facaabc4 je napisao/la:
Kontroler je napisao/la:
pa kužim ja što si rekao faca, samo bi volio da elaboriraš (za LOTR obzirom da si za hobbita već bio vrlo iscrpan) ako ti se
da pošto zanimljivo pišeš. vidi se da sti strastven kad je tolkien u pitanju
Vidi cijeli citat
Mogao bih do preksutra
Pa, ovako... Tolkienov Gospodar Prstenova, premda nije najveće blago njegovog opusa, zapravo ga zaokružuje i završava, jer se sve usmjerava na njega (nešto slično kao što sad u filmu
Balin veli Bilbu da je Najdragulj samo srce i kruna sveg blaga u Pustogori, premda to nije po pukoj vrijednosti ). Silmarillion je temelj i glava, kapitalno djelo, sve drugo uvijek izvire iz njega, ali Gospodar Prstenova je razrješenje svih zahtjeva postavljenih ranije.
Tolkien uvijek naglašava kontraste, on je autor kontrasta. U samim počecima, prikazima stvaranja u Silmarillionu, prvi ulomak, gdje se preuzima kontrast pjesme Jedinoga i pjeva Ainura, pa dalje kroz Velebnu glazbu nasuprot Praznine, Melkorova nesuglasje usmjereno protiv Ilúvatarovog umirenja, i silnih stvari koje su kontrastne po samoj biti, a koje se mogu pratiti kroz sva Tolkienova djela i nema ih potrebe nabrajati. No, najveća genijalnost ovog autora nalazi se u skrivenim kontrastima, koji nisu vidljivi na prvi pogled, već tek ostaju kao osjećaji.
Jedan takav temelj je Gospodara Prstenova i cijele Tolkienove ideje razrješenja Legendariuma kako je zapravo zamišljen, a u njegovoj je srži paradoks slabo-jako u svim djelima autora.
Za sve one koji su upoznati s Tolkienovim djelima vilenjaci, Prvorođeni, su uvijek bili najdomišljatija stvorenja proizašla iz njegova pera. Jer oni, besmrtni, zapravo umiru u ljepoti i tuzi ovog svijeta, osuđeni na spoznavanje mudrosti, veličine i vrijednosti svih stvorova doli njih samih. Dok je Tolkien vilenjacima dao sigurnost da znaju kako su pozvani u Valinor kao prvorođeni, kako im je dan život koji će ispuniti mudrošću i dobrotom, uzeo im je onu žudnju i potragu, onu nestalnost i slabost kojom je upravo napučio samu zemlju. U tom kontrastu Vilin-narod ne pripada ovom svijetu, i njegovi su putevi od svijeta odvojeni. Sve oko njih umire dok oni venu u tuzi... a smrtni ljudi, tako slabi, nestalni, prevrtljivi, u svojoj biti osuđeni na smrt i propadanje, mogu učiniti veća djela no što će ih Prvorođeni ikad moći zamisliti, jer upravo u svojoj slabosti iskazuju tako jako još jedan kontrast - nepokolebljivi otpor i snagu svog čovještva, gotovo bezvrijednog borbe, koliko je ono slabo.
Tako se u protagoniste Gospodara Prstenova promeću hobiti - polutani, malen puk koji uživa u svom miru i luksuzu, daleko od želje za dokazivanjem, moći, slave ili bojnog polja. I oni će se suprostaviti, voljom Providnosti, slugi zla koji za njih nije ni čuo, i koji od njih ne očekuje ništa. Neće mu se suprostaviti zbog sebe ni zbog svoje koristi, već zbog onoga zbog čega čine i sve ostalo - to im se učinilo kao ispravna stvar. Dok će ratove na svim stranama svijeta voditi moćni ratnici - kraljevi ljudi, čarobnjaci, patuljci, vilenjaci - svi oni srce će svoje nade položiti u ruke krhkog stvorenja koje su poslali na stratište svijeta.
Tolkien će, kao i u većini svojih djela, koristiti katoličke motive, pa tako tri glavna lika - Froda, Aragorna i Gandalfa - gradi kroz kristologiju (Frodo koji nosi teret cijelog svijeta da ga uništi na Gori, Aragorn koji prolazi kroz "carstvo mrtvih" kako bi iz njega izašao kao nepobjedivi Kralj, te Gandalf koji pada u tamu kako bi se vratio iz groba izmijenjen), no njegova poruka najsnažnije će se osjetiti upravo na Gori, kad Frodo pada i posustaje (jer je samo jedan Krist), a intervencijom Providnosti svijet se spašava. I u umirućoj erupciji plamena Sam Gamgee ne spominje veliku pobjedu, slobodu, radost svih naroda svijeta, već - "Rosie Cotton dancing." Ljubav je kod Tolkiena sila koja pobjeđuje zlo, i ona koja tjera malog čovjeka da nadvisi velikog. Nisi velik koliko ti ruke dosežu, već koliko ti srce voli!
No, dosljedno kontrastima ljudske svijesti i očekivanja, svijet se ne spašava za sebe. Ne može Frodo biti junak kojem će se graditi spomenici, on ne može ostati u Shireu, čak ni kad ga očiste od Sarumanovog zla. "O bježi, u svijet napolje", napisao je Goethe, i takvo je djelo Gospodar Prstenova - stvari više nikada ne mogu biti iste. Nema povratka na staro, jer "staro uminu, a novo nasta", i probuđeno srce više ne može usnuti bez da se smiri u Valinoru.
Mogao bih do preksutra, kako rekoh
ali mislim da je jasno kako LOTR filmovi nisu dosljedno prenijeli ovakav kontrast, jer niti su hobiti učinjeni dovoljno slabima, niti Neprijatelj dovoljno snažnim, niti vilenjaci dovoljno "tužnim", svjesnim da je ovo njihov kraj, kako god rat završio (pogotovo Elrond), niti ljudi dovoljno slabim i na rubu pada... sve je površno, nepotpuno, napravljeno na brzinu, da bi se uvećao spektakl. Žao mi je zbog toga, jer iako razumijem da se film mora prodati masama, učinjena je nepopravljiva šteta da se LOTR u filmovima prikaže onakvim kakav doista jest. Jednostavan, ali tako velik.