Sutra je na rasporedu još jedna bahanalija... Četvrti roćkaš malog naslednika porodičnog mega-bogatstva stečenim na brodovima, tj. tankerima za naftu...  Ne, nije ona najpoznatija grčka brodovlasnička familija (a/k/a The Onanis), već ona druga...isto tako grčka.  Ko zna - zna!
Ovoga puta, žurka je kod njih u gajbi... četvorospratna "townhouse", ugao 82. ulice i Pete Avenije... sa direktnim pogledom na Central Park i zalazak sunca, tamo u daljini, iza Dakote... ehhhhhhhh...
A mali nema pojma šta već sve ima... E, TO je Seronja!

P.S. Gazda, video sam "paljenje Božićne jelke" - tj. video koji si postavio. Svakako, još jedna svetski poznata tradicija New Yorka. ALI, meni je, moram ti priznati, sve to malo "over the top", ilti previše. Sve to vrištanje i urlanje, + nabudžena egzaltacija mase koja pada u nesvest pred lampicama...(Gle! Upališe se! WOW!) ! Uopšte, ovaj mesec (dobro, nije još) mi je nekako najčudniji u New Yorku. Sa jedne strane, stvarno ima prelepih mesta, zgrada, ulica, parkova i svi su posebno ukrašeni odmah već 1.12.  Ali, sa druge strane, teško je uopšte na miru pogledati bilo šta kada si stalno okružen krdom predstavnika vrste Homo Comercialis i to u punom trku! Onako izludeli, izbečenih očiju,   dok za sobom vuku gomilu kojekakvih shopping bags. Strašno, BRE! Uostalom, o toj ogavnoj komercijalizaciji rodjendana Sina Božijeg smo već nekoliko puta pisali ovde i mislim da je sve već rečeno.

Deja(n) vu!

Niarchos?

uz njegovo dopuštenje objavljujem što mi je danas M napisao o Gradu,4 dana nakon povratka...za sve istinske ljubitelje Grada-isplati se pročitati!

Nije užitak i strast bivanja u NYC posljedica samo njegovog bogatstva, moći, veličine ili doista impresivne arhitekture, svijetla koji noć pretvara u dan, svijetla energije, neponovljivog Central parka, promenadama uz East i Hudson river prepunim đogerica koje vježbaju po čitave dane, egzotičnog Times Squarea, filmova i spotova gdje je često glavni glumac zapravo Grad, a ne protagonisti, općenite sveprisutnosti u medijima gdje smo zapravo odmalena inficirani njegovom moći, Knicksa, Rangersa, Yankeesa, muzeja i umjetnosti, Seinfelda, De Nira, gradonačelnika Al Pacina, već njegova ljepota leži u fenomenalnoj atmosferi koja se osjeća na svakom koraku i onda se prelijeva, nosi, zapravo hipnotizira, djeluje brzinom intravenozno korištine droge, djeluje onog časa kad u daljini ugledaš njegova svijetla, obuzima duh i tijelo, provocira na dobro raspoloženje, zabavu, uživanje, šetnju, razmišljanje.

Stvarno, ( ..., znaš da sam ja socijalno biće ovisno o druženju, ali tamo ti nitko ne treba, tamo ti je NY zapravo najbolji amigo ) mogao sam sam ostati još petnaest dana, mjesec dana, godinu dana, lunjati bez posebnog cilja po Velikoj jabuci neponovljiv je gušt, vrijeme posvećeno samo sebi. Nikada ne možeš vidjeti sve što si zaželio vidjeti, niti u potpunosti osjetiti svako mjesto koje te uzbuđuje, jer lokacija ima previše za čitav život, kamo ne za tjedan dana, svaka ulica vodi u drugom smjeru, svaki novi smjer otkriva pregršt neotkrivene nove zabave i događanja, koja onda otvara nove vidike, koje te vode u nove dijelove s novim ulicama i novim facama, novim lokalima i barovima i tako unedogled. Osjećam se, to je najbliži opis trenutnog stanja, kao nakon fenomenalnog cjelodnevnog druženja, zatim sjajne večere u ponajboljem restoranu, odlaska u vrhunski penthaus i onda ludog, divljeg sexa s nezaboravnim komadom tipa Eva Mendes, k tome, Eva ti je draga, osjećaš da bi u nekim drukčijim okolnostima moglo biti nešto puno više od pukog sexa, zapravo si totalno, ludo zaljubljen u Evu,ali novi je dan, ona je otišla u drugi svemir, vjerojatno se više nikada nećete vidjeti i za njom ostaje samo miris i povremeni flashbackovi najboljih trenutaka, ostaje prazan prostor. Međutim nije to osjećaj od kojeg ćeš pasti u bed, o ne, to nikako, dapače, i dalje se osjećaš posebno, ipak si poševio Mendezicu, zaboga, ti si Faca, na trenutak si dijelio svoj mali svijet i bio djelićem žene kao Mendez.

Na trenutak su se moja sudbina i život New Yorka našli na istoj tračnici. Ja sam faca.

E pa to vam je dijagnoza NYC. Grad je čisti sex.

Grad je feromon, on aktivira hormonalni udar sličan prvim danima zaljubljenosti, ne samo meni, svi mi smo se isto osjećali, hormoni i adrenalin koji te nose dan i noć, tjera te na akciju, na da ti mira, juriš po ulicama, juriš po barovima, juriš po priredbama, juriš po dućanima.

 

Kao i prošli put kad sam prilazio Manhattanu, iako sam znao što me čeka, pogled na zid svjetala upaljenih na sto, dvjesto metara visine, zid koji se proteže kilometrima, trenutno nam je svima oduzeo dah uz lagani, legendarni uzdah „jebote šta je dobro!!“, iako nikome nije bio prvi posjet NY, uzdah koji smo onda ponavljali danonočno i neprestano. Izbili smo iz Holland tunela na Canall street, pa onda uz Hudson river, preko Downtowna i Ground Zero, gore prema Midtownu gdje smo bili smješteni, pogled desno na Brooklyn, lijevo, neboderi, svjetla, neboderi, gužva taxi, neboderi, još svijetla, ispred nas Brooklyn bridge, svijetla, i još svijetla, tornjevi Empire i Chryslera, naziru se u daljini posebno osvjetljeni kao simboli grada, gužva, strast. Ostavili smo kofere, podaprali šporka tijela i akcija je započela, akcija koja nije prestala svih četiri, za mene sedam dana. Odmah Times Square, novi rafal svijetla i reklama, pretvorio je feromon u erekciju uzbuđenja, večera u prvom lokalu i izlazak s amigom vaterpolistom koji živi u Brooklyinu, u prvi, drugi, treći, peti lokal, komadi mrak, pa onda taxi, jer tko će se gnjaviti na jednom mjestu dulje od dva pića i brzo u SoHo na novo mjesto i novu zabavu i tako do čeitri ujutro. Ja sam zaboravio mob u birtiji, pa se iz hotela vratio po njega, dobri ljudi mi ga čuvali.

Novi dan, nova šetnja uz Central park, pa po 5th AV, pa nazad na Mad. Av. pa opet Central Park, još kruženja Midtownom i već je noć, izlazak dogovorio opet isti tip koji živi u NYC, bar zatvorenog tipa, gdje smo ulaz platili tri boce pića, 1500$, iako smo popili dva, oko nas samo lijepi ljudi, šarmantni i zgodni komadi, čak su frajeri bili zgodni, na kraju sam se, naravno, napio, od poremećenog vremenskog ritma se u lokalu i posrao (stvarno sam jednistveni seronja) oko četiri ujutro, da sam popio još koju cugu bio bih voljan nategnuti bilo koga. Čak i crnog izbacivača, jer jebiga, ovdje se na dobrim mjestima radi estetska selekcija- nema ružnih. Jednostavno kočnice se ne koriste, stalno i samo gas, pa što bude.

 

Petak, opet jutro u šetnji, ovaj put prema novim kućama koje sam želio vidjeti, na kraju penjanje na Top of the Rock, vrh Rockefeller Towera, senzacionalan pogled na sjever, na Central Park, jug Midtown i dalje Downtown, Hudson i East River, sve kao na dlanu, pa onda trkom u Museum of Natural History, obećao sam M... (kćer,op.BB)  fotografirati dinosaure, brzo prođe dan, jurnjava prema Brooklynu na bazen, večernji trening s momčadi domaćeg koleđa gdje igraju devet Srba i četiri Hrvata, sudi Srbin, sve samo Srbi i Hrvati, i pardon jedan Mađar, večera i onda možda najljepša šetnja svih ovih dana, noćna preko Brooklyn Bridga, nazad na Manhattan s pogledom na svijetla grada, toliko snažna i gusta da je zapravo cijeli prostor potpuno osvijetljen, dok su mračne rupe samo povremeni prekidi u neprekinutom kontinuitetu svijetla. Inverzija. Energija. Bogatstvo. Mi živimo u mraku, dok oni tamo stalno žive u svijetlu, po danu i po noći, zato New York i je grad koji nikada ne spava-tamo nikada nije noć.

 

Neću vas dalje daviti itinererom događanja, jer svega je bilo previše. Madison Garden dva puta, Knicksi i Rangersi, već sam se osjećao kao domaći, Shrek na Broadwayu (iako je dječja predstava, toliko je sjajno napravljena da su okorjeli mužjaci, vaterpolisti, dlakavi, debeli tipovi bili raznježeni i oduševljeni), novi niz lokala i barova, ponuda je nepresušna, od bluesa do jazza, bossa nove, stand-up, ali sve to je vrata do vrata u SoHo, makneš se malo dalje i Greenwichu nudu šmekerske lokale, svi dijelovi svijeta na jednom mjestu, sve kuhinje smještene u krugu od 20min šetnje.

Dobar štos prodao je tip na ulazu u blues bar, na naše pitanje ima li unutra što za jesti odgovorio je „ ohh, no Sir, here we serve only booz&blues!“, ali nije ga smetala kad sam se vratio za dvadeset minuta s kantom prepunom kineske sea food. I tu nam je brzo dojadilo pa smo prešli u bar sto metara niže, pa malo lijevo gdje je bila večer bossa nove uživo, uvalili smo se Čičo i ja u separe, pa je došla grupa od troje ljudi, dvije mačke jedan frajer, a jedna je odmah započela nemilosrdno očijukanje i smiješenje ( nisam umislio, Čičo se probudio i onako snen, odmah me pitao što mislim poduzeti po tom pitanju), ali kako sam krenuo na put bez ikakvih posebnih ambicija snošajne vrste, bio sam pasivan dok nije pretjerala s očijukanjem, pa kad sam joj pozvao piće, ona se zahvalila jer je taj tip ipak, na kraju, nakon dugog promatranja, zaključio sam, bio njezin momak. Na odlasku se opet dugo smješila i koketirala, bilo je zabavno i slatko.

Neki od nas su ................................(cenzura,op.BB) , neki ............ (ovo je bijela mrlja o kojoj se ne govori), bilo je samo pitanje želje i truda, nikakav poseban napor ......, vjerujte mi, ne serem i ne izmišljam. Cure se jednostavno žele zabavljati. Ja recimo nisam ništa.

 

Naletio sam tako jednu večer na čuvani jazz klub Blue Note, ušao unutra i na kraju sam sam (prijatelj iz Splita Panjo i njegova žena su ranije otišli na vlak za New Jersey) sjedio za golemim barom, okružen nepoznatim ljudima, ali svi bez razlike imaju frizuru i ne izlazi im vrat direktno iz ušiju, uživao u muzici neke zgodne Kalifornjanke. Inače, zamislite vi te sramote, ondje u NYC nakon tri sata ujutro ne puštaju narodnjake, sramota, već uporno ostaju pri odluci da trebamo slušati hip-hop, fusion, ili kako li sve danas ne zove nova klupska muzika, nema Halida, Sevke, Huljića i ostalih velikana.

 

Cure, djevojke, žene, gospođe.

Zaljubio sam se deset, dvadeset, sto puta, ima ih stvarno zgodnih, sa stilom, ali i zgodnih bez stila, također i ružnih sa stilom, naravno ima i ružnih bez stila, ali za njih ovaj put nisam imao vremena, međutim kada si raspoložen kao što smo mi bili, onda je zaljubljivanje trenutno i kratkog vijeka. Iza ugla, novo lijepo lice, s plavim očima i plane nova ljubav, stara, iz 45th st, već je pala u zaborav. Hodaju bosonoge i u balerinkama, po zimulji i kiši, bez straha, smiju se i gledaju, vesele su i opuštene.

 

Bilke (to sam ja,op.BB) me pitao gdje mi je bilo najljepše.

Ne znam, ne mogu odgovoriti jer je divnih, inspirativnih mjesta jako puno, neka pamtim od prošlog puta, kao Fulton street i Seaport, mjesto uz East River, bivšu glavnu tržnicu i ribarnicu, zatim niz lokala, barova i dućana u Greenwichu ili SoHo, koji su neponovljivo šarmantni, sve vrvi od zgodnih žena, barova i restorana, sve prepuno namirisanih pedera koji bi se maznuli momentalno; potom Times Square ispunjen turistama i fotoparatima, graja i vreva koja se ne gasi, imam dojam, čitav dan, zatim šetnja po 5th Av. danju ili noću sve je puno-šoping, šoping, kakva posrana kriza; dio oko Rockefeller plaze posebno volim, ima memljive prošlosti koja se osjeća u toj neogotičkoj arhitektiri tako specifičnoj za New York 30ih godina prošlog stoljeća, klizalište, opet svijetla, svijetla, svijetla, Radio City Music Hall koji me asocira na Sinatru i, kao da se stari magarac skriva iza ugla, stalno pjevušeći stih „ if I can make it there, I can make it anywhere“, potom onaj dio na dnu Central Parka uz Plaza hotel, novouređeni fenomenalni park High Line, dio nadzemne pruge subwaya koji je izvan funkcije, pa je pretvoren u šetnicu negdje na visine drugog kata, šetnica s koje puca sjajan pogled na New Jersey i obližnje zgrade Greenwicha, itd, itd

 

Ja sam osobno prevalio kilometre u potrazi za novom arhitekturom koja preoblikuje stare, zapuštene ulice i trgove u novo u suvremeno tkivo grada, reintegrira odmetnute i zapuštene predjele i pretvara ih u luksuzne kvartove, mračna mjesta od prije deset godina sad su in, skupa, nedostupna, sjajna, svjetlucava. Ovdje žele raditi svi ljudi svijeta u svim područjima ljudskog djelovanja, zato se ovdje neprestano događaju nove i dobre stvari, moderna umjetnost i arhitektura, vrti se lova, događa se bogatstvo. Imam dojam da se sav novac ovoga svijeta slijeva tamo, stalno i bez prekida, slavina je uvijek otvorena. MoMa je obnovljena, Guggenheim ima novu postavu, otvoren je New Museum u SoHo, inače remek djelo suvremene arhitekture japanskih autora Saana, potrošio sam potplate i zaradio žuljeve u želji da u stvarno kratkom roku „progutam“ ovakav velegrad, lunjao sam nekada bez posebnog cilja, jednostavno šetao pa gdje me bujica odnese. Tako me jednog jutra bujica dovela do Johna McEnroea, mislim da je bio on, ali nisam sto posto siguran, sto metara dalje naletio sam na Chelsee Hotel, mjesto opjevano u Cohenovoj pjesmi, kultno okupljalište underground scene sedamdasetih, mjesto slobodnog sexa, droge i stihova, sada je samo derutna građevina, ali opet zanimljiva, jer je oblikovala naš svijet i našu mladost, utjecala na našu generaciju.

 

Ono što me je iznenadili jest činenica da svaka osoba s kojom sam razgovarao, a to u USA nikad nije problem, kad sam napomenuo da sam iz Croatia, svi redom bi uskliknuli i rekli kako su čuli da je to predivna zemlja, da svakako moraju posjetiti našu obalu i Dubrovnik. Nisu se prenemagali, bili su iskreni. Ja sam pripomenuo kako osim lijepog mora imamo zgodne žene i odličnu hranu, na što su naravno zaključili da tamo, daleko mora da obitava Raj itself.

 

Posjetiti Rim ili Madrid ili Pariz ili Berlin je uvijek uzbudljivo, uvijek se čovjek tome veseli, međutim svi ti gradovi meni više znače uživanje u arheologiji, povijesti i sjenama, manje u sadašnjosti. Znam da je o navedenim gradovima bogohulno govoriti kao prošlim, ali oni definitivno nisu gradovi ove epohe, ne simboliziraju život kakvim ga mi danas živimo, ne mogu za Rim konstatirati da je dot-com grad jer to mu nije imanentno. On je svoju svijetlost doživio prija dvije tisuće godina, kao što je to slučaj i s ostalim navedenim metropolama i velikom većinom svjetskih velegradova. Oni su svoju najveću slavu proživjeli, sada samo ubiru plodove bogate historije. Međutim, kad se nađem u Jabuci onda me preplavi osjećaj moći koji je sazdan upravo u ovom trenutku, takoreći u periodu našeg bivanja na planeti, ne prije tisuću godina. Mi smo suvremenici, naše su energije sumjerljive, i iz istog vremena. Sve ono što je meni zanimljivo, uzbudljivo i realno nedostižno, nalazim u New Yorku, ono što sam kao dijete slušao s velike udaljenosti društveno inferiorne i siromašne zemlje, nalazio sam kroz muziku,sport, umjetnost i modu upravo u Americi, a čitava Amerika simbolizirana je sjajem New Yorka. Po njegovim uskim ulicama na koje se obrušavaju neboderi sazdani od prekomjernog bogatstva i moći, osjećaš se tako prokleto sićušan, ali čarolija se skriva u činjenici da se ne osjećaš strancem, da ti nije hladno od siline stakla i svijetla, nego se u prisutnosti melting-pota osjećaš punopravnim stanovnikom. Druga je njegova divota u raznolikosti ugođaja, prostora i atmosfera, pogotovo ako se u različitim dijelovima nađeš u raznim razdobljima istog dana. Ono što me oduševi po danu na Madison Av. Ili na Rockefeller Plazi, zamjenit će se noćnim posjetom SoHo ili Meatpacking districtom ili Greenwich, što ne znači da su navedeni dijelovi noću mrtvi. Dapače. Samo su poptuno različiti. Raznolikost mu daje dimenziju višestruko većeg grada, odnosno nekoliko različitih gradova , stilova i karaktera kao da su se stopili u jednom gradu.

I ako se dovoljno opustiš, pa dopustiš da te silina vreve ponese, jedino što želiš je vratiti se što prije.

 

Šilac (zajednički prijatelj,op.BB) ovo ne pišem da ti vadim sline, već da ti dočaram zašto sam ponovo išao, i zašto sam ostao sam, i zašto mislim da moraš što prije krenuti u NY, naravno sa S..., jer je i ona zaslužila osjetiti njuh i muziku The Grada. Poslije možeš opet s njom ili sam ili kako god želiš, siguran sam da ćeš htjeti ići ponovo.

Ali nemoj odugovlačiti, znaš kako nas starost kvari, nestaje entuzijazma, nestaje svježine, pa ti godine, umjesto mladenačke ustreptalosti, kada očaranost novim i nepoznatim bude trajna i neponovljiva, donosi hladnu objektivnost, okrutni realitet, kada je sve teže biti očaran i razdragan. Ovaj grad treba posjetiti dok još uvijek možemo istinski, neobjektivno, dječje njime biti doživotno očarani.

Bilke tebi ovo pišem da ti osvježim memoriju i naravno da te provociram da se tamo vratiš što prije.

 

Posjedujem oko 900fotki, pa ako ste voljni možemo ih pogledati, ako vam je davež možemo samo o NY pričati, a ako vam sve to skupa ide na nerve, onda se možamo samo napiti.

poderasmo Sunca i Nasha u rasprodatom Gardenu...

I ja slavim tu pobjedu, trebao sam barem dva iznenađenja sinoć a dogodila su se tri pa sam pospremio solidne novce u badžet 

Fala Niksi

nije mi jasno kako te kladionice uopce opstaju kada im vi svi samo uzimate pare.

Mene su sjebali Sunsi manjim brojem koševa od očekivanog.

Heh, ovih dana me ide, a inače se rijetko kladim, sve skupa 5-6 listića mjesečno...recimo da sam ovih dana pokrio dosadašnji minus na bwinu i otišao 300-400 kn u zeleno
Eto i ispisa transakcija ovih dana...sa 100 kuna početnog kapitala, trenutno sam na 850 kuna dobitka


p.s. da ne bude totalni off-topic, svaka čast Knicksima na pobjedi sinoć, nek večeras to ponove protiv Magica