Poštovani gospodine generale,

Pet iskusnih i stručnih sudaca u čije čiste namjere nemamo razloga sumnjati prije nekoliko dana vas je konačno i neopozivo proglasilo nevinim za ratne zločine za koje ste bili optuženi i meni je drago zbog vas. Pojedini hrvatski vojnici i časnici, da se ne zavaravamo i brzopleto ne veselimo, u prošlom su ratu napravili užasne zločine u Gospiću, Medačkom džepu, Osijeku, Pakracu, Splitu, Gruborima, Varivodama i mnogim drugim mjestima, ali ja zaista nisam vidio kako bi vi mogli biti odgovorni i za jedan od njih. 

Ipak, nisam to dosad nikad napisao, iz dva razloga. Prvi, imali ste vi dovoljno branitelja i moćnijih i uglednijih od mene i, pod dva, važnije, vaše ponašanje bilo je ajme majko, nedopustivo i za čovjeka i za građanina i za visokog časnika. Kad god bih pomislio da bih nešto možda ipak mogao kazati vama u prilog, vi ili vaši simpatizeri biste me totalno obeshrabrili nekim neodmjerenim ili krivim postupkom ili izjavom. 

Mnogo puta poželio sam da vas mogu upitati zašto ste nešto učinili i sada, kad ste napokon slobodni, krasna je prilika da raščistimo sve to. Zašto ste vi, generale Gotovina, opetovano i uporno kršili jedan ozbiljni pravni akt zemlje za čiju ste se slobodu srčano borili, Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine, usvojen u Saboru još daleke 1997.? 

Za početak, podsjetit ću, odbili ste razgovarati s haaškim istražiteljima. Vrlo glupo, ako smijem primijetiti, jer kad god su hrvatski generali, od Petra Stipetića do Luke Džanka, razgovarali s istražiteljima, to nije završilo podizanjem optužnice. Bio je to prvi u dugačkom nizu vaših katastrofalnih poteza. Ljudi su vam ponudili poštenu priliku da ispričate svoju priču, a vi ste ih drsko otpilili kao da su mulci.

Nećete se sjetiti

Zatim dolaze poznata zbivanja u proljeće 2001. Kad je postalo jasno da to s Haagom neće ispasti kako ste zamislili vi i vaši politički pokrovitelji, krenuli ste rušiti vlast. Nahuckali ste narod protiv predsjednika i premijera, premda su oni doista samo ispunjavali međunarodnu obavezu koju je četiri godine ranije preuzeo Tuđman i njegovi. 

To mi je, gospodine generale, bilo sramotnije od ičega, to da ste vi jednoga rijetko ispravnog i dobronamjernog političara, kakav je bio pokojni Ivica Račan, nazivali izdajicom. 

I svakako vas moram upitati, kad je tih dana ovdje u nas u Splitu, u dvorani Gripe, tisuće njih oduševljeno pljeskalo i pocupkivalo na “oj, Ivice i Stipane, pojist će vas crne vrane”, jeste li makar za trenutak, kao vjernik, a čuo sam da ste vjernik, osjetili nelagodu zbog nekršćanske želje da dva čovjeka crknu bez ukopa? 

Davno je to bilo i mnogi se možda neće sjetiti, ali isto bi bilo dobro rasvijetliti što se događalo. Upravo kao što bi bilo zanimljivo čuti sve okolnosti onoga ljeta prije jedanaest godina, kad je haaško tužiteljstvo podignulo optužnicu protiv vas, a vi im, mangupski i nenadmašno inteligentno, pobjegli. 

Bilo je to gotovo za ne povjerovati, kad smo već pomislili da ne možete gore uprskati, vi ste nam pokazali da ipak možete. Odmetnuli ste se u internacionalnu hajdučiju i, naravno, izgubili svaku šansu da se jednom kad vas uhvate, kao što su vas jednom neminovno morali uhvatiti, branite sa slobode. 

Zeznuli ste sebe, zeznuli ste svoju djecu koja su ostala bez oca, zeznuli ste ženu koja je ostala bez muža i, naposljetku, premda u puno manjoj mjeri, zeznuli ste sve nas. Jedanaest frustrirajuće dugih godina mi smo u Hrvatskoj trpjeli zbog vaših postupaka, bili u stanju velike domoljubne uzbuđenosti koja je povremeno prerastala u histeriju i koja je svima bila štetna, osim možda Miroslavu Škori, Nenadu Ivankoviću i još dvojici-trojici što su imali zgodan obrt s majicama.

Pokvareni planovi

Da bi se nekako opravdale vaše pogrešne odluke, jedanaest godina živjeli smo u izmišljenom neprijateljstvu s jednom ozbiljnom međunarodnom pravosudnom institucijom, s Europskom zajednicom, s Ujedinjenim narodima, s čitavim svijetom zapravo, koji, eto, zbog nečega želi ružno napakostiti našoj mladoj državi i njezinim herojima osloboditeljima. “Svaka će odluka suda u Haagu biti nepravedna”, napisao je gnjevno komentator Večernjeg lista, a za Slobodnu Dalmaciju veliki pravni autoritet Zvonimir Hodak samouvjereno izjavljuje: “Haaški sud zapravo i nije sud, nego civilizacijska i pravna sramota.”  

Šaljiva je okolnost da su obje ove stvari izašle upravo na dan kad ste vi i Markač oslobođeni. Nekome bi neupućenom dosta bilo da otvori novine od toga dana, da shvati kakav je teror neukosti jedanaest godina vladao ovom zemljom, kakvom smo intelektualnom zlostavljanju bili izloženi od onih kojima su se svakodnevno priviđale mračne urote tajanstvenih centara moći koji, naravno, jer kako bi drugačije moglo biti, mrze sve što je hrvatsko i nema nikakve sumnje da će Gotovinu i Markača osuditi na mnogogodišnju robiju. 

Negdje intimno ti su pametnjakovići možda i malo zažalili kad vas je peteročlano Žalbeno vijeće Haaškog suda u petak konačno i neopozivo pustilo iz zatvora. Takva presuda nikako se nije uklapala u njihove teorije. Pokvarili ste im planove. Škoro će ponovno morati pjevati o konjima i snašama, a i biznis s majicama vjerojatno će jenjati. 

Pa i vi sami, dragi moj imenjače, dobili ste slobodu, ali kad se osvrnete, iza vas je jedanaest i po sasvim besmislenih, uzaludnih godina. I tu dolazim do posljednjeg, meni najvažnijeg pitanja. Osjećate li se možda nakon svega, što ja znam, malo blesavo?