Papin dolazak u Hrvatsku popraćen je izrazito negativno intoniranom medijskom kampanjom.

U srednjoj školi koju sam pohađao radio je stanoviti pukovnik, zadužen za ćudoređe, odnosno, kako se to tada zvalo, društveno politički rad s omladinom i općenarodnu obranu. Dotični je dični Crnogorac nedjeljom odlazio pred katedralu da bi popisao tko od učenika odlazi na misu i time podriva temelje socijalističkog samoupravljanja. No, tada je već moć režima bila na zalasku, i ne samo da ga nitko nije uzimao za ozbiljno, već su svi njemu u inat nosili oko vrata križiće, koji su njemu strahovito smetali. Bio je pomalo patetičan redikul, opterećen religijom koja je postajala sve opasnija konkurencija njegovoj komunističkoj  pravovjernosti. Uz tirade protiv katoličanstva, povremeno je držao i podjednako strastvene govore protiv "pedera", i naravno "dugokosih", jer se "bodu s onim džojntima". 

Tada takve ljude nitko nije uzimao previše za ozbiljno, njihove fiksacije protiv katoličke crkve su imale više nego očite motive, a učenici su nosili križeve i išli u ckrvu ne zato jer su bili vjernici, nego čisto zato da staru budalu nerviraju i uživaju u njegovoj nemoći i frustracijama. Do tada je već i režimski tisak prestao voditi otvorene hajke protiv katoličanstva, ispali bi zatucani, konzervativni, zaostali komunisti. 

Uoči državničkog posjeta Pape Benedikta XVI u Hrvatsku, pokrenuta je hajka na katolike koja je posve na razini one koju je nacistička propaganda vršila tridesetih protiv Židova. Radi se o govoru mržnje u svom najgorem obilku, o difamaciji ne samo vjernika nego pripadnika jedne kulture, i ne skriva se više niti cilj da oni kao organizirana društvena skupina jednostavno nestanu. Pri tom su svi moralni skrupuli odbačeni, granica nema. Količina mržnje u medijima je nevjerojatna, kao i količina napisa koji se bave Papom i njegovim posjetom. Zašto bi netko tko nije vjernik, tko je ateist, pokazivao toliki interes za nešto što ga ne zanima i ne tiče ga se? Obrazovanijima je jasno da takvi napadi nikad nisu bez sasvim određene političke pozadine. Fiksacija na Papu medija koji se deklariraju laičkim, sekularnim, govori o tome da oni ipak nisu neutralni spram kršćanske kulture, već je vide kao neprijatelja vlastite kulture i onog što promoviraju. Ta agresija spram katolika  je najbolje oslikana u agresivnom, izrazito militantno i huškački intoniranom proglasu Zagreb Pridea, koji nastavlja s politikom otvorene provokacije i grubog vrijeđanja svih koji se ne uklapaju u parareligijski sustav vrijednosti koji zagovaraju - uostalom, lanjska parola "Zagreb to može progutati" najbolje oslikava taj agresivni i namjerno uvredljiv pristup.

"Različitost i uključivost" koje zagovaraju protivnici kršćanske kulture - iako su i sami iznikli unutar iste i na njenim zasadama tolerancije, jer u Kini ili Indiji, ili islamskom svijetu je takvo što nezamislivo! - ne uključuje one koji su različiti ne po seksualnim sklonostima ili boji kože, već po kulturnoj pozadini, sustavu vrijednosti, ili - ne daj Bože - religioznom osjećaju. Na njih se ide džonom pa se u istom proglasu religija hladno izjednačava s predrasudama i "čarobnjaštvom", a istovremeno se poziva na obrazovanje - iako čovjek mora biti vrlo humanistički neobrazovan ili bar mržnjom zadojeni ignorant da bi tako gledao na religioznost. Dok se s jedne strane inzistira na vlastitoj emancipaciji i pravu na javnost i vidljivost, to isto pravo se odriče vjernicima koji imaju pravo vjerovati dok god javno ničim to ne pokazuju - ukratko, vjernici bi sad trebali otići u onaj isti ormar iz kog su oni nedavno izašli. Seksualni odgoj u škole, vjeronauk iz njih. Gay Pride na ulicu, ali križ samo iza vlastita četiri zida. Oni ne žele biti vreće za iživljanjavanje i klaunovi za ismijavanje, oni žele da to budu oni koji će danas dočekati Papu: njih otvoreno preziru i izvrgavaju poruzi i sprdnji, kao manje inteligentne, manje vrijedne, primitivne, zaostale, ruralne, a da, i kao one koji se služe govorom mržnje: sve su to stvari kojih je pun tisak. A o kakvom zagovaranju slobode se radi, vidi se po traženju "više zakona", u stvari o tendenciji k policijskoj državi koja će kažnjavati svako mišljenje koje niije u skladu s moralnim vrijednostima i svjetonazorom dominantne društvene skupine. Ukratko, nismo postali ni tolerantniji ni civiliziraniji, nikakav civilizacijski kvantni skok se nije dogodio, naprotiv: samo je netolerancija danas uperena protiv druge društvene skupine, a ona nekoć nižerazredna se izborila za povlašteni status.

Radi se jednostavno o licemjerju i dvoličnosti. I dok osobno nemam ništa protiv LGBT osoba, i te kako imam protiv agresivnog aktivizma koji za sebe traži prava koja poriče drugima. Radi se o sukobu tjelesnog i duhovnog, fizičkog i metafizičkog, vejrovanja u znanost i vjerovanja u ideale, pa ako su nekoć kršćani i bili "opresori" danas je klatno posve na drugoj strani. Riječi da će se boriti "do njihovog potpunog nestanka. Jer s fašistima se ne razgovara."  su doslovce preuzete od Staljina, koji je u religiji (pravoslavlju) vidio najvećeg neprijatelja svoje "antifašističke" vjere i zabranio je sve crkve, svećenike dao pobiti, a fašistima proglasio sve one koji se njemu nisu dopadali. Ima dosta ironije u  tome da LGBT zajednica danas otvreno koketira s komunističkom ideologijom iako milicajcu iz sedamdesetih ništa nije bilo draže nego "izdegenečit' pedera" ili onog s dugom kosom, poput pukovnika iz uvoda. Ovdje očito funkcionira ono da je "neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj". 

No, to je jedan od napisa koji ide otvoreno i u glavu. Ostali uglavnom manipuliraju najnižiim ljudskim sentimentima na najgrublji mogući način:  dakle, javno okupljanje katolika je nešto grozno i strašno skupo, kažu mediji, nešto što sami katolici trebaju platiti jer nisu "svi građani katolici", iako su svi katolici građani i plaćaju porez. Probajte zamisliti da netko pokuša ići tim argumentima na Gay Pride? U medijima se preuveličavaju troškovi dolaska, iako oni u najgorem slučaju iznose devet kuna po građaninu Hrvatske, od čega pola plaća RKC: realnije prosudbe su da će nas to svakog koštati oko tri kune. Kuku lele, bankrot Hrvastke slijedi zbog Pape! Najgore je što mnogi stvarno nasjedaju na takve medijske spinove. Hoće li isti ti novinari kukati zbog troškova i toga "koliko dajemo za crkvu" završe li ikad oni ili njihova djeca u bolnici čiju je gradnju platila crkva? I na brizi časnih sestara? A tek Jergović koji piše o "naivnom, vjeronaučkom katolištvu, zasnovanom na lijepoj, u osnovi pedofilnoj, molitvici anđelu čuvaru!" Kao, meni je vas katolika žao, ali svi ste vi pedofili. Govor mržnje u najprimtiivnijem izdanju, ali u EPH celofanu. Lako je izvesti Jergovića iz Bosne, teško je izvesti Bosnu iz Jergovića: on ne može odoljeti da usred teksta, u tradiciji usmenosti kulture iz koje dolazi, jednostavno nekom ne opsuje majku. 

Niti jedan aspekt posjeta nije pošteđen, pa "Index" preporuča građanima da tuže državu koja im "ograničava pravo korištenja posjeda" zamolbom da ne idu na balkone ispod kojih prolazi Papa. Je li tko tužio G. Busha, kad su prilikom njegovog posjeta provedene iste mjere? Ne, jasno, kao što nitko nije postavljao pitanje cijene posjeta ni njega ni Tadića. A i tada su vareni šahtovi. Portali čak ismijavaju naputak policije da se dojave nepoznate osobe i paketi ostavljeni na trasi i da se ne baca cvijeće - pa se čak prave gluplji nego što jesu filozofirajući da treba "prijaviti deset tisuća ljudi koji će biti na trasi", iako je i budali jasno na što se naputak odnosi. I naravno da se iščuđavaju zabrani prometa centrom Zagreba, kao da nije bio posve očišćen od automobila za Busheva posjeta. Korist od papina posjeta se ignorira, kao i činjenica da je kršćanstvo jedna od vrlo rijetkih poveznica Hrvatske i civiliziranog zapadnog svijeta, nasuprot barbarskog panslavenstva i staljinističkog "antifašizma". 

No, tu je tek početak, pa je ogroman medijski prostor dan krajnje opskurnoj antikatioličkoj udruzi "David" stanovitog Borisa Stanojevića, o kojem je nemoguće išta naći na internetu pa ni to čime se inače bavi, da bi sve rezultiralo jučerašnjim prosvjedom na Cvjetnom koji je usprkos gotovo jednomječnoj besplatnoj reklami okupio - petnaest ljudi. Bez Pernara, ali s ljigavim porukama koje ciljaju na najniže ljudske sentimente i pokušavaju pobuditi mržnju spram katoličanstva, poput "a da je zatajio zlostavljanje vašeg djeteta", iako je poznato (onima koje uopće zanima, jasno) da je upravo Ratzinger bio od rijetkih u RKC koji su se bavili razotkrivanjem i kažnjavanjem svećenika s neprihvatlljivim seksualnim sklonostima, pa se time zamjerio i mnogim kardinalima, dok je Ivan Pavao II imao ponešto drukčiiju politiku. 

Biblija u WC-u, umjetnost, Kur'an u WC-u, govor mržnje

Vrh odvratnosti i ono što je u meni potaklo određenu ljutnju i motiviralo me da ovo napišem, je ipak tekst "Biste li mijenjali dolazak pape za ovo?", u kojem novinarka koja ima ozbiljan "hate issue" s katolicima, lamentira kako djeca umiru jer umjesto da kupimo bolničke aparate mi trošimo na dolazak svetog oca. Dno dna, i najprimitivnije manipuliranje emocijama koje možete zamisliti. Što vam ostaje nakon toga osim da pljunete na svako mučke đubre koje je član te crkve koja siluje i ubija djecu? Koliko bismo tek takvih aparata kupili kad bi Hrvatska prestala financirati nevladine udruge, plaćati osiguranje Pridea, ili uzela ona 43 milijuna kuna za nacionalne manjine nije rečeno. A nije izračunato ni koliko se šampona za kosu da tim novcem kupiti. Isto tako, nije rečeno koliko bi takvih aparata mogao donirati vlasnik rečenog portala, 28 milijardi dolara težak investicijski fond Warburg Pincus.  

A zašto me to ljuti ako nisam praktični vjernik? Pa meni je samo degutantna medijska hajka na Papu i RKC te povodljiva malograđanština i njeno licemjerje. Jednostavno, ovo doživljavam kao napade na ljudski integritet svih nas koji smo katoličku kulturu preuzeli iz okruženja još u djetinjstvu i na kojoj smo svi mi u ovom dijelu svijeta, pa i oni koji mrze crkvu i papu, odgojeni i formirani. Religioznost nije bolest i nema je potrebe liječiti: "preodgajanje" katolika je čisti fašizam, na liniji Marksovih antisemitskih bljezgarija iz "O židovskom pitanju" o tome kako Židovi nisu loši ljudi ako se odreknu svog židovstva i svega onog što ih čini Židovima.  

Ali, što ako ste pomislili da će takva kampanja, u kojoj nema niti jednog jedinog pozitivno intoniranog teksta o državničkom posjetu petog najmoćnijeg čovjeka svijeta, susret s kojim je i Tito smatrao jednim od vrhunaca svoje državničke karijere, izazvati "bumerang efekt"? Tim više što iza nje stoje mediji čiji vlasnici nisu dio katoličkog kulturnog kruga, dakle radi se nečem što kod normalnih ljudi pobuđuje određene obrambene mehanizme? Očekivali ste da će Hrvati pokazati nekakav inat i prkos? Prevarili ste se. Članak je izazvao oduševljenje ogromnog broja hrvatskih malograđana, tih vječnih oportunista koji smatraju da će postati intelektualniji i napredniji budu li se odrekli svog katoličkog identiteta koji smatraju primitivnim i zaostalim i ostali bez identiteta. A i lakše će se uklopiti u "napredni zapad" koji po njihovom pogrešnom shvaćanju odbacuje kršćanstvo: niti u jednoj katoličkoj zemlji nije bilo ovako otvorenog neprijateljstva u medijima i javnosti spram Pape, čak i na komunističkoj Kubi je dočekan sa svim počastima.

I koja je onda razlika između skinsa koji svake godine "isprate" Pride i ove ekipe? Nikakva, osim u objektu mržnje. Jedni prakticiraju fizičko nasilje: ovi drugi verbalno i emocionalno, no u oba slučaja napada se nečiji ljudski integritet. Vjera i kultura su dio tog integriteta.  Nasilje je međutim nasilje i ništa drugo, i kad nije fizičko, i treba ga tretirati jednako. Ali u svijetu u kojem umjesto normalne i obične pristojnosti koja nalaže da se ne radi ništa uvredljivo spram onog drugog i da se poštuje sve što je nekom sveto imamo političku korektnost koja zapravo nije do li politički nadzirana cenzura takve stvari je iluzorno očekivati.

Pa onda ni ne čudi da mnogi ljudi linijom manjeg otpora zatomljuju svoje vjerske osjećaje, ili se ne usude reći da na bilo koji način pripadaju katoličkom kulturnom krugu. Mnogi se praktički ispričavaju što su vjernici, kao da su alkoholičari ili narkomani na igli: "Znate, ja jesam vjernik ali prezirem ovakvu rastrošnu crkvu i pedofila zločinca Papu". Društveni pritisak je ogroman, i ako se nekom i čini da tome nije tako, u urbanim sredinama u Hrvatskoj vas danas nitko neće čudno gledati ako ste gay, ali i te kako hoće ako ste katolik. A ljudi koji vode medije znaju kako nametnuti pravila socijalizacije, i znaju da si nitko normalan ne može dozvoliti luksuz da ignorira što je u njegovoj sredini prihvatljivo i normalno a što ne. No, ako postoji zajednica u Hrvatkoj koja u ovom trenutku treba izaći na ulice i započeti svoj proces (re)emancipacije, to su oni koji prije svega vjeruju u zdrav razum i koji znaju da od svog kulturološkog naslijeđa ne mogu pobjeći, a ako i budu bježali to im neće donijeti ništa dobrog. Nitko još sebi nije učinio uslugu time što je pokušao postati nešto drugo, "promijeniti se na bolje" na zahtjev manipulativne sredine odbacujući svoj kulturni identitet. Kod Hrvata je, međutim, i dalje i te kako prisutan sindrom kumordinara Žorža iz "U registraturi" koji je našao sebi namještenje u gradu, postao "urban", pa sad ismijava svoje suseljane "indolentne mužeke" koji su ostali u blatu svog sela. A on se, eto, domogao asfalta i gazda ga zato jako voli.

Jednostavno, radi se o kompleksu manje vrijednosti koji se onda liječi time da se odreknete svega onog hrvatskog da ne biste bili označeni kao "'rvatina" i "kamenjarac". Naravno, time niste postali manja seljačina u očima promatrača sa strane, ali ste uz to postali i kompleksaš.  Katolici, pa  i oni koji su poput mene "kulturni katolici" i koji u napadima na RKC vide napad na vlastiti integritet, a ne praktični vjernici,  su međutim daleko od toga da urade sa sobom ono što su homoseksualci uradili pred više od dva desetljeća: da se emancipiraju i odbace sve one koji od njih zahtijevaju da se "promijene" kako bi se drugima više dopali. U Hrvatskoj mnogo toga treba mijenjati, pa i gubitnički mentalitet, a prvi korak u tome je emancipacija svega onog što nas određuje, pa tako i naše kršćanske kulture. Ne u smislu tradicionalizma i povratka u prošlost, već u smislu osvješćivanja sebe samih: bez toga nema napretka.  U protivnom, ponovo ćemo imati društvo u kom će jedna glasna manjina agresivno nametnuti svoj svjetonazor kao jedini ispravan, i gdje će svatko samo iza svoja četiri zida moći biti ono što jest.