Ma nisam u krivu, evo ti recimo samo primjer, svjedocenje bivseg Titovog partizana Ivana Gugica iz Vela Luke, izjavu je dao nakon prebjega u Italiju `53 (pobjegao jer je nakon rata shvatio da se ne bori za domovinu, vec je postao instrument u rukama jedne ideologije)

"Silovanja i likvidacije

"Naime", nastavlja Gugic, "prema odijelima koje smo spremili iz Kocevja, bilo je vise od 30 tisuca ubijenih. Moja treca ceta odredjena je za pratnju i osiguranje novoformirane jedinice, koja je izabrana za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemacke vojske. Zapovijedao im je kapetan Nikola Marsic iz okolice Makarske, komesar cete bio je Ivan Bokez Crnogorac, a glavni komandant bio je Simo Dubajic iz Kistanja. Sto se tice zena, njih su na gubilista odvozili odjevene i tamo silovali. Osim zena, vidio sam", nastavlja Gugic, "i oko 200 djecaka u dobi izmedju 14 i 16 godina. I ono sto je najstrasnije", nastavlja, "razabiranja, ispitivanja ili sudjenja nije bilo. Svi dovedeni u Kocevje imali su umrijeti." Gugic je opisao i kako je uspio spasiti dvoje ljudi, jamceci za njih svojom glavom. I svjedok D.K. s nadimkom Trpimir, koji je iskaz dao 1988. godine, naglasava patnju kroz koju su ljudi prolazili. Tako pise kako je put od Dravograda do Siska trajao 14 dana:

"Pred Siskom su bile postavljene kolone kordunskih Srba s obje strane puta sa svim mogucim orudjima koje su upotrebljavali u poljoprivredi. Natjerali su nas da moramo proci izmedju njih u redovima i nije bilo covjeka iz kolone koji nije bio osakacen. Oko 1000 ljudi tu je smrtno ranjeno, a partizani iz nase pratnje su ih poubijali iz pistolja."

Masakr kod Doboja

Isti svjedok nastavlja kako je bio u koloni od 25.000 ljudi koji su preko Dervente krenuli prema Doboju. "Na jednoj ledini bio sam sam medju 300 ljudi koji su iskopali jame u koje je stavljeno 300 nasih suputnika koje smo morali zatrpati sve do ramena da im vire samo glave. Nakon toga dovedeni su seljaci Srbi iz okolnih sela s petokrakama na glavi i civilnim odijelima koji su konje, volove, zubace i drve drljace vukli po glavama tih ljudi. Svemu tome bio je nazocan Koca Popovic i visoki partizanski oficiri." Slicno je svjedocanstvo i Srecka Bocica rodjenog 1930. u Zezevici kod Lovreca, kojeg je nakon njegove smrti iznio njegov rodjak Marko Trogrlic 18. 2. 1976. Bez obzira sto su se bleiburska tragedija i krizni put dogodili prije 56 godina, ova svjedocanstva i iskazi i te kako upozoravaju na zlocin koji je pocinjen, a nikad nije kaznjen. "

Ovo je samo crtica, a ima toga, ima.. ima..