Dakle, moj djed Martin, bivši unteroficir Luftwaffea, a tada domobranski dočasnik, nije vidio nikakve masovne egzekucije na samom Bleiburškom polju, a bogami ni kasnije tokom svog dvotjednog krvavog marša od Austrije do Našica gdje je zadnjim snagama uspio skočiti iz kolone u neko grmlje i sakriti se. Daleko od toga da nije vidio pojedinačne slučajeve ubijanja i maltretiranja, i daleko od toga da se masovne egzekucije nisu dogodile, ali one su se uglavnom, kao što svjedoči i većina autentičnih svjedoka, a i pronađeni ostaci žrtava, zbivale na drugim mjestima (Kočevski rog, okolica Maribora...). U tim egzekucijama, daleko od megalomanskih pretjerivanja, stradalo je nekoliko desetaka tisuća ljudi, od kojih je dobar dio, osim ustasha i domobrana, pripadao šarolikim vojnim formacijama (slovenski domobrani, crnogorski četnici, "Čerkezi"...).

Uz sve to, moj djed npr. svjedoči i o jednoj bizarnoj, gotovo humanoj gesti koja mu je možda i spasila glavu. Dok su gladni, žedni i zarobljeni tabanali od austrijske granice u nepoznatom smjeru, mom djedu je prišao jedan partizan iz pratnje kome je za oko zapela njegova "šminkerska" avijatičarska torba i umjesto da ga naprosto zvekne kundakom i pokupi torbu, ovaj ga je ljubazno upitao bi li možda trampio svoju torbu za rebarce sočne slanine. Naravno da je moj zabezeknuti Martin objeručke prihvatio ovu velikodušnu ponudu i sljedećih par dana zajedno s kamaradom sjeckao i žvakao tu slaninu i tako dopunjavao mršave obroke koje su dobijali.