Politička šahovnica
Nedostaje nam savjesti
Ako je barem mali postotak milijunskog mnoštva dotakla papina poruka – to je puno
Dok valjda još nije bilo niti spakirano što će sve Benedikt XVI.
ponijeti u Hrvatsku, ovdje su počele političke prepirke. Da će papin
posjet Hrvatskoj i njegove poruke vjernicima biti potisnute politikom,
moglo se i predvidjeti. Jer, bez obzira na to što je papin posjet i
politički, on je javno pretvoren uglavnom u politiku. To i nije osobito
za čuđenje jer je kod nas sve manje-više politika. Pa je uvelike postao i
papin dolazak. Njegov je dolazak pretvoren u unutarnju politiku, pa i u
specifično hrvatsko politikantstvo, i prije nego što je papa krenuo iz
Rima. Počelo je s nagađanjima koga je HBK pozvao u Hrvatsko narodno
kazalište, tko će se od uglednih i viđenijih uzvanika pojaviti, odnosno
tko neće. Pogotovo onih iz politike. Kada je pak papa iz Zagreba
odletio, sve je još više postalo politikom. Na koncu bi za ono što se
uobičava zvati „naša javnost“ moglo postati važnije što su za sebe iz
papina dolaska iskoristili političari nego dobili vjernici.
Krajnje pojednostavnjeno bi se moglo reći da je cilj papina dolaska
bio vjernike osnažiti u vjeri, a Hrvatsku podržati u ulasku u Europsku
uniju. Ako je barem mali postotak milijunskoga mnoštva bio dotaknut
papinim porukama, onda je i to u moralno devastiranoj i malodušnoj
Hrvatskoj – puno. Jer sve što je plemenito, etično i lijepo, a što je
papa govorio, može jedino biti dobro. Ne mora se biti vjernik pa da te
vrijednosti postanu poticaj i naputak za pojedinačno ponašanje i
djelovanje. Pa onda i za bolje zajedničko ponašanje i djelovanje.
Dosljedno življenje takvih vrijednosti može rezultirati boljitkom,
dobitkom za opće dobro. Takvo savjesno ponašanje svih, bili oni vjernici
ili ne, može samo donijeti napredak i dobro Hrvatskoj. Ali savjest i
savjesno i odgovorno ponašanje važni su ne samo za puk, za tzv. male
ljude, nego još više za one koji vode ovu zemlju, za naše elite. Napose
za političku, za one koji upravljaju ovom zemljom.
Ako je nešto u ovoj zemlji trajno nedostajalo, onda je to savjest, savjesno, odgovorno i pametno vođenje.
Možda je upravo i zbog papinih spoznaja o stupnju hrvatske etičnosti
savjest i bila temeljni problem papine poruke hrvatskim uglednicima u
HNK. Među slušateljima papine poruke u tome zdanju nacionalne kulture
nisu pak bili samo vjernici. Ali i usprkos tome i taj se odabir uzvanika
pretresalo, nj prigovaralo mu se, o njemu politiziralo. Bilo je tipično
hrvatski, tj. zašto je pozvan ovaj, a nije onaj. Bilo bi možda navlas
isto da je pozivnice slala država, a ne crkva. HBK je pozvao onoga koga
je htio, a to je kao i u svakodnevnome životu: zoveš u goste ljude koji
su ti dragi, koje ti je ugodno vidjeti. Graja se digla, političnost
uzburkala jer biskupi nisu pozvali i bivšega predsjednika Stipu Mesića.
Iz kurtoazije i iz tzv. političke korektnosti to su i mogli učiniti,
pozvati ga kao bivšega visokoga političkoga dužnosnika. No, nakon svega
što je biskupima i Crkvi prigovarao i zamjerao, bilo bi neiskreno i
dvolično da ga se zvalo.
Nelogično je, pak, ako prvotno nije bio pozvan ni predsjednik najjače
opozicijske stranke, tj. Zoran Milanović. A još nelogičnije što je
ljutit javno poručivao da zbog petljanja s pozivnicama i ne kani doći u
HNK. Ali je sasvim logično i prirodno da su u najužem krugu odabranih
koji su zborili s papom bili bivši ministri – Ljilja Vokić i Jure Radić,
kao možda i najzorniji primjeri kako se i u politici može biti vjernik i
postupati u skladu sa svojom savješću i sa svojim vjerskim uvjerenjima.
No ima i nevjernika u politici koji su savjesni i pošteni. Naspram
tih poštenih vjernika i ateista, u politici smo imali, i još imamo, i
amoralnih i nesavjesnih. Bivši nam je premijer bio egzemplar mimikrije:
veliki katolik sićušne savjesti. Savjest o kojoj je govorio papa nužna
je posvuda, i u državi i u društvu. Jer, temeljni hrvatski problem nije
ni gospodarski ni politički, nego etički. Papa ga je samo nazvao –
savjest!