Inace, Jergovic u Jutarnjem, mada ga ne volim, ali ipak evo teksta... nadam se da administracija nema nista protiv
Tri dana pred izbornu šutnju Zoran Milanović me je na
konferenciji za tisak prozivao “frustriranim korporativnim
namještenikom” jer sam ustvrdio kako je kampanja “Odlučimo u Hrvatskoj”
bila obojena šovinizmom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Dva dana
pred šutnju, u jednom od svojih promocijskih intervjua, već me persirao
carskim pluralom pa me nazvao “frustriranim korporativnim
namještenicima”.
A dan prije nego što će mu zakon odrediti da
ušuti, Milanović je, postavljajući samom sebi pitanja i dajući
odgovore, na predizbornom skupu na Jelačić placu govorio o “nekima”
koji mu “ovih dana” zlonamjerno pripisuju “mržnju”… Sreća da se
kampanja nije nastavila, jer se mogao steći dojam da je predsjednik
SDP-a, ne daj Bože, doživio nekakav inzult, pa više ne zna tko mu je
protivnik i koga valja napadati. Već sam zamislio uplašenog sebe, kako
dolazim sa Sanaderovom slikom pred Milanovićevu govornicu i prstom mu
pokazujem: Njega, njega, ne mene…
Ostavimo sad po strani
zloslutnost te neobične fraze “korporativni namještenik”, koja biva još
čudnija kada se izgovori u pluralu, zaboravimo i to da ju je Milanović
višekratno ponovio, kao da i nije njegova pa ju je morao napamet
naučiti, ne budimo paranoični i ne pomišljajmo kako kroz tu frazu
odjekuju prijetnje i upozorenja onima koji dozvoljavaju da se o
Milanoviću i o SDP-u tako piše i govori, jer ako je već pogriješio u
imenici, Zoran Milanović je savršeno pogodio u pridjevu.
Doista,
onaj tko ovo piše nužno mora biti frustriran jer, da nije frustriran,
kako bi, a i zašto, pisao u novinama? Ili kako bi to brižni roditelji
formulirali - zašto bi se bez potrebe i ikakve koristi izlagao? U
novinama uglavnom pišu frustrirani i preosjetljivi ljudi, ali nije to
ništa neobično, niti bi zbog toga novinarstvo sad trebalo opjevati u
epskom desetercu. Jednako, ako ne i više, frustrirani su
automehaničari, mesari, endokrinolozi i plesačice narodnih igara u
kulturno-umjetničkom društvu.
Frustracija
je ono što ih čini živim i društvenim, tjera ih da nešto pokušavaju
stvoriti, iz čiste frustracije ljudi pod stare dane dignu kredit i
grade kuću,
frustrirani se dižu iz postelje, liježu u nju, frustrirani i umiru, jer
ih je Bog uskratio za još barem tri minute patnje. Milanović je
savršeno u pravu kada misli da sam frustriran.
Njegov
problem, kako u politici tako i u javnom komuniciranju, upravo je taj
što ga je u životu mimoišla svaka društvena i osobna frustracija. To je
bjelodano iz njegove savršeno glatke i oble biografije, više puta
opisane u ženskim magazinima i promocijskim političkim revijama, ali i
iz načina na koji istupa u javnosti. U predizbornoj je kampanji u više
navrata podsjećao na muškarčića predškolskog uzrasta, nesviklog da ima
i drugih osim njega, pa kad mu vršnjak otme omiljenu igračku, on grabi
glinenu teglu s maćuhicama da ga tresne po glavi.
Dramatičan
je trenutak u kojem se čovjek prvi puta susreće s porazom, poniženjem i
padom, pa je zato dobro da mu se to dogodi prije nego što razbije
saksiju s cvijećem. Strašno je kad shvatiš da sve tvoje želje nikada
neće biti ispunjene i da ćeš uvijek biti manji od velikih, siromašniji
od bogatih, gluplji od pametnih, ali za većinu nas to je pretpostavka
da bi se živjelo. Tko bi bez toga preživio poraze, razočaranja i
poniženja, i još se veselio svakom novom pokušaju.
Zoran
Milanović tih je pretpostavki bio pošteđen. Čim je završio fakultet,
namjestilo ga je u Ministarstvu vanjskih poslova. On je vjerojatno to
doživio kao potvrdu svoje pameti, rada i upornosti, ali na ovome
svijetu, a pogotovu u ovoj zemlji, pa još u Tuđmanovo doba, tako
jednostavno ne ide. Umjesto frustracije, da mu ona pomogne, Milanović
je tada imao oca, očevog prijatelja, vezu u životu. I kome je došao na
razgovor? Ivi Sanaderu, današnjemu svome političkome protivniku, prema
kojemu se odnosi kao prema krvnome neprijatelju.
Ne treba
sumnjati da je i tada, kao i danas, Milanović razgovarao s njime s
visine svoga osobnog integriteta, ali ne zato što je bio velika faca,
nego zato što se oko tog susreta nije morao potruditi. Za razliku od
Sanadera, sina siromašnog pitura iz splitskog predgrađa, Milanović je
pripadao onoj društvenoj klasi - jednom davno opisivao ju je Milovan
Đilas - koja ne vidi ništa neobično u tome da s fakulteta naš mali ode
pravo u Ministarstvo vanjskih poslova.
Krajem 1999, kada je već
svakome bilo jasno da okretnost i živahnost Vlatka Pavletića i
neodoljivi šarm Ivića Pašalića i Ivana Milasa nikako ne mogu
nadomjestiti polumrtvog Franju Tuđmana, Zoran Milanović učlanio se u
SDP. Prošetao se, kao Suljagina Fata sred Mostara grada, niz hodnike
središnjice i naravno da se svidio Ivici Račanu, jer je izgledao kao
oni mladi i pametni čelnici socijalističke omladine s kraja
osamdesetih, za koje se onda vjerovalo da su budućnost partije.
Istina,
na kraju se pokazalo da nitko od njih, osim Gorana Radmana, nije u
budućnosti više od sitnog obrtnika, ali Račan je to, vjerojatno,
otpisao kao lošu sreću, pa je, čitamo opet u ženskim magazinima i
promocijskim žurnalima i revijama, oporučio partiju budućemu mladome
vođi, koji je i dalje bio oslobođen svake socijalne i životne
frustracije, jer je svugdje nalazio pokojeg oca i očeva prijatelja
pride.
Njegova biografija pripada nekom drugom društvu, a ne
ovom: Zoran Milanović je poput najskupljeg sata na Sanaderovoj ruci,
sasvim nepripadajući i nesklapan. Milanović je odrastao poput princa
Harryja, unaprijed se znala njegova budućnost. Ali čak i taj princ ima
nekakvu životnu frustraciju, nisu mu dali da ide pucati u Irak.
Opasno
je da takav čovjek upravlja Hrvatskom, ili jednom od dvije najveće
hrvatske stranke. Pun je sebe, a prazan od stvarnosti zemlje kojom bi
htio upravljati. Kada on govori o tome kako živi narod, neuvjerljiviji
je od komunističkih ilegalaca u Ponosu Ratkajevih. U četrdeset i drugoj
godini života kasno je za tuđa iskustva. Zoran Milanović prestar je da
bi nešto naučio ili da bi ga stigla formativna frustracija. Ali nikad
mu nije kasno da razbija saksije o glave onih koji se poigrali njegovim
gumenim Pajom Patkom.
