na fakultetu, i poslije, kako je to slučaj s determinizmom, dobiti državni posao u prosvjeti, i  početi vraćati pomažući obitelj koja je ostala na selu. U drugoj, ovo momče sa sela, sela koje nema ni osnovnu školu, čini sve ono što predstavlja dio determinističke povijesti. Počinje se školovati, pod stalnom prijetnjom: "Uči da postaneš netko, da ne ostaneš u selu, kao čobanin." I potom polazi u srednju školu, i potom na fakultet.
I na fakultetu mijenja tijek determinističke pripovijesti. Tu ga biraju za studentskog predvodnika (marksističko-lenjinističke frakcije, suprotstavljene studentskoj organizaciji vjernoj Ibrahimu Rugovi). Tu postaje neko, postaje nešto.
Determinističkoj povijesti se suprotstavlja tako da pokrene  društvenu pokretljivost.
Hashim Thaci, zvani Zmija, zna (predosjeća?) Da ne postoji samo jedan završetak, deterministički, u njegovoj putanji koja je počela u selu bez osnovne škole.
Dilemu između dviju povijesti, između determinizma i društvene pokretljivosti, razrješava vrlo brzo. Na jednom od studentskih prosvjeda, koji predvodi simbol otpora Adem Demaci, Hashim Thaci, jedan od tadašnjih lidera marksističko-lenjinističkog ogranka studentske organizacije, fotografiran je iza njega, sa strane sveučilišnih profesora. Student povijesti Hashim Thaci pokazuje kako je već ostvaren, kako je već postao netko i nešto. U ovim prosvjedima, ugušenih od strane srpske policije, pravi iskorak izvan studentskog konteksta jeansa i pletene veste izvan pojma spremnosti za tuču ili trčanje, sadržanog u tenisicama  na nogama - on izlazi obučen u odijelo, znak jednog višeg društvenog statusa, ili želje da se taj status dostigne.
5.
Toga dana, kada je Hašimu Tačiju, zvanom Zmija, glavna preokupacija bila to da li će ispuniti determinističko predodređenje, i hoće li provesti desetljeće koje dolazi kao profesor povijesti u Gimnaziji u Mališevu, na Konferenciji u Rambujeu su već bili pregledani svi dokumenti. I oni o ustavnom poretku, i oni o ekonomiji, i oni o sigurnosti. Ni u jednome od dokumenata nije pisalo kakva će biti Zmijina budućnost. To su mu, sigurno, rekli drugi članovi izaslanstva, jer on sâm nije pročitao pregovaračke dokumente. A nije ih pročitao, vjerojatno jer u njima nije bilo povijesno jasno određeno to kakva će biti Zmijina sudbina, jedina stvar koja je u stanju probuditi njegov interes. U jednome od dokumenata pisalo je da OVK, nakon što sporazum stupi na snagu, neće više postojati. Spomenuto je, tijekom pregovora, da će ljudi iz OVK, koji su završili odgovarajuće tečajeve, moći biti u Jedinicama za specijalne operacije ili u policiji. Zmija  je rekao da ne želi biti u policiji, kao ni u specijalnim jedinicama. U to vrijeme je, dakle, postalo jasno da postoje tri stvari koje nije želio: da postane nastavnik povijesti, policijski nadzornik ili pripadnik specijalnih jedinica od kojih će se kasnije formirati vojska. Istovremeno, onima koji su htjeli da shvate kako je on vidio sebe, počeo je slati tihe signale. I prije nego što će doći u Rambuje, počeo je mijenjati fotografije koje su izlazile u javnost. Umjesto fotografija u uniformi i s oružjem, počeo je razdjeljivati fotografije na kojoj je ispred kompjutera. U toj igri sa simbolima, Zmija svojim postupcima svjedoči da je odavno prerastao granice povijesnog determinizma. Na fotografiji s Ademom Demačijem, odijelo je razumio kao znak njegovog novog društvenog statusa, statusa političara. Fotografiju iz rata, ispred kompjutera, projektirao je u imidž intelektualca, duhovnog predvodnika oružane borbe. Student povijesti Hashim Thaci nije želio biti učitelj, policajac i pripadnik specijalnih jedinica. Htio je biti neko, u odijelu, prepoznat od drugih kao čovjek duhovnog stvaralaštva, koji sjedi i usmjerava borbena djelovanja preko kompjutora. Htio je biti dio elite.
6.
Postoje, pojednostavljeno rečeno, dva puta društvene pokretljivosti, odnosno kretanja naviše u toj pokretljivosti. Jedan je evolutivni. U Zmijinom slučaju, evolutivni put bi bio dugačak. Podrazumijevao bi ne samo posvećeno školovanje u osnovnoj školi u susjednom selu, zatim u srednjoj školi u Klini, a zatim na fakultetu u Prištini. Pored toga, podrazumijevao bi i daljnju profesionalnu izvrsnost, uzoran rad. Kao i stabilan i društveno promotivan sustav, koji bi trebalo da ga nakon tog rada nagradi napredovanjem u društvu. Politički stabilno Kosovo je od 1968. do 1981. godine izgradilo vlastite institucije upravo uz pomoć takvih evolutivnih povijesti društvene pokretljivosti. Djeca sa sela, nedaleko i od zmijinog, predanim radom i uz malo sreće, uspjela su izgraditi obrazovne, zdravstvene, informacijske i državne institucije. Povijest novih kosovskih elita nije bila povijest njihovih nasljednika, već u najvećem broju slučajeva, povijest tek pristiglih, djece sa sela, kao što je to i povest Hashima Thacija. Student povijesti Hashim Thaci trebao je uložiti još mnogo godina studija kako bi uspio se identificirati kao dio nove intelektualne elite, čak i na jednom tržištu toliko prepunjenom povjesničarima. No, drugi je put revolucionarni. Prvom prilikom mu se revolucionarni put ukazao ukidanjem autonomije. Tada je izašao u odijelu na demonstracije, i postao netko. Drugom prilikom mu se revolucionarni put ukazao obustavljanjem onoga što se uvjetno nazivalo stanjem mira, ili barem stanjem bez ratnih djelovanja i oružanih borbi. Tada je izašao u ratnoj uniformi, da bi se, nešto kasnije pojavio s jednom neobičnom tvorevinom nazvanom Političko krilo OVK (ekvivalentnom partizanskom Komesarijatu u Drugom svjetskom ratu). I, ponovo zatim u odijelu, kao predstavnik Komesarijata, odnosno OVK. Ovaj drugi put, instinkt je rekao Zmiji da treba težiti visokoj razini na ljestvici društvene pokretljivosti, onom na kojem je elita. Otuda i njegovo pitanje, sa sarkastičnim podtonom: "A šta, ja biti profesor povijesti u Mališevu?"
7.
Unutar ovoga drugog puta, postoji i jedna izražena forma društvene pokretljivosti, nešto što se zove revolucionarno odlikovanje. Ovaj pojam podrazumijeva da se oni koji sudjeluju u revoluciji (oružanoj borbi ili zbacivanju vlasti) u momentu promjene, u vremenu nakon revolucije, nagrađuju u opipljivoj formi. Partizani u bivšoj Jugoslaviji, okupljeni oko Komunističke partije, kao i oni u Albaniji, podrazumijevali su da je njihova nagrada vlast. Krvavo su izvojevali pobjedu, jedini oblik legitimiteta koji se ne mora na druge načine društveno kanalisati. Još ranije, Ahmet Zogu je nagrađivao svoje časnike ne samo činovima, već i jednim urbanističkim projektom, kojim je dio Tirane uređen kao elitno naselje za pobjednike revolucije. (Ovo naselje se zvalo Blok, u doba Envera Hodže, kada je, umjesto pristašama Ahmeta Zogua, naseljeno pristašama Envera Hoxhe.) Takve tradicije nastavljene su i nakon pada komunizma. 
Hashim Thaci, zvani Zmija, osjećao je, kada nije htio postati profesor u Mališevu, da su nagrade na evolutivnom putu postupne i spore. Osnovni problem, međutim, bio je to što ga je revolucija dovela do Rambujea, a ni u jednom od dokumenata pregledanih na ovoj konferenciji nije se moglo vidjeti njegovo revolucionarno odlikovanje. Da, istina je da su dokumenti govorili da će nagrađeno biti Kosovo. Biće stavljeno pod međunarodni protektorat, štoviše, pod protektorat NATO-a, najveće moći koju poznaje čitava dosadašnja povijest čovječanstva. Biti će "oslobođeno" od Srbije. Otpočeće demokratski proces izgradnje institucija, koje će, nakon trogodišnjeg razdoblja, biti u stanju organizirati javno određivanje statusa Kosova. Ali, također je istina i da u dokumentima nije bilo ničeg o revolucionarnom odlikovanju. Štoviše, tražili su od mladog političkog komesara potpisati ukidanje OVK, demobilizaciju i predaju oružja. Sporazum u Rambujeu nagradio je Kosovo, ali ne i Hashima Thacija. Odredio je novi revolucionarni put, put izgradnje države i neovisnosti. Ali nije odredio revolucionarni put Hashima Thacija; štoviše, revoluciju će od sada voditi NATO, a ne OVK. I Zmija bi tako ostala bez svog revolucionarnog odlikovanja - trebalo bi da se usmjeri na evolutivni put (da uzme učešća u izgradnji demokratskog sustava). A on se već predodredio za revoluciju, a ne za evoluciju. Dan prije završetka konferencije dao je ostavku u rukovodstvu izaslanstva i odlučio ne potpisati Sporazum.
8.
Na izlasku iz dvorane, Hashim Thaci, zvani Zmija, uvredljivo je priopćio upozorenje o nesreći koja čeka Kosovo: "Vaša djeca će učiti engleski!" Ne mnogo godina kasnije, njegov sin će učiti ne samo engleski već i turski, u jednoj turskoj privatnoj školi na Kosovu. Što se dogodilo? Otkuda takva transformacija? Odgovor možda treba potražiti u tranzistoru OVK. Tijekom čitave konferencije, u šest sati popodne, članovi izaslanstva OVK prekidali su rad Izaslanstva, izvlačili radiotranzistor i na kratkim valovima tražili Glas Amerike na albanskom jeziku. Okupljeni oko tranzistora slušali su o događaju u kojem su oni bili protagonisti. Radio je objašnjavao kako se oni nalaze u dvorani  dvorca Rambuje, kako se u toj dvorani odvijaju pregovori, kako je u nju stigla državna tajnica Madeleine Albright, te kako im je priprijećeno da će izgubiti američku potporu ako ne potpišu Sporazum. Radio je objašnjavao ono što su i sami doživjeli koji trenutak ranije. To što je bilo doživljeno koji trenutak ranije događalo se protagonistima povijesti, onima koji su bili unutra. Oko tranzistora oni su bili publika, promatrali su s tribina što se događa, i što se dogodilo. Jer, imali su potrebu da spoznaju stvarnost s vjerodostojnog mjesta. Ne bi povjerovali da se nešto dogodilo ako to ne bi rekao Glas Amerike. Samo tada su postajali protagonisti povijesti.
9.
Hashim Thaci, zvani Zmija, nije bio tu kada se slušao radio. Obično je bio negdje naokolo, šuljao se po dvorcu. Nije osjećao potrebu da na radiju sluša evoluciju konferencije; imao je potrebu za vlastitim, posebnim izvorom informiranja koji bi mu ispričao tijek povijesti. Jedan od njegovih izvora, koji je dolazio iz visokih američkih krugova, rekao mu je da će se ova konferencija završiti bez rezultata. I da će biti organizirana druga konferencija, negdje u Americi, jer Amerikanci ne žele biti uspješna neka mirovna konferencija u Francuskoj. Njegov izvor zvao se tada Sefedin Asanaj, i bio jedan od najvećih podržavatelja OVK u New Yorku, nakon uspješne karijere koju je započeo kao soboslikar, a koju je zamijenio karijerom u tvrtkama za unutarnji dizajn (osim krečenja zidova, bavio se i drugim detaljima). (Za one koji prate događaje, jedno objašnjenje koje nema veze s ovom pripovešću: Sefedin Dino Asanaj našao se u Rambouilletu kao savjetnik za sigurnost dijela delegacije OVK. Dvanaest godina kasnije našao se - ako se može tako figurativno reći - samoubijen s 11 uboda nožem i pismom u kojem objašnjava zašto je, kao direktor Agencije za privatizaciju Kosova, oduzeo sebi život.) Zbog čega je važan ovaj detalj o informacijama Dina Asanaja? Važan je zato što je, kao što je to slučaj i sa drugim članovima Izaslanstva OVK koji su imali potrebu da čuju od Glasa Amerike službenu istinu, istinu koja ne proizlazi iz osobnog iskustva, i iz onoga što su svojim očima vidjeli i svojim ušima čuli , i Hashim Thaci, zvani Zmija, imao potrebu za interpretacijom stvarnosti koja bi došla od nekoga drugog. Jer je objema stranama, i onima koji su, dakle, slušali tranzistor, i njemu koji je slušao Dinu Asanaja, bilo potrebno da dobiju potvrdu od drugih o povijesti koja se stvarala, a u kojoj su oni bili protagonisti.
10.
Toga dana, kada su  potpisali kompromis, kojim je delegacija prihvatila Sporazum u Rambouilletu, ali je tražila dodatno vrijeme za konzultacije i formalnu ratifikaciju, Hashima Thacija, zvanog Zmija, trebalo je nagraditi nekom budućom ulogom.
Bilo je to problematično. On se povukao dan ranije iz rukovodstva i odbijao je svaku ideju o osnivanju neke privremene vlade, u kojoj bi bili zajedno Demokratski savez Kosova i OVK. Rješenje je pronašao James Rubin, glasnogovornik State Departmenta, koji je, na inzistiranje američkog diplomate Jima O'Brajena, izvukao Hashima Thacija, zvanog Zmija, iz dvorane za sjednice, kako ne bi opstruirao daljnju proceduru. U polusatnom razgovoru, nakon što su srušena sva uvjerenja o povijesnoj ulozi koju je imao Sporazum u Rambouilletu, o povijesnoj ulozi koju je imao trenutak u kojem su u obranu Kosova stale Sjedinjene Države, James Rubin je ispričao Hashimu Thaciju, zvanom Zmija, kako ima jednog prijatelja koji piše filmske scenarije u Hollywoodu, i kako bi možda bilo dobro da on napiše jedan scenarij o njemu. Za film. Za Hollywood. I od toga trenutka, Hashim Thaci, zvani Zmija, prekinuo je svoje protivljenje Sporazumu u Rambouilletu, shvaćajući da je povijest već pronašla svoje puteve napretka i da je on protagonista u njoj. U povijesti, a možda i u filmovima.
11.
Tako gledano, povijest Kosova imala je sreće što je James Rubin imao prijatelja scenaristu, štoviše, prijatelja koji mu je bio na umu u tim trenucima i koji je poslužio njegovom triku. I koga je Hashim Thaci, zvani Zmija, koji nije želio biti učitelj povijesti u Mališevu, vidio kao dašak u blizini, ili u ne tako dalekoj blizini, mogućnosti da se o njegovom životu i djelu napravi film, čak u Hollywoodu . Ali, koliko je to razumljivo u povijesnoj interpretaciji? Sa aspekta Hashima Thacija tu postoji konzistencija interpretacije. Na evolutivnoj putanji - hod pješice do drugog sela kako bi stekao osnovno obrazovanje, srednja škola u Klini, studiranje povijesti, nastavnički poziv u Mališevu - ništa od toga ne doseže do sna o jednom holivudskom scenariju.
Na revolucionarnoj stazi, međutim, sasvim je razumljivo da u jednom trenutku treba doći nagrada, i ta nagrada, u nedostatku nečega drugog (ili čak i da je bilo ičega drugog) može biti glavna uloga u Hollywoodu. Uostalom, glavna uloga je neminovna; bilo u povijesti, bilo u Hollywoodu. Ili i u jednom, i u drugom. S aspekta Jakupa Krasnićija, najpribranijeg lika (u smislu pameti, ne pasivnosti) u izaslanstvu OVK u Rambouilletu, nekadašnjeg nastavnika u Glogovcu, takva jedna povijesna interpretacija sasvim je izvan konteksta. Za njega, povijest ima evolutivni znak, kao i život: školovanje od sela do fakulteta, nastavnički poziv u srednjoj školi u Glogovcu, zatvaranje zbog političkih uvjerenja nakon 1981. godine, politički aktivizam u Demokratskom savezu Kosova nakon 1990. godine, sudjelovanje u OVK 1998 . godine. I u toj evolutivnoj formi, Jakup Krasniqi se po završetku rata vraća svojoj prvoj intelektualnoj ljubavi, povijesti, kako bi obranio magisterij. I, u toj malo očekivanoj točki sastaju se povijesne vizije, inače nekomplementarne i rasparene, Hashima Thacija i Jakupa Krasnićija. Za Hashima Thacija povijest je, kao što smo vidjeli, lako zamjenjiva obećanjem o holivudskom scenariju - prema tome, povijesni kontekst je za njega kratkoga životnog vijeka. Za Jakupa Krasnićija, povijesni kontekst treba biti što ekstenzivnijeg stoljeća, ali kada je trebalo odlučiti da piše magistarski rad, on je izabrao temu "Politički pokret i oružani otpor na Kosovu 1991-1999. Godine ". Dakle, uzeo je  pisati o povijesti dok ona još to nije ni postala. Njegova magistratura obranjena je u studenom 2003. godine, da nije bilo ni punih pet godina nakon događaja koji su bili predmet njene analize.
12.
Otkuda ta žurba s poviješću? Zašto se ne pričeka, kao što je to i običaj u ovoj struci, da se stvori povijesna distanca od najmanje 20 godina, tako da se iz te perspektive u potpunosti sagleda ono što se dogodilo? Prije svega, zato što smo odgajani s dva snažna narativa. Jedan, koji je stoljećima čuvao nepismeni narod, je usmeni narativ koji se prenosi s koljena na koljeno vještinom kazivača i koji jednako prilagodljivo govori o "prvom dolasku Turaka" kao i o "danu kada su otišli Srbi" (o ovom drugom, 1999. godine) . Drugi narativ, stvoren nakon Drugog svjetskog rata, u pobjedničkoj ideologiji partizana, govori nam o ovome ili onom događaju jedne male šačice naoružanih ljudi koji su, kada se posljednji Svjetski rat završio, iako u značajnoj manjini, bili na strani pobjednika. Ovaj narativ, institucionaliziran u udžbenicima povijesti, pripovjedači nam i o često nebitnim detaljima (o ovoj ili onoj bitci, na ovoj ili onoj poljani), ali je njegov suštinski podtekst bilo ustanovljavanje identiteta pobjednika, legitimiranje vlasti, koja potječe od sudjelovanja na pravoj strani povijesti.
Studenti povijesti, Hashim Thaci, zvani Zmija, Jakup Krasniqi, Enver Hoxhaj i Ibrahim Gaši, dolaze iz oblasti Kosova s ??bogatom tradicijom usmenog narativa. (Najveći dio narodnih izreka koje je na terenu prikupio Albanološki institut  potječe iz ovih krajeva Kosova). Koliko su podignuti na usmenom narativu, toliko su podizani i na službenoj verziji povijesti, institucionalizovanoj povijesti. Čak, može se reći, za neke od njih i sa simpatijama prema Enveru Hodži, pod utjecajem i narativa o povijesti koji je dolazio iz Albanije. Jer, ono što oba narativa, i usmeni, i pisani, imaju zajedničko jest da u sebi sadrže, zapravo, konstataciju da nije i jednako važno što se stvarno dogodilo, već što se priča i piše da se dogodilo. Otuda i žurba, koja i sama također nije nova. Djeca koja su polazila u školu devedesetih godina učila su na satima povijesti o Ibrahimu Rugovi kao predsjedniku Republike, iako taj događaj, koji će tek kasnije ući u povijest, samo što se bio dogodio.
Djeca koja su polazila u školu nakon "oslobođenja" Kosova počela su odmah učiti na satima povijesti o OVK kao snazi ??koja je "oslobodila" Kosovo. Povijest, tako, ulazi u konkurenciju ne s onim što se zaista dogodilo, već s time kako i kada će to biti obilježeno da se dogodilo. Onaj tko brže piše, a naročito onaj tko piše sa pozicija službene istine, imati će povijest za sebe. Drugim riječima, posjedovati će  povijest. Dakle, smatrati će povijest svojim vlasništvom.
13.
U utrku za vlasništvo nad poviješću, jednoga dana uključio se i Enver Hoxhaj.
On je studirao povijest na Sveučilištu u Prištini u vrijeme kada je Hashim Thaci, zvani Zmija, obukao odijelo i izašao na trg kao jedan od marksističko-lenjinističkih vođa studentske organizacije. Kada je diplomirao 1993. godine, Enver Hoxhaj nije više imao uvjeta za socijalističku evoluciju i povratak na mjesto nastavnika povijesti u Suvoj Reci. Pošao je revolucionarnim putem u znanosti. Nakon diplomiranja, kaže njegova poluslužbena biografija, "redoviti postdiplomski studij nastavio je na Sveučilištu u Beču, Geisteswissenschaftliche Fakultät, gdje je slušao predavanja na smjeru povijesnih i političkih znanosti. Nakon temeljnih istraživanja u razdoblju 1994-2000. godine na sveučilištima u Beču, Berlinu, Münchenu, Rimu, Bologni, Firenci i Parizu, s uspjehom je obranio temu doktorskog rada. Tijekom svog boravka u Austriji, bio je znanstveni suradnik Sveučilišta u Beču i rukovoditelj istraživačkog tima za Balkan pri Ludwig Boltzmann Institut für Menschenrechte (1996 do 2000). Tijekom 2003. i 2004. godine, bio je znanstveni suradnik (fellow) na London School of Economics - Center for Study of the Global Governance. Ima objavljene znanstvene radove na engleskom, njemačkom i albanskom jeziku o pitanjima etniciteta, nacionalizma, identiteta i etničkih sukoba. Također je držao različita predavanja na više svjetskih sveučilišta, kao što su University of Oxford, University College of London, Johns Hopkins University, Columbia University ". Ali, poslije skoro petnaest godina obrazovanja u duhu kritičkog mišljenja, doktor povijesti Enver Hoxhaj, na kongresu Demokratske stranke Kosova, dao je sljedeći prikaz povijesne ličnosti Hashima Thacija, zvanog Zmija:
"Poštovani prisutni, dopustite mi da kao predsjednik Povjerenstva, s dubokom zahvalnošću, kao is velikom poniznošću, u ime PDK, u ime njezinih članova i simpatizera i građana Kosova, da predložim Hašima Tačija za predsjednika stranke i budućeg premijera Republike Kosovo. U SAD ga zovu Georgeom Washingtonom, u Turskoj ga zovu kosovskim Ataturkom, u Izraelu ga zovu Ben Gurionom Kosova, u Francuskoj Šarlom de Golom, u Njemačkoj Helmutom Kolom, u Vlori iu Albaniji zovu ga Ismailji Ćemajlijem. Poštovane dame i gospodo, jednoga dana i vaše i moje tijelo pretvorit će se u prah i pepeo, ali Kosovska Republika živjet će zauvijek, zauvijek će živjeti i ime Hashima Thacija. " Kako se može interpretirati takav jedan prikaz, koji više podsjeća na egzibiciju oralnog seksa nego na racionalni sastav rečenica jednog povjesničara s bečkim doktoratom?
14.
Možda odgovor na to pitanje ima četvrti s naše liste povjesničara s početka Ibrahim Gaši. On je došao iz Lapušnika na Sveučilište u Prištinu skoro u isto vrijeme kao i Hashim Thaci, zvani Zmija, i njegov kolega Enver Hoxhaj, diplomirao je i u uvjetima obrazovanja u albanskim školama smještenim u privatnim kućama magistrirao. Dugi akademski život mogao mu je biti upravo takav, dug i evolutivan, da se nije jednog dana povjesničar Ibrahim Gaši uključio u politiku, u partiju AKR, koju je osnovao bivši ruski izaslanik na izravnim pregovorima Rugova-Milošević, biznismen Behđet Pacolli.
Uključenom u politiku, Ibrahimu Gašiju otvorila seprilika da naporan evolutivni put do znanstvenih zvanja i prohodnosti na ljestvici društvene pokretljivosti zamijeni jednim kraćim. Kao protuuslugu za jedno ministarsko mjesto koje partija koja je bila dio vladajuće koalicije nije dodijelila partiji u kojoj je Ibrahim Gaši bio visoki dužnosnik, predsjednik Vlade Kosova Hashim Thaci, zvani Zmija, ponudio je Ibrahimu Gašiju funkciju rektora. Tu je funkciju rektor prihvatio, istovremeno prihvaćajući i da bi trebalo da ima odgovarajuće akademsko zvanje, a kako bi stekao odgovarajuće akademsko zvanje, trebalo bi da ima pet ozbiljnih radova objavljenih u relevantnim znanstvenim časopisima odgovarajućeg znanstvenog ranga. Ibrahim Gaši je objavio te radove u jednom indijskom časopisu koji, kako će se to kasnije ispostavilo, nema apsolutno nikakvu znanstvenu vrijednost, već je neka vrsta izdavačke samoposluge, gdje svatko tko se pojavi i platiti 80 dolara može smatrati svoj članak objavljenim.
On je objavio i radove koji nemaju nikakve veze s njegovom užom strukom, poviješću: između ostalog, bavio se izazovima integracije Kosova u EU, izazovima privatizacije i tržišne ekonomije, kao i obradom metala. I postao je rektor Sveučilišta u Prištini. A dok je bio rektor Sveučilišta u Prištini, potvrdit će da postoji prečica u profesionalnoj evoluciji, da postoji prečica u društvenoj pokretljivosti, u premještaju ka eliti. Potvrdti će da su on i Enver Hoxhaj mogli biti dobri proučavatelji povijesti, čak u znanstvenom pogledu i najbolji, ali u tom slučaju bi ostali izvan elitnih struktura društva, ostali bi u anonimnosti povijesnih arhiva, da nisu pošli prečicom zvanom politika. Čak, ne ni sama politika, već onaj bezmalo erotični izraz vjernosti koji je sadržan u Hodžajevom opisu Hashima Thacija, zvanog Zmija.
15.
Jednog dana Hashim Thaci, zvani Zmija, osjetio je da je napravio nužan korak onda kada je u mislima, iako još nije na glas izrekao svoje mišljenje, odbio ideju da bi mogao biti učitelj povijesti u Mališevu. Umjesto da objašnjava povijest, osjetio je da je, kao kosovski premijer, bio njezin vlasnik. I, dao je zapovijed da se upravo završenu zgradu Akademije znanosti i umjetnosti Kosova, simbol socijalističkih ciljeva jedne intelektualne elite, izlivenim slovima postave ove riječi: "Hramovi znanja i znanosti jesu zrake prosvetljenosti jednog naroda i čovječanstva." Hashim Thaci
Slova su ostala postavljena na zgradi nekoliko dana, taman toliko da se osjeti duh Envera Hoxhe, kako komotno luta, uvjeren da je u vlastitoj kući. Kosovo je stvorilo svoju novu elitu, a na čelu bio je čovjek koji je objašnjavao učinak fotosinteze znanja na pojedinačne i univerzalne dijelove ljudske rase.
16.
Svi smo imali nastavnika povijesti. On nas je učio latinskoj izreci "Historia magistra vitae est", "Povijest je učiteljica života".  U međuvremenu su naši profesori povijesti naučili nešto novo od povijesti. Bilo im je ponuđeno da pišu povijest za djecu i za pojedince, u zamjenu za novčanu naknadu.  A to nam  potvrđuje ono što je Hashim Thaci, zvani Zmija, predosjetio, što je znao ili je ranije naučio onoga dana kada je odlučio ne biti nastavnik u Mališevu: da je povijest na prodaju.