Pravno gledano, u pravu si, granica će uvijek postojati. Ljudi će uvijek imati potrebu definirati granice (dokad je dozvoljeno napraviti abortus, otkad smatramo neku osobu odraslom itd.). Te granice nikad nisu čvrste, one su uvijek privremene, proizvoljne i odokativne.

Prirodno gledano, nema granice. Prirodu nije briga za ljudske definicije života. Život je proces, nema točnog trenutka kad se nešto dogodi. Samo začeće traje određeno vrijeme. Mi npr. možemo znati da je postojalo vrijeme kad ti nisi bio živ ili odrastao, a danas znamo da si ti živ ili odrastao. No nema točnog trenutka kad si ti postao živ ili odrastao, nije se to dogodilo u trenu.

To i jest problem, granice bi trebale biti čvrste u ovom slučaju.

Naravno. Oko toga se svi slazemo.

Nakupina stanica smo ja i ti. Kao i plod u majcinoj utrobi. Taj plod u nekim drzavama je moguce pobaciti, u trenutku dok se smije, srce mu kuca, dok mu se razvijaju ruke. Čak kod muskih beba u testisima počinje i proizvodnja muškog spolnog hormona testosterona.

Da sad ne nabrajam ostalo, kuzis sto zelim reci, sutinu... Govorim o razvojnom putu jednog covjeka. To je cinjenica. 

Mozemo se sloziti da embrij nije dite, ali dite ne moze postat beba, odnosno covik bez embrionalne faze. U suprotnom negiramo razvoj covika i njegovu cjelovitost.

U kojem trenutku netko postane osoba? Kad postane svjestan stvari oko sebe? Je li beba kad se rodi svjesna svita oko sebe? 

Netocno. 

Jedan od najpoznatijih svjetskih genetičara Jerome Lejeune je rekao da znanstveno nema rasprave. Život počinje u trenutku začeća.

Zivot jednog blizanca je poceo u ponedjeljak. Oplođena jajna stanica, odnosno zigota se moze podijeliti na dvije embrionalne osnove. Ne znam što ti tu nije jasno? Iz oplodene stanice moze nastati jedan zivot, moze osam. Zamisli kako cudesno.  Zivot je poceo oplodnjom. To je jedina cinjenica, koja je bitna. 

Znao sam da će se netko uhvatiti za te granicne slucajeve. To vodi u apsurd i nemam namjeru na to trositi energiju. Taj monstruozni cin uglavnom sluzi pro choicerima da opravdaju pobacaj. Zlo silovanja doziva u pravilu zlo pobačaja. Kultura smrti na svome je terenu.

Pravo je pitanje zasto se dozvoljava invazija na zenino zdravo tijelo, na zdrav plod - s ciljem usmrcivanja ploda? Zasto je to pobogu legalno? Govorim o normalnoj trudnoci.

Hipotetski. Da ti sad odes kod doktora i kazes da ti se odstrani zdrav organ. Npr, tvoja ruka. Vjerojatno bi zavrsio kod psihijatra ili u nekoj propisnoj ustanovi. Nakon toga ne bi to obavili jer se kosi s medicinskim kodeksom o neozljeđivanju tijela ako nije neophodno da bi se neka bolest izliječila. Gdje smo onda kao drustvo zakazali da je legalno sakatiti zdrav plod i zenine reproduktivne organe, premda oni cine savrsenu cijelinu? I to celicnim instrumentima. 

Medicina bi trebala lijeciti bolesne, a ne ozlijedivati zdrave.

Dosli smo do toga da je svaka četvrta trudnoća  prekinuta pobačajem u Švedskoj, svaka peta u Velikoj Britaniji i svaka šesta u Danskoj... ali sve je to dio napretka.

Mislim da se u ovim raspravama o pobačaju bez razloga navode ovi posebni i iznimni slučajevi, jer ovdje se radi o nečemu drugom. Radi se o ovoj ideologiji koja u ime prava žena i kojekakvih sloboda zagovora pravo na pobačaj kao kontracepcijsku metodu, kao nešto što si slobodan učiniti ako ne želiš dijete, ako ti je ono obveza za koju nisi spreman. Ako ga, jednostavno, ne želiš iz tko zna kojeg razloga.

Već sam gore napisao kako je to apsurdno postavljena logika, jer u ime prava žene uskraćuješ drugom biću pravo na život, a uskraćuješ i pravo oca kojeg se općenito gotovo ni ne spominje kad se priča o ovoj temi.

Nadalje, nisam rekao da silovana žena ima pravo na pobačaj, točnije, to nije moj stav. Ja razumijem ljude koji silovanje smatraju razlogom zbog kojeg bi pobačaj bio opravdan, no koliko god imao razumijevanja za takav stav, jer silovanje je zaista gnjusan čin na koji je žena prislijena, protiv sam pobačaja i u tom slučaju. Po meni, ne može se jedna strahota kompenzirati drugom, kao što žena nije kriva za silovanje, tako nije ni začeto dijete, a o njegovom životu se radi.

Opet ću ponoviti, kad se govori o ovoj temi, ima stvarno posebnih slučajeva o kojima se stvarno treba pomno razmisliti i raspravljati, ali danas su sve glasnije struje koje 'reklamiraju' pobačaj kao nešto na što svaka žena ima pravo. Kao da se radi o nečem banalnom, a ne o prekidanju ljudskog života, koji je vrijednost iznad svih vrijednosti. I vidimo kako se kriteriji sve više spuštaju, kako se produžuje vrijeme do kojeg se pobačaj može izvršiti, sve dok ne dođemo do točke kad će pobačaj biti moguć sve do kraja trudnoće.

I onda, kao vrhunac cijele priče, imamo to da oni krugovi koji najviše promoviraju pobačaj istovremeno promiču prava dijete i svakodnevno nas obasipaju patetičnim porukama o brizi za zdravlje i život. Da krugovi koji promoviraju eutanaziju, istovremeno emitiraju patetične poruke o našim dragim bakama i djedovima…

Beba jest osoba. Zigota nije. Žalosno je, moram se složiti, da se u nekim državama dozvoljava prekid toliko uznapredovale trudnoće. Točnog trenutka kad netko postaje osoba nema. To je proces.

Kako misliš, život jednog blizanca je počeo u ponedjeljak??? Kojega? A kad je drugog? Koliko je bilo organizama/bića u ponedjeljak? Jedno. U srijedu, dva dana poslije začeća, još uvijek je jedan organizam, jedno biće. Kako onda možemo tvrditi da je život 2 ili 8 blizanaca počeo u ponedjeljak začećem, ako bi u srijedu, da nas netko pita koliko vidimo bića, rekli da vidimo jedno biće. Očito život blizanaca nije počeo začećem, nego tek podjelom. I ne možeš reći da je zigota jedan od dva blizanca. Nakon šta se zigota podijeli, originalne zigote nastale začećem više nema.

Primjer silovanja demantira da je pravo na život najveća vrijednost. Ništa drugo nisam htio reći ovim primjerom, osim da se pro-liferi ne drže vlastitih načela. Ako je pravo na život najvrjednije, onda dijete nastalo silovanjem ima pravo na život.