.......tekst napisan u kolovozu 1996.
Susret Slobodana Miloševića i Franje Tudjmana u Ateni 1996. ocijenjen je čak i od strane dužnosnika UN, kao "korak u pravom smjeru ka uspostavi trajnog mira i stabilnosti u regiji".
Grčki premijer Simitis je smatrao potrebnim naglasiti da se pregovaralo "bez nadzora". Ipak, puna tri tjedna Grci su diskretno pripremali susret, konzultirajući se sa svim važnijim činiocima, u prvom redu s Amerikancima. Grčki premijer Simitis u nastojanju da bude od značaja u rjesavanju krize vješto je odabrao tajming, naime, kad je normalizacija Beograda i Zagreba vec nužna onda je on pred medjunarodnom javnošću ostavio dojam nepristrasnijeg posrednika, a što to nije bio njegov preethonik Mitsotakis. Simitis je privolio svoje goste da potpisu zajednicko saopćtenje kao neku vrstu javne obveze, jer je znao da poslije ovakvih susreta svaka od strana ima svoje tumacenje dogadjaja, a to cesto mozeunijeti novu pomutnju, Po tom priopćenju 23. kolovoza ministri vanjskih poslova treba li bi u Beogradu potpisati sporazum o normalizaciji odnosa izmedju Jugoslavije i Hrvatske i skorašnja razmjenu veleposlanika. Izražena je spremnost da se pitanje Prevlake riješi pregovorima, a da do konačnog rješenja na rtu ostaje plava zastava UN. Izražena je spremnost da se "stvore neophodni uvjeti za slobodan i siguran povratak izbjeglica i raseljenih osoba". Njima bi bila vraćena imovina ili bi im se dala "pravična naknada". Siguran povratak izbjeglica "podrazumijeva opću amnestiju". Dogovoreno je da se nastave razgovori o poboljsanju cestovnog, željezničkog, zračnog, poštanskog i telekomunikacijskog prometa, kao i o unapređenju trgovačkih veza. O sudbini "sremsko-baranjske oblasti" učvrščeno je da se Erdutski sporazum treba dosljedno do kraja provesti, to jest do ponovnog integriranja tog područja u Hrvatsku. Veleposlanik Galbraith je bio eksplicitan da izmedju dvije zemlje "nema teritorijalni spor". (Ni Prevlaka, dakle, nije teritorijalni spor. Zanimljivo je da se u zajedničkom priopćenju Milosevica i Tudjmana Prevlaka spominje kao "sporno pitanje", ali ne i kao teritorijalno sporno pitanje.)
Reagiranja u javnosti na najavu o normalizaciji odnosa govore o apsurdu da se Milosevic i Tudjman nalaze u ulogama mirotvoraca, o prinudnom i nuznom pomirenju, o jos vrlo dubokim korijenima uzajamne mržnje.
Tuđman u svojoj javnosti nije pobrao aplauze. Ako se izuzme poslušna HDZ ( "Vjesnik" vise ne zove Srbiju "fasistickom" i "agresorskom", nego "ljutim suparnikom") oporba je bezmalo jednodusna u negativnim ocjenama, istina razlicito motiviranim. Krišćansko-demokratska unija istice da se Tuđman "nije smio sastati s Milosevicem" i da "nema pravo ustupiti hrvatski teritorij bilo kome, a kamoli fašističkoj Srbiji". Socijaldemokrati Ivice Račana kažu da je "indikativno s kolikom lakocom hrvatski predsjednik pregovara s dojučerasnjim ratnim protivnikom" i boje se "tajnih aneksa". Jedino je Akcija socijaldemorkata Hrvatske u normalizaciji odnosa vidjela "nužan korak u sklopu općih napora" i upozorila da se povratak svih izbjeglica mora podrazumijevati i da dogovor dvije drzave ne smije ići na racun trece.
U Srbiji
Demokratsa stranka ocjenjuje da proces normalizacije svakom razumnom čovjeku stalo da se odnosi među državama na Balkanu istinski normaliziraju.
SPO se pita - "ne protiveci se" atenskom sporazumu - zasto se Miloševic i Tuđman nisu o normalizaciji dogovorila prije tri-četiri godine, nego tek sada?
U Demokratskom centru se smatra da "ne preostaje nista nego da se normaliziraju susjedski odnosi" i da je ključno pitanje povratak izbjeglica i njihova puna pravna i imovinska sigurnost.
Nova demokracija ocjenjuje dogadjaj kao "izuzetno važan i pozitivan" i prognozira da će on prije pospješiti povratak Srba u "Krajinu" nego sto ce dovesti do njihovog egzodusa iz "Sremsko-baranjske oblasti".
Seseljevi radikali tvrde, kao sto se i moglo očekivati, da je Milošević, poslije "Krajine", otpisao i "Sremsko-baranjsku oblast" i Prevlaku i da je "jos jednom izigran".
Prvo, makar nas u normalizaciju prislilili ona označava pravi kraj rata i najavljuje, jedno novo stanje. Na preslaganom prostoru bivše Jugoslavije uspsotavljen je nov odnos snaga i normalizacija znaci uvažavanje te realnosti.
Srbi su izgubili rat, a Hrvati ga, uz podrsku dobili. Hrvatska je postala saveznik Amerike čega je nesumnjivo svjesna jer si dozvoljava da čak ne slijedi ni naloge iz Bonna. Od Njemacke je jača i utjecajnija Amerika.
Drugo, stanje ce se brže normalizirati što se brže riješava pitanje izbjeglica. U zajedničkom priopćenju Miloševića i Tuđmana amnestija se "podrazumijeva", a ne smatra obveznom.
Trece, priznanje Hrvatske od strane Jugoslavije za Tuđmana je priznanje hrvatskih međunarodno priznatih granica. Ako se ima u vidu pristup normalizaciji kao prvenstveno uvažavanje nekadašnjih republičkih - ili avnojskih granica, Prevlaka ce prije biti neki demilitarizirane punkt hrvatske teritorije, nego strateski jugoslavenski bedem.
Ako je točno Hrvatskoj se u zamjenu za Prevlaku nudilo dio teritorija Republike Srpske, ali Tuđman nije htio trampiti nesto što smatra svojim za nesto sto ne smatra Miloševićevim.
Četvrto, na obje strane se normalizacija dozivljava kao prisila, bez pomirenih računa, nego kao pomirenje, odnosno proces suprotan odmazdi ili subjektivnom viđenju neke božje pravde.
Za Hrvate Srbi su i dalje agresori koji se nisu pokajali i koji jos moraju ispastaju.
Za Srbiju i Jugoslaviju, Srbi nisu mogli biti agresori na svojoj vlastitoj zemlji, a rat koji je vodjen bio je građjanski.
Rasprava o prirodi i uzrocima oružanog sukoba biće, po predana u naslijeđe budućim generacijama.
Peto, vrlo je tesko prognozirati gospodarske poticaje kao faktore u normalizaciji općtih odnosa. Obje zemlje su sa okamenjenim i osiromasenim gospodarstvima koje tek treba da prodju kroz tranziciju. U Hrvatskoj se nepotrebno strepi od srpske turističke najezde na Jadran. Malo je onih koji sebi mogu priuštiti i Zlatibor, a kamoli Jadran.
Unatoč svemu, s normalizacijom se mnogo dobiva. Mir je bolji nego rat, a normalizacija, makar oprezna i dozirana bolja je od raspirivanja mržnje i produžene napetosti.
A to što je cijena tako visoka, o tome je trebalo razmišljati mnogo ranije.
)
