Interesantan lik ovaj moj sugrađanin...
Da li je on baš toliko "pozitivan" lik za Hrvate i Hrvatsku kakvog se predstavlja ili je u pitanju nešto drugo..(mit u stilu Kraljevića Marka kod Srba)?
Mislim, ako se znaju sve političke "prilike i neprilike" tih burnih godina (decenija) u A-U (Austriji,Mađarskoj,Hrvatskoj, pa i Vojvodini)
Pitanje, je prvenstveno upućeni Ianu...

U Hrvatskoj bilo 250 džamija, sačuvane su samo tri. Od islamskih vjerskih građevina iz osmanlijskog razdoblja u Hrvatskoj su do danas sačuvane tek tri džamije (u Đakovu, Klisu i Drnišu) , a bilo ih je oko 250,

U Osijeku su se crkve i džamije nalazile na istom mjestu, crkve su pretvarane u džamije, a džamije u crkve. Kasim-pašina džamija izgrađena je u vrijeme kada su Osmanlije osvojile Osijek 1526. godine. Na mjestu gdje je nekada bila ova poznata džamija, danas se nalazi župna crkva Svetog Mihaela Arkanđela.
Džamija u Zagrebu je za NDH-a služila za pridobivanje muslimana u svoje redove. Nakon pada fašizma, džamija je srušena.
Za vrijeme osmanlijske uprave stanovništvo Osijeka su uglavnom činili doseljeni Turci, odnosno stanovnici ranije pokorenih zemalja, te je ovaj grad u to vrijeme izgledom i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija. Najviše su se spominjale Kasim-pašina džamija, na mjestu današnje župne crkve Svetog Mihaela arkanđela, kao i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana u Osijeku.

Prvotno crkva, pa džamija, pa ponovno crkva sv. Vida,   džamija je bila u funkciji tijekom osmanlijske vladavine u Osijeku. Dakle, sve dok 1687. godine nije osvojila austrijska vojska.  Tada je srušen cijeli turski Osijek, a na tim temeljima je napravljen potpuno novi grad. Danas se o džamiji zna samo iz nekih grafika. Na Kasim-pašinu džamiju se potpuno bilo zaboravilosve dok nije rađena onstrukcija trga Jurja Križanića u Osijeku 70-tih godina prošlog stoljeća, kada su nađeni temelji Kasim-pašine džamije i njegovog turbeta. Odlučeno je da se od žutih cigli napravi jedan obris koji pokazuje kako su izgledali temelji džamije i turbeta, Na istom mjestu je izgrađena crkva početkom 16. stoljeća. Ona još uvijek služi kao župna crkva.

 UDrnišu, negdašnja džamija danas crkva sv. Ante U temeljima mnogih džamija i crkava postoje crkve odnosno džamije. Susjedna crkva, koja je udaljena samo 300 metara od ove crkve, bila je ranije džamija. No, ta džamija je nastala iz crkve nakon turskih osvajanja.
 Značajan dio Hrvatske bio je pod turskom vladavinom gotovo stoljeće i pol. No, od prvih osvajanja 1493. godine, kad pod tursku vlast pada Imotska krajina, s donjim Poneretavljem, do konačnog oslobađanja Cetingrada i Drežnika 1796. godine kad je uspostavlja granična crta s Bosnom kakva je danas, prošlo je više od 300 godina.
 do današnjih dana ostalo  je sačuvano vrlo malo od osmanskog razdoblja u Hrvatskoj, jer već u prvim godinama austrijske vladavine počinje sustavno rušenje svega što nosi vidljiva obilježje islama i orijentalne kulture, a to znači prvenstveno vjerskih građevina. Ostaju sačuvani samo objekti od funkcinalno koristi, kao što su mostovi. Od islamskih vjerskih građevina iz toga razdoblja u Hrvatskoj danas postoje sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu. Sve su građene u 16. stoljeću, a opstale su zahvaljujući tome što su pretvorene u katoličke crkve, kao što su u prvim godinama turskih osvajanja i katoličke crkve bile pretvarane u džamije. Iako niti jedna nije opstala u izvornom obliku, džamijska arhitektura je, ipak, ostala prilično dobro uočljiva. Najveća i najreprezentativnija među njima, nekadašnja Ibrahim-pašina džamija, s očuvanom monumentalnom visokom kupolom, danas je Župna crkva Svih svetih u Đakovu. 

Džamija na vrhu tvrđave Klisa u Splitu je današnja crkva Svetog Vida, a ispod tvrđave se nalazi i najljepša od nekoliko sačuvanih turskih česmi, česma Tri kralja. Prema podacima Mešihata islamske zajednice, u vrijeme osmanlijske vladavine u Hrvatskoj je postojalo oko 250 džamija i mesdžida.

 

.......tekst napisan u kolovozu 1996.

Susret Slobodana Miloševića i Franje Tudjmana u Ateni 1996. ocijenjen je čak i od strane dužnosnika UN, kao "korak u pravom smjeru ka uspostavi trajnog mira i stabilnosti u regiji".
Grčki premijer Simitis je smatrao potrebnim naglasiti da se pregovaralo "bez nadzora". Ipak, puna tri tjedna Grci su diskretno pripremali susret, konzultirajući se sa svim važnijim činiocima, u prvom redu s Amerikancima. Grčki premijer Simitis u nastojanju da bude od značaja u rjesavanju krize vješto je odabrao tajming, naime, kad je normalizacija Beograda i Zagreba vec nužna onda je on pred medjunarodnom javnošću ostavio dojam nepristrasnijeg posrednika, a što to nije bio njegov preethonik Mitsotakis. Simitis je privolio svoje goste da potpisu zajednicko saopćtenje kao neku vrstu javne obveze, jer je znao da poslije ovakvih susreta svaka od strana ima svoje tumacenje dogadjaja, a  to cesto mozeunijeti novu pomutnju,  Po tom priopćenju 23. kolovoza ministri vanjskih poslova treba li bi u Beogradu potpisati sporazum o normalizaciji odnosa izmedju Jugoslavije i Hrvatske  i skorašnja razmjenu veleposlanika. Izražena je spremnost da se pitanje Prevlake riješi pregovorima, a da do konačnog rješenja na rtu ostaje plava zastava UN. Izražena je spremnost da se "stvore neophodni uvjeti za slobodan i siguran povratak izbjeglica i raseljenih osoba". Njima bi bila vraćena imovina ili bi im se dala "pravična naknada". Siguran povratak izbjeglica "podrazumijeva opću amnestiju". Dogovoreno je da se nastave razgovori o poboljsanju cestovnog, željezničkog, zračnog, poštanskog i telekomunikacijskog prometa, kao i o unapređenju trgovačkih veza. O sudbini "sremsko-baranjske oblasti" učvrščeno je da se Erdutski sporazum treba dosljedno do kraja provesti, to jest do ponovnog integriranja tog područja u Hrvatsku. Veleposlanik Galbraith je  bio eksplicitan da izmedju dvije zemlje "nema teritorijalni spor". (Ni Prevlaka, dakle, nije teritorijalni spor. Zanimljivo je da se u zajedničkom priopćenju Milosevica i Tudjmana Prevlaka spominje kao "sporno pitanje", ali ne i kao teritorijalno sporno pitanje.)
Reagiranja u javnosti  na najavu o normalizaciji odnosa govore o apsurdu da se Milosevic i Tudjman nalaze u ulogama mirotvoraca, o prinudnom i nuznom pomirenju, o jos vrlo dubokim korijenima uzajamne mržnje.
Tuđman u svojoj javnosti nije pobrao aplauze. Ako se izuzme poslušna HDZ ( "Vjesnik" vise ne zove Srbiju "fasistickom" i "agresorskom", nego "ljutim suparnikom") oporba je bezmalo jednodusna u negativnim ocjenama, istina razlicito motiviranim. Krišćansko-demokratska unija istice da se Tuđman "nije smio sastati s Milosevicem" i da "nema pravo ustupiti hrvatski teritorij bilo kome, a kamoli fašističkoj Srbiji". Socijaldemokrati Ivice Račana kažu da je "indikativno s kolikom lakocom hrvatski predsjednik pregovara s dojučerasnjim ratnim protivnikom" i boje se "tajnih aneksa". Jedino je Akcija socijaldemorkata Hrvatske u normalizaciji odnosa vidjela "nužan korak u sklopu općih napora" i upozorila da se povratak svih izbjeglica mora podrazumijevati i da dogovor dvije drzave ne smije ići na racun trece. 
U Srbiji
Demokratsa stranka ocjenjuje da proces normalizacije svakom razumnom čovjeku stalo da se odnosi među državama na Balkanu istinski normaliziraju.
SPO se pita - "ne protiveci se" atenskom sporazumu - zasto se Miloševic i Tuđman nisu o normalizaciji dogovorila prije tri-četiri godine, nego tek sada?
U Demokratskom centru se smatra da "ne preostaje nista nego da se normaliziraju susjedski odnosi" i da je ključno pitanje povratak izbjeglica i njihova puna pravna i imovinska sigurnost. 
Nova demokracija ocjenjuje dogadjaj kao "izuzetno važan i pozitivan" i prognozira da će on prije pospješiti povratak Srba u "Krajinu" nego sto ce dovesti do njihovog egzodusa iz "Sremsko-baranjske oblasti". 
Seseljevi radikali tvrde, kao sto se i moglo očekivati, da je Milošević, poslije "Krajine", otpisao i "Sremsko-baranjsku oblast" i Prevlaku i da je "jos jednom izigran". 
Prvo, makar nas u normalizaciju prislilili ona označava pravi kraj rata i najavljuje,  jedno novo stanje. Na preslaganom prostoru bivše Jugoslavije uspsotavljen je nov odnos snaga i normalizacija znaci uvažavanje te realnosti.
Srbi su izgubili rat, a Hrvati ga, uz  podrsku dobili. Hrvatska je postala saveznik Amerike čega je nesumnjivo svjesna jer si dozvoljava da čak ne slijedi ni naloge iz Bonna. Od Njemacke je jača i utjecajnija Amerika. 
Drugo, stanje ce se brže normalizirati što se brže riješava pitanje izbjeglica. U zajedničkom priopćenju Miloševića i Tuđmana amnestija se "podrazumijeva", a ne smatra obveznom.
Trece, priznanje Hrvatske od strane Jugoslavije za Tuđmana je priznanje hrvatskih međunarodno priznatih granica. Ako se ima u vidu pristup normalizaciji kao prvenstveno uvažavanje nekadašnjih republičkih - ili avnojskih granica, Prevlaka ce prije biti neki demilitarizirane punkt hrvatske teritorije, nego strateski jugoslavenski bedem. 
Ako je točno Hrvatskoj se u zamjenu za Prevlaku nudilo dio teritorija Republike Srpske, ali Tuđman nije htio trampiti nesto što smatra svojim za nesto sto ne smatra Miloševićevim.
Četvrto, na obje strane se normalizacija dozivljava kao prisila, bez pomirenih računa, nego kao pomirenje, odnosno proces suprotan odmazdi ili subjektivnom viđenju neke božje pravde. 
Za Hrvate Srbi su i dalje agresori koji se nisu pokajali i koji jos moraju ispastaju. 
Za Srbiju i Jugoslaviju, Srbi nisu mogli biti agresori na svojoj vlastitoj zemlji, a rat koji je vodjen bio je građjanski.
Rasprava o prirodi i uzrocima oružanog sukoba biće, po  predana u naslijeđe budućim generacijama.
Peto, vrlo je tesko prognozirati gospodarske poticaje kao faktore u normalizaciji općtih odnosa. Obje zemlje su sa okamenjenim i osiromasenim gospodarstvima koje tek treba da prodju kroz tranziciju. U Hrvatskoj se nepotrebno strepi od srpske turističke najezde na Jadran. Malo je onih koji sebi mogu priuštiti i Zlatibor, a kamoli Jadran.
Unatoč svemu, s normalizacijom se mnogo dobiva. Mir je bolji nego rat, a normalizacija, makar oprezna i dozirana bolja je od raspirivanja mržnje i produžene napetosti. 
A to što je cijena tako visoka, o tome je trebalo razmišljati mnogo ranije.