Vilenjak je napisao/la:
imam i nekoliko daljnjih pitanja,a najvi¹e bi volel da mi dida na njih odgovori,ako mo¾e bez ironije i sliènih uleta!?
1.za¹to se nakon WW2 i dalje desetke godina za vreme jugoslavije,sve ©vabe nazivalo nacistima,a kad netko nazove Srbe æuðenju nikad kraja,jerbo za mene je isto bilo ono kaj se 41" radili Nijemci,i ovo kaj su 91" radili Srbi?
2.Za¹to se dozvoljavalo da se Hrvate kompletno naziva ustashama,i da se tokom te iste juge ¹ire prièe u "milion" poklanih u Jasenovcu,a na¹e "vrsne" politièke karikature se nisu borile protiv toga?
3.Za¹to njikada niko nije se usudil rasvijetliti Bleiburg,nego se o njemu govorilo o minimalnoj razini il se nije uopæe?
Vidi cijeli citat
Evo bez ironije i sarkazma, mada ne znam zašto si ova pitanja uputio baš meni i zašto bih ja bio najpozvaniji da odgovaram na njih...
1. Ne znam zašto se sve Švabe nazivalo nacistima i ne znam zapravo je li to što govoriš zapravo i bilo tako. Trebalo bi ipak imati nekakvih egzaktnih podataka iz "prve ruke" da bi se tako nešto prihvatilo kao historiografsku činjenicu. No bez obzira na to, da sam živio u to doba, vjerujem da bih uvijek bio svjestan slabosti takvih generalizacija kao što sam danas svjestan istih slabosti u tvrdnjama da su svi Hrvati ustashe ili svi Srbi četnici.
2. Nije se dozvoljavalo da se Hrvate kompletno naziva ustasham. Mislim da je takva predodžba potpuno promašena. Ja kroz cijelo svoje odrastanje i školovanje u SFRJ nisam naišao ni na kakvu sličnu tvrdnju etabliranu i institucionaliziranu kroz obrazovne sadržaje ili javni diskurs. Naravno daleko, od toga da poneki nisu imali slična mišljenja koja su nejavno ili koji put indirektno i javno iznosili, ali to nikada nije bio dio službene doktrine partije na vlasti, a ni državnih organa. Za takve, a i manje problematične stvari se barem u vrijeme koje mogu rekonstruirati iz vlastitih sjećanja ('70-tih i veći dio '80-tih) išlo u čorku.
O brojkama vezanim za Jasenovac sasvim su otvoreno i argumentirano pisali i govorili usred te mračne i hrvatožderske Jugoslavije, ozbiljni analitičari poput Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića, a njihovim se istraživanjim koristio i krivousti Franjo za svoje filozofijskopovijesne konstrukcije u Bespućima povijesne zbiljnosti. Dakle, korektnih i kritičnih javnih istražvanja je bilo, a to koliko su se njima neki htjeli baviti ili u što su radije htjeli vjerovati ili ne to je već druga stvar. Ništa bolje nije ni danas. Većina ljudi se ne bavi rezultatima ozbiljnih istraživanja, već inspiraciju radije traži u kojekakvim "izvorima" kontaminiranim ostrašćenošću, neukošću i nekompetentnošću kao što je i Ian primjetio u nekom od svojih postova.
3. Bleiburg je svakako, kao i sve ono što se dešavalo u "osvetničkom bijesu" neposrednog poslijeratnog perioda, bio neuralgična točka poslijeratne Jugoslavije o kojoj oni koji su ili participirali u tome ili koji su bili partijski nasljednici istih sasvim razumljivo nisu rado govorili. S njihove točke gledišta ne vidim u takvom zataškavanju nikakvu posebnu nelogičnost, a sa svoje točke gledišta ne vidim nikakvu moju osobnu odgovornost za ponašanje tadašnje vladajuće nomenklature u kojoj niti ja niti moja obitelj nikad nismo participirali.
ps
Da dodam još nešto, mislim da je rekonstrukcija povijesti poslijeratne Jugoslavije bitno kompleksnija tema da bi je se svelo samo na šablone nekakve komunističke diktature, srpske hegemonije, posvemašnje kroatofobije i općeg mraka, kao i na kukumavku nad ugroženim i zanemarenim srpstvom kako ju je demonstrirao Memorandum SANU.
