Mene je od svih gradova Beč razočarao nenormalno.
Hladnoća, ne u smislu klime, nego emocionalna.
Nikad u tom gradu ne bih mogao živjeti. Nešto odvratno.
Uvjek se sjetim stihova Džonija Štulića:
Hladan kao led
ubilo me beznađe.
Prag, Budimpešta, od ovih ex sovjetskih satelita su zadržali neki svoj šmek. Ali samo u starom centru, sve dalje su samo sive socijalističke zgradurine.
Beograd isto ima neki svoj duh koji pronađeš kad kročiš u njega, samo što je kroz povijet bio razrušen pa ponovo od neke estetike nema ništa. Sive oronule socijalističke fasade, ali da ima duha... definitivno ima.
Zagreb... hladan i ni po čemu poseban niti privlačan. Plus magla, magla i magla.... na koju sam kao mediteranac neopisivo alergičan.
Rijeka, iako industrijski grad ima svoj duh i osjećam je za svoj drugi grad, jer sam u njoj proveo dabar dio života. Rijeka kao Srednja Evropa koja se kao šilo zabija kroz planine na Mediteran. Rijeka nije Mediteran niti će to ikad biti, čista enklava Srednje Evrope, kao što je to Matvejević dobro uočio u "Mediteranskom brevijaru".
Split, meditrean u malom, puno emocija a malo racia, čarobni trokut Marseille, Napoli, Split.... trokut ludila, originalnog mediteranskog ludila. Iako i Split nije što je nekad bio, neki čudni ljudi, čudnog imena, sad prevladavaju u tom gradu i onda to autentično mediteransko ludilo se sve više pretvara u nepatvoreno prostaštvo i primitivizam.
Sarajevo, ali ono staro Sarajevo, Sarajevo Nadrealista, mladog Kuste, dobrih bendova, dobrih čevapa i otvorenih ljudi.
Njemački gradovi su trla baba lan, ništa da trošim prostor na forumu.
Kao ultimativni grad u Evropi, po mom ukusu, smjesu Mediterana i Evropske kulture..... samo jedna i jedina .... Barcelona.
[uredio Mister No - 17. travnja 2008. u 21:26]