Riječka luka

Parobrodarsko društvo Adria i prvi prekomorski iseljenici

Najveći riječki prekooceanski brodar, Ugarsko parobrodarsko društvo Adria (Royal Hungarian Sea Navigation Company "Adria" Limited – Fiume, osnovana 1882.), već 1880-ih održava trgovačke linije s vodećim francuskim i britanskim lukama te prekomorsku liniju s brazilskim lukama Pernambuco, Bahia, Rio de Janeiro i Santos.
Iako je Adrijina južnoamerička linija prije svega namijenjena prijevozu tereta, krajem stoljeća i poneki iseljenik iz riječke okolice odlazi u Južnu Ameriku, najprije u Brazil, a poslije u Argentinu i druge zemlje – gdje striže ovce, radi na farmama ili traži zlato.

Cunard Line i počeci linije Rijeka - New York

Brod Aurania koji u Rijeci izaziva divljenje svojom veličinom, ljepotom i udobnošću, prvi put isplovljuje iz Rijeke u New York 14. studenoga, sa samo 53 iseljenika. Za nedostatak putnika neki optužuju brojne riječke agente – koji se nisu potrudili pronaći putnike za riječku liniju, nego i dalje vode iseljenike u druge luke.
Već 18 prosinca, iz Rijeke u New York kreće drugi Cunardov brod, Carpathia, s 257 iseljenika u trećem razredu i 3 putnika u prvom razredu.

Početkom 1904. Cunard uvodi i treći parobrod. Na liniji ostaje Aurania, povlači se Carpathia, a uvode se Slavonia i Ultonija. Brod za New York iz Rijeke isplovljava svakog drugog petka. Unatoč početnim teškoćama broj putnika brzo raste, te parobrodi uskoro isplovljavaju s po dvije tisuće putnika. Katkad i više od tisuću prekobrojnih ostaje neukrcano.
Cunard održava riječku liniju za SAD sve do 1914.

Zakon o iseljavanju i ugovor s Cunardom

S uspostavom nove linije vlada revidira i zakonske odredbe; nove stupaju na snagu 20. travnja 1904. i odnose se na veličinu brodova i sigurnost prijevoza te na iseljenike koji u Rijeci moraju imati dvodnevan besplatni smještaj i hranu.
Prekobrojni, koji ne mogu biti ukrcani, imaju se željeznicom odvesti u neku drugu europsku luku, a cijena prijevoza do bilo koje luke, zajedno s cijenom brodske karte, ne smije premašivati cijenu karte od Rijeke do New Yorka.
Neke se odredbe tiču i ograničenja u vezi s vojnim obveznicima.
Točno su određene i cijene putnih karata – za brodove koji plove brzinom od 15 čvorova 180 kruna, za brže brodove 200 kruna, a za djecu pola cijene. Posebnim se odredbama zabranjuje iseljavanje u Brazil.

Nakon polugodišnjeg uhodavanja riječke linije grof Koloman Tisza, predsjednik vlade, 25. srpnja 1904. u ugarskom parlamentu izlaže vladin ugovor s Cunardom, po kojemu su svi ugarski iseljenici u Sjevernu Ameriku, obvezni iseljavati preko riječke luke.Vlada Cunardu dodjeljuje monopol a, zauzvrat, prijevoznik ima obvezu za svakog putnika platiti ugarskoj vladi 10 kruna za takozvani iseljenički fond. Vlada brodaru jamči 30.000 putnika godišnje i odštetu ukoliko ih bude manje. Na zahtjev SAD-a, ta je kvota ukinuta 1907.

Zašto iseljenici izbjegavaju Rijeku?

"Dok je između ugarske vlade i Cunard-Linie ustanovljena ciena prevoza 180 kruna, njemačka društva spustila su tu ciene već na 80, dapače i 70 kruna. To je tako djelovalo na Cunard Liniju, da je njezino ravnateljstvo samo od sebe, dakle i mimo ugovora, spustilo svoje ciene prevoza na 120 k izjavom, da niže ne može poći, jer onih 50 K na 70 K njemačkih ciena dieli se ovako: 20 k ide birou za izdavanje karata, 20 družtvu 'Adria' a 10 K fondu za iseljavanje."
(Novi list, Američka zlatna brda, 1904.)

Unatoč višemjesečnome nedovoljnom broju iseljenika i neisplativih plovidbi, već u drugoj polovici 1904. posebnim vlakovima iz Mađarske počinju redovito pristizati stotine ili čak tisuće prekobrojnih. Početkom listopada problem gotovo poprima razmjere elementarne nepogode.

Gužve u Rijeci - kuda s prekobrojnima?

Gradonačelnik Francesco Vio upozorava ministra unutarnjih poslova i traži smještaj neočekivano velikog broja pristiglih iseljenika. Osim na brodu i u "prenoćištima za emigrante",  traži i korištenje vlakova koji su zatečeni na riječkom kolodvoru. 
Nakon kratke zbrke, u Slavoniju se ukrcava 1920 emigranata s kojima brod isplovljava 6. listopada 1904., a čak oko 1500 prekobrojnih, u skladu s ugovorom između vlade i Cunarda,  vlakom je upućeno na ukrcaj u Antwerpen, gdje tih dana pristaje Cunardova Carpathia.   

Sljedeći je brod koji isplovljuje iz Rijeke Panonia, koja 20. listopada 1904. kreće s ukupno 2063 putnika. Sutradan je još petstotinjak prekobrojnih posebnim vlakom otpremljeno iz Rijeke na ukrcaj u Antwerpen!
Katkad za belgijsku luku jedan za drugim kreću po dva vlaka prekobrojnih, a događa se i da dio putnika otpremaju čak u britanske luke!

Hotel emigranata

Vlada je već krajem 1904. otkupila zgradu na Turniću koju namjerava preurediti u emigrantsko prihvatilište, no početkom 1906. počinje izgradnja potpuno novog "hotela za emigrante" u "via Volosca" ("industrijska" – Barčićeva ulica), namijenjenog  za smještaj 2000 iseljenika. Iseljenička je kuća otvorena 1908.

U zgradi su smješteni i razni uredi - za pregled putnih karata i za emigrantskog povjerenika, te dućani s namirnicama i tekstilom, brijačnica i trafika.
Iako je zgrada namijenjena za 2 000 iseljenika u spavaonicama je bilo smješteno 500 kreveta. Preostali su se morali drugačije smjestiti.

Unatoč strogim pravilima zavedenim da se spriječe krađe i mogućnost epidemije, zbog zaraza u krajevima iz kojih pristižu katkad su svi iseljenici zatvoreni u "hotelu" do ukrcaja na brod.

Rijeka među deset najvećih iseljeničkih luka

Od 1903. do 1913. preko riječke luke u SAD iseljava 317.638 iseljenika. U vrijeme najintenzivnijega iseljavanja, od 1904. do 1910., preko Rijeke je godišnje odlazilo između 30.000 i 50.000 osoba. Iznimka je 1908. kada zbog gospodarske krize u SAD iseljuju samo 15.322  iseljenika.

Po broju ukrcanih iseljenika riječka je luka na 8. mjestu među europskim kontinentalnim lukama (nisu ubrojene engleske luke Liverpool i Southampton).
Iako je u ugarskoj polovici Monarhije Rijeka jedina luka i zato obvezna za ugarske iseljenike, ovim je putem iselila samo četvrtina svih iseljenih iz Ugarske (1.256.821) u tom razdoblju. Iako smanjen, odljev iseljenika prema sjevernim i zapadnim lukama i dalje je velik.

Fiorello la Guardia i Američki konzulat u Rijeci

Tek početkom 20. stoljeća, otkad počinje pojačano iseljavanje u SAD, počinje u Rijeci djelovati Američki konzulat. U veljači 1904. premješten je iz Budimpešte u Rijeku mladi Fiorello la Guardia, kao jedini službenik američke konzularne agencije.

Glavna mu je dužnost da pokrene rad ovdašnje američke konzularne službe, da nadzire početke masovnoga iseljavanjem iz Ugarske i vodi brigu o sustavnom i temeljitom liječničkom pregledu emigranata.
Mladi ali ambiciozni la Guardia, budući član američkog Kongresa, dugogodišnji gradonačelnik New Yorka i direktor UNNRA-e već u lipnju 1906. odlazi u New York no konzulat nastavlja rad sve 1920.-ih.

Nakon odlaska iz Rijeke la Guardia se još neko vrijeme druži s iseljenicima – zapošljava se na Ellis Islandu kao tumač, jer govori više jezika; osim engleskog i talijanskog, francuski, njemački i – hrvatski.

Tko se ukrcava u Rijeci?

Među onima koji dolaze u Rijeku blizu polovica su Mađari, više je od petine Slovaka, više od desetine Nijemaca i gotovo isto toliko Rumunja. Rusina je više nego Hrvata, kojih je tek nešto više (3%) nego Srba (2%). Posve je zanemariv broj stranaca – primjerice, tek nekoliko desetina godišnje "Austrijanaca", što uglavnom znači Primoraca iz austrijskoga dijela Monarhije.
Svake se godine na brod ukrcava i nekoliko desetina naturaliziranih Amerikanaca koji se ponovno vraćaju, a svih ostalih, "pravih" stranaca – Bugara, Rusa, Talijana i Grka, gotovo je zanemariv broj.

Začuđujuće je velik broj Nijemaca, Rumunja i Rusina - koji dolaze iz Vojvodine (nekad Južna Ugarska) i zapadnih predjela današnje Rumunjske (Temišvar), tada u Habsburškoj Carevini.

Rano iseljavanje Primoraca

Već se 1860.-ih u Kaliforniji spominju prvi Krčani, iseljenici iz Omišlja, Dubašnice i Svetog Vida  -  Jure Grego, Petar Kraljić vlasnik saloona, Marko Grego, vlasnik prodavaonice namještaja, Dinko Maršić vlasnik voćarnice...

U rano su doba Primorci odlazili i u Južnu Ameriku. Mateo Paravić iz Krasice dolazi na Falklandske otoke,  potom 1863. u luku Santa Cruz u Čileu gdje pokušava prosvjećivati tamošnje Indijance, zatim u Patagoniju gdje postaje kopač zlata. Potom je i stočar i pomorac,  kapetan broda Victoria na kojemu je 1880-ih strada i ostavlja Čileanku s osmero djece.

I Rukavčani, iseljavaju u znatnom broju već od 1864. te ih je do 1883. u Kaliforniju stiglo  140.  Ustaljuju se u Humboltovu zaljevu, u gradovima Arcata i Eureka, i gotovo svi rade na sječi golemih stabala sekvoje.

Ključne godine hrvatske  emigracije

U izvješću Modruško-riječke županije iz 1894. stoji:
"Iseljavanje iz Primorja u Ameriku traje doduše još uvijek, ali ne u tolikoj mjeri kao što je prije bilo. Prije 10 do 15 godina sve je jatomice hrlilo u Ameriku u namjeri da si tamo steče bogatstva i blaga, pa da se kao bogat kući vrati. I zaista mnogi se tamo pomogao, pa se kući vratio, te sad materijalno prilično dobro stoji."    

No masovno iseljavanje počinje tek oko 1900. godine.
Sa širega područja riječkoga zaleđa, iz Modruško-riječke županije, koja ne obuhvaća grad Rijeku, nego područja od Sušaka do Gorskoga kotara i sve do granica Like i Bosne, sa slabo naseljenog područja koje do 1910. dosiže oko 220.000 stanovnika, iselilo je više od 60.000 stanovnika, od toga oko 50 000  u Ameriku.
Po nekim je procjenama u Ameriku iselilo oko pola milijuna Hrvata. Otišlo je više jedino Poljaka i Slovaka.