Artiljerijsku pripremu za likovanje nad presudom generalima pripremio je srpskohrvatsko - zapadnobalkanski novinar Viktor Ivančić, ex-feralovac na privremenom radu u Srbiji, posebno ogavnim člankom o danu velikog proljeva. Jutarnji je već pripremio članak o presudi "Tuđmanovoj Hrvatskoj" koji je na brzinu nestao, a zamijenjen je trijumfalističkim. Oslobađajuća presuda je došla tako iznenada da jednostavno nije bilo vremena pripremiti elaborirane spinove, pokrenuti medijske strojeve za maglu, i "uskladiti stavove". Upravo zbog te nenadanosti, razotkrila je mnogo toga na političkoj i medijskoj sceni, ali i u  "komšiluku". Neke je istjerala je na čistinu, neki drugi su se pak brzo snašli i na brzinu se krenuli ukrcavati u pobjednički vlak kad je ovaj već kretao sa stanice, kao što su to jednom već uradili devedesetih, kada je pola partije (i udbe) na brzinu prešlo u HDZ. 

Reagirati su morali, nepripremljeni, i premijer i Predsjednik Republike. Za Ivu Josipovića mi je odavno jasno da je jedini pravi profesionalac u politici na ovim prostorima i da jedini zna u trenu odreagirati makijavelistički precizno - i on se prvi snašao. U trenu je poslao predsjednički avion po dvojicu generala, a u njega su se utrpala i dvojica SDP-ministara, Matić i Kotromanović. Onaj prvi, koji je bio invalid i trajno nesposoban za rad dok nije postao ministar, je jedini vukovarski branitelj koji je taj svoj status uspio dobro unovčiti, i to upravo pričajući okolo kako su njegovi suborci to dobro unovčili. Gotovinin kum s vjenčanja Šušak je ionako mrtav, i njegov zapovjednik Tuđman, i velik dio onih s legendarde fotografije snimljene prilikom podizanja zastave u Kninu, nakon Oluje.

Predsjednik je održao proračunat državnički govor, bez naglašenih emocija, sračunat da se ne zamjeri nikom, ali da ipak iz cijele situacije izvuče korist prije svega za sebe. On nije sirovina i blesan poput ekipice iz Građanske Akcije koja će otvoreno Tuđmana nazivati "krivoustim zločincem". Naprotiv, dovoljno je inteligentan da kaže kako to skida stigmu i s prvog hrvatskog predsjednika, Tuđmana, svjestan da to jača njegov položaj - dok raznim borcima za ljudska prava teško ide u glavu da, ako im je zločinac stvarao državu, i ako je ona nastala na zločinu, to de facto i njih pretvara u pripadnike zločinačke nacije / organizacije. Josipović je u trenu smislio što će i kako će. On sada kaže da je suradnju s Hagom 1998. prekinuo jer tada "nije dozvoljeno Gotovini da se izjasni", a da jest svakako bi haški istražitelji imali razumijevanja, on bi Carli Del Ponte i Brammertzu sve lijepo objasnio i optužnice ne bi ni bilo. Tako je ipak Tuđmanu zapravo napakirao, ali bez da ga izravno optuži za išta. 

Za njega je to bila win-win situacija, i to je ono što razlikuje političara od amatera. Josipović uvijek ostavlja odstupnicu. Kako god da je suđenje završilo, on je pobjednik i pravednik. Stvarnost je malo drukčija, kao što se vidi iz intervjua Ive Josipovića iz 2009. srbijanskoj, preciznije vojvođanskoj, novinarki Veseloj Laloš . "Pitanje suđenja za ratne zločine je još uvek na žalost aktuelno pitanje i u Srbiji i u Hrvatskoj. Kako Vi ocjenjujete te procese?", pita ona Ivu Josipovića.  

Intervju Ive Josipovića 30.09.2009

"I u Srbiji i u Hrvatskoj su napravljeni veliki pomaci u tom pogledu, a i suradnja sa Haškim tribunalom je znatno bolja. U ovom kontekstu moram reći da sam ja autor dva zakona na temelju kojih se i surađuje sa Haškim tribunalom", rekao je tada Ivo Josipović. "Bili smo svjedoci da se nije procesuiralo našima", dodao je.

No, dok se predsjednik kao i inače dočekao na noge i vrhunski se snašao, slučajni premijer se mnogo lošije snašao. Glupa i defetistička izjava, kiseli osmijeh i nebuloze o zločinima! Ako ih je i bilo, je li sada trenutak da se govori o tome?! Najveća moralna pobjeda u modernoj hrvatskoj povijesti, a on nije u stanju niti odglumiti sreću kako treba! Trebalo je samo pogledati koliko je njegovo pokislo držanje u neskladu s ponosom i oduševljenjem u narodu, pa da se shvati koliko je on zapravo slučajan kao premijer. 

Izjava da je oduševljen slobodom za generale djelovala je posve u nesuglasnosti s tonom i govorim tijela, kao da ju je dao s pištoljem uperenim u glavu. Nekoliko puta je spomenuo da je rezultat glasanja sudaca 3:2, kao da se ispričava gubitnicima što je eto moglo biti i drukčije. Nije on to planirao nego tako se, je li, potrefilo. "Radi se o dvojici nedužnih ljudi ali to ne znači da rad nije bio težak krvav i 

pravedan" je konstrukcija koja kao da izražava žaljenje što nisu krivi . A zatim je lupio da je bilo zločina i da je za njih kriva - hrvatska država, a ne Markač i Gotovina? Freud bi rekao da nema slučajnih grešaka, a Milanoviću se ovakve greške vrlo često događaju. I zato, kad je rekao "Pao nam je kamen sa srca", prva mi je misao bila, kome vama? Tko ste to vi? Koja je to vaša postrojba, u kojem ste to vi braniteljskom registru?

 Zanimljiva je ta potreba tog tipičnog Hrvata, kako ga je nazvao Šola, da se ispričava i kad ga nitko to ne traži, da se ponižava kad nitko to od njega ne očekuje, da umjesto sa svojim ljudima proslavi najveću pobjedu koju je, ne njegovom zaslugom, ostvarena u njegovom mandatu (a on je vođa, zar ne) relativizira Domovinski rat. Psiholozi i sociolozi bi zacijelo takav obrazac ponašanja, tipičan u Hrvata, povezali sa stoljećima strane vlasti i stoljećima u kojima su Hrvati činili tek onaj niži društveni sloj u vlastitoj zemlji: kao takvi, uvijek imaju potrebu ovisiti o nekom, pa time i ispričavati se vječno i za što su krivi i za što nisu, poput seoske žene iz vremena kad se govorilo, "ako i ne znaš zašto si istukao ženu, zna ona." Tako da zna i Milanović zašto nam je suđeno. Jer je Hrvatska zločinačka država i počinila je zločine. To da je svaka Hrvatska zločinačka, a svi Hrvati ustašoidno sumnjivi i kongenitalno genocidni usađeno je duboko u svijest takvih poput njega.  

Na tom tragu je i izjava Ive Josipovića koji ju je ljepše upakirao u celofan. Niti on nije izdržao da ne relativizira ovu pobjedu spominjanjem zločina. I ne samo on, već cijela svita hrvatskih javnih djelatnika i političara. Čemu uopće u tako svečanom trenutku, tako važnom trenutku, spominjanje "individualnih" zločina kad jednostavno tome nije ni mjesto ni vrijeme? Jednostavno, nije primjereno svečanosti trenutka. Kvari ga nepotrebno. Umjesto da se spomene tužba, da se jasno kaže da je Srbija bila jedini krivac za ratove devedesetih, da smo se mi borili za slobodu i demokraciju, a Srbija za diktaturu i okupaciju tuđeg, i da je sve što se događalo posljedica procesa fašizacije Srbije koja traje još od osamdesete, koji je kulminirao 1989. na Gazimestanu i koji ne posustaje, oni se imaju potrebu ispričavati. Kome? Zašto? U čije ime? Radije neka odgovore kako će to izgledati kada pored njih na proslavi dana Domovinske zahvalnosti sljedećeg kolovoza budu stajali sa jedne strane Generali Markač i Gotovina, a sa druge strane Veljko Džakula? I kako netko ima obraza biti na čelu zemlje koju smatra zločinačkom?

Nekome je pao kamen sa srca, a neki su progutali knedlu u grlu. Strahove establišmenta dobro je izrazio Puhovski, rekavši da odmjeren Gotovinin govor znači da on možda ima, nedajbože, kakvih političkih ambicija. Mesić je dugo šutio, i taman kad sam pomislio da je ipak zaključio da mu je pametnije da se pokrije ušima, pridružio se i on ovoj političkoj travestiji rekavši kako je i on zapravo htio pomoći Gotovini, i srediti mu da odgovara iz Zagreba jer mu je to za vrijeme HDZ-ove vlasti bilo "onemogućeno". Na žalost, general Gotovina to nije prihvatio", stoji dalje. Opet taj prokleti Pedro HDZ, sve je uprskao. Sjeća li se Mesić da je još lani bio čak i protiv molitve za Generale? Sjeća li se da je predlagao da država štedi tako da se na pogrebima branitelja ne ispaljuje počasni plotun, jer su meci skupi?

Usput je nešto probulaznio o suočavanju s prošlošću i tome kako je njegov ured pomagao generalu Gotovinu marljivo prikupljajući dokumente važne za njegovu obranu. Ako postoji vrhunac bezobrazluka, onda je to njegov pokušaj da se ukrca na vlak "Ante Gotovina". Pa da iskoristimo ovdje prostor da predsjednika suočimo s prošlošću: pad Gotovine počinje upravo s pismom grupe generala koje je potpisao, a koje Mesić koristi kao izgovor da bi proveo čistku u vojsci i doveo svoje kadrove. No, tu ne završava. 

Za negovog mandata je odlukom Vlade bilo zabranjeno objavljivanje transkripata iz Predsjednikova ureda i ratnih dnevnika izvan postupaka pred Haaškim sudom, na što se Carla Del Ponte obvezala posebnim pismom.

Očito da se Vladina odluka nije odnosila na tadašnjeg predsjednika Mesića, ali ni na pravosuđe 2000. i 2001. godine. Naime, Mesić je uporno tvrdio da na transkriptima nema oznake državne tajne, i da će ih on objavljivati. Kada je udruga HONOS podigla kaznenu prijavu protiv Stjepana Mesića radi odavanja državne tajne, Državno je odvjetništvo tu prijavu odbacilo. 

U prijavi je stajalo da je Mesić omogućio "novinaru" britanske producentske kuće Newswatch, Johnu Cooksonu, uvid u neodređeni broj transkripta i audio-zapisa, te njihovo snimanje. Cookson je sačinio desetominutni tv-prilog u kojem se izričito poziva na sadržaj tih transkripata i audio-zapisa. Njegov TV prilog emitirala je britanska TV -postaja Channel 4 , a zatim i Hrvatska televizija na Prvom programu 12. studenog 2000.

Tadašnji Mesićev bliski suradnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, Željko Bagić,  otvoreno je priznao da je Ured predsjednika bio angažiran, po nalogu samoga Stjepana Mesića koji je "dao odobrenje" za "dostavu apsolutno sve pisane građe", kako bi haaškim istražiteljima "pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica". Potvrdio je i da je svo raspoloživo vrijeme koristio kako bi pronašao "dokumente koji bi mogli pomoći haaškim istražiteljima"!  Pravosuđe je tužbu za špijunažu i odavanje državne tajne odbacilo jer transkripti iz ureda predsjednika, greškom, nisu bili klasificirani kao državna tajna! Račanova vlada je željela zaštiti generale, i nije bila zadovoljna takvim Mesićevim djelovanjem, pa je 11. siječnja 2001. donijela odluku da se arhivska građa istog dana prenese u Hrvatski državni arhiv, no Mesić je odbio predati dokumentaciju jer se, rekao je, prema njoj "ne bi postupilo s dužom kriminalističkom pozornošću!" 

Dakle, čitava priča oko Gotovine i agonija koju Hrvatska prolazi već cijelo desetljeće, zapravo je ponajviše plod patološke zavisti Tuđmanovog nasljednika i njegove udbaške agende, kriminalizacije Republike Hrvatske i njenih građana, paralelno s amnestiranjem "antifašističkih" JNA i Jugoslavije, koje su se malo nenamjerno zabunile kad su pola Hrvatske sravnile sa zemljom i opljačkale. 

No, postoje još bar tri kategorije koje imaju razloga za strah i bijes, i to i kad se ne računa Carla Del Ponte koja, jasno, kuka kako ovo nije pravedno, što je jako zanimljiva konstatacija od žene koja je digla optužnicu protiv Hrvata za "prekomjerno granatiranje Knina", ali nije digla iste takve optužnice protiv onih koji su sravnili Dubrovnik, Vukovar i Osijek, jer "zbog izlazne strategije suda za to nije bilo vremena!" To je dio novinara, dio organizacija za ljudska prava, i Srbija.

Ona bljuvotina Viktora Ivančića spomenuta na početku je ostala na netu, ali  je članak iz uvoda nestao. Nema veze: mi vam ga donosimo ovdje kao sreenshot. A kao podsjetnik "dejstvovanja" Jutarnjeg lista u obavještajnom i medijskom ratu, na poveznici je i članak Jutarnjeg o kriminalcu Gotovini iz 2007. 

Gotovina počinio zločin pa prešao u HV 

Riječ je o dokazanim falsifikatima koji se koriste u neprijateljskoj propagandi, odnosno obavještajnom ratu. No, kako se percepija javnosti stalno mijenjala u smjeru podrške generalima, naročito nakon objave video zapisa sastanka u Kninu gdje se jasno vidjelo vojničko držanje i odsustvo bilo kakvih planova za progon civila, morali su i mediji mijenjati strategiju. 

Tako je Jutarnji odustao od priče o kriminalcu i sumnjivom tipu i prešao na priču o tome "tko je izdao naše Generale". To je jedan smjer u kom će taj rat ubuduće ići.  Budite sigurni da ćete uskoro saznati sve o tome kako je onaj gad Karamarko izdao voljenog generala, i kako je cijeli vrh HDZ-a upleten u dilanje tajnih dokumenata Carli Del Ponte.  Ukratko, "slučaj Gotovina" će se u Jutarnjem maksimalno koristiti za diskreditiranje političkih protivnika.  Karamarka je Butković pred nekoliko dana već "pohvalio" rekavši kako je znatno doprinio hvatanju Gotovine, gdje je ta "pohvala" zapravo bila smišljena da okrene desne birače protiv njega.  

Drugi smjer je zanimljiviji i ide u smjeru dekonstrukcije imidža generala i mita oko njih, uz sustavno dograđivanje mitova o Titu, nesvrstanima i Jugoslaviji. Dio po dio, tjedan po tjedan, dekonstruirati narodski mit o heroju Gotovini, onako kako samo stari partijski cenzori i udbaši znaju. Nije se Nino Pavić kalio na "ustaškoj emigraciji" bez veze,  a probni balon je već pušten: 

Kolumbijku Ximenu Dalel Soler upoznao je kao inspektor na tajnom zadatku. U fatalnoj vezi dobili su predivnu kćer, danas ima 27 godina. 

Ovdje je nakana očita: neće se otvoreno, kao do sad, pisati kako je Gotovina mutan tip i kriminalac, nego će se pod maskom "dušebrižničkih" tekstova insinuirati kako Gotovina, kao i svaki "Rvat'na katolik" negdje ima vanbračno dijete, ljubavnicu ili više njih, a vjerojatno voli i dječake od 12 godina. Kakav je to katolik koji nije pedofil? Uskoro ćete u EPH-Cosmu moći čitati članak o deset najdražih seksualnih igrački Dunje Gotovine, a u EPH-Playboyu gledati slike nekakve Miki iz Čačka ili Milojke iz Niša koja će uz slike svojih jeftinih plastičnih petica opisati svoju romansu s generalom dok se skrivao u Španjolskoj. Očekujte naslove poput: "Ekskluzivno: Gotovina rekao da uzor vidi u Drugu Titu i da je on bio najveći živući Hrvat! Samo u tiskanom izdanju nedjeljnog Jutarnjeg!" (zamislite si ovaj naslov u onim ooogrooomnim slovima koja su zaštitni znak svakog žutog tiska, koji kad nema što reći bar govori glasno). "Ante Gotovina: Hrvatsku su stvorili antifašisti a ne mi". Ante i Dunja Gotovina: Nećemo iduće godine biti na proslavi godišnjice Oluje, ali svakako s predsjednikom i Džakulom dolazimo u Srb!" Gotovina: "Srbiju što prije primiti u EU, priznanje Kosova ne smije biti uvjet". I tako dalje.

U dekonstrukciju mita spadaju i članci poput "intervjua" u Kuriru, gdje će se senzacionalistički pokušati  izvrnuti njegove izjave, i uraditi sve da ga se ogadi ljudima. Tu strategiju su od Srba preuzeli intelektualno niže kapacitirani novinari poput Vlade Bulića koji poručuju, "aha, vaš general poziva Srbe da se vrate, nije vas poveo na institucije, nije vas pozvao da rušite sistem i objesite Josipovića za jaja sred Jelačić placa, jao mora da ste jako razočarani." 

Radi se o tipičnoj "pili naopako", razočarani su time jedino Vlado i ekipica koja pokušava svoje ideološke protivnike prikazati kao zapjenjenu, krezubu i bezumnu agresivnu gomilu, i koja misli da će Gotovina na upit Kurirove novinarke odgovoriti nešto naivno poput Keruma pa da imaju materijala. 

I, na kraju, na dnu kace su aktivisti za ljudska prava, od "pomoz brate Savo ustaše napadaju" Pusića do agresivne i primitivne "Građanske akcije". I ne mislim tu samo na primitivizam u verbaliziranju njihovih plitkih misli, koji u pravilu ostaje negdje na "debosima", "krivoustim ljigavcem", "majmunima", "rvat'nama", "kamjenjarcima" i "hercegovancima" nego na primitivne i stereotipne udbaške spinove kojima njihov Face obiluje. Znate, ono, Tuđman izdao Vukovar, domoljublje utočište hulja (zanimljivo koliko ljudi ne razumije značenje te iz konteksta istrgnute parole), pismo Siniše Glavaševića, obavezno spominjanje četnika uz Vukovar ali nikad JNA, seruckanje o kontejnerima. Oni ni ne pokušavaju sakriti frustraciju, mržnju i bijes zato jer im je izmakao plijen, i čak se ni ne pretvaraju da se tu radi o nekim ratnim zločinima, već prilično otvoreno postavljaju stvari - oni jednostavno mrze  ne samo Gotovinu nego prije svega sve ono za što se on borio. I jednostavno mu ne mogu oprostiti pobjedu u ratu, kao ni ovu na sudu. I to ne pokušavaju sakriti, jer ipak nisu baš neki kapaciteti. I naravno, tu je briljatna akcija s "prikažite frižidere koje ste maznuli u Oluji" koju sam pokupio s Facea kolumnistice net.hr-a Ane Benačić, inače poznatog lovca na ustaše (srednjoškolce koji su nacrtali hrvastkog vojnika s prvim bijelim poljem na grbu na šljemu - a takav se grb u ratu i nosio). 

A ne mogu mu oprostiti niti pravi Srbi iz Srbije, kao ni građani iz Građanske akcije. Količina bijesa i histerije iz Srbije nakon presude jasno svjedoči da Srbija nikad iskreno nije prihvatila pomirenje: za nju je to bila samo mogućnost da dio odgovornosti za rat prebaci na one koje je napala. U poplavi kuknjave kako su oslobođeni oni koji su "protjerali preko 200 hiljada Srba" se nigdje, niti jednom riječju, niti u tragovima, ne spominje ništa što je prethodilo Oluji. Ni srpska pobuna, ni protjerivanje Hrvata 1991., niti to da su Hrvati u RSK bili građani trećeg reda i ispraćani s najlon vrećicom ili dvije. Ispada da su neki Hrvati iz čista mira došli i krenuli se iživljavati na Srbima, a ne da su Srbi bježali pred osvetom za koju su pretpostavljali da bi ih mogla snaći zbog svega što se događalo u 4 godine prije Oluje, od srbovanja devedesete preko balvana i protjerivanja do granatiraja svih hrvatskih gradova koji su bili u dometu topništva. 

Ovakvo potpuno odsustvo bilo kakvog kajanja i samokritičnosti govori nam nekoliko stvari. Kao prvo, mi danas živimo u miru sa Srbijom samo zato jer nas ona nije u stanju napasti. Iz svega što se moglo pročitati u srpskom tisku ovih dana, a naročito po raspoloženju naroda, jasno se vidi da je Srbija jako mnogo polagala na osudu Gotovine i Markača, i da je sve ono što se događa posljednih godina tek pokušaj da se u miru dobije što se izgubilo u ratu. Oslobađajuća presuda za generale za Srbiju znači bitan poraz u medijskom i obavještajnom ratu koji je samo nastavak onog rata iz devedesetih drugim sredstvima, i koji još nije gotov, i zato tako ogorčena i žestoka reakcija. Usto, u Srbiji je prisutan velik strah da će sad morati platiti veliku ratnu odštetu ako je Hrvatska ikad zatraži, što je malo vjerojatno. 

Kao drugo, projekt pomirenja je bio podvala i sa strane Srbije nikad nije bio iskren. Mi možemo Srbiji oprostiti, ali ona Hrvatskoj očito neće. Svako pomirenje mora biti inicirano od poraženog u ratu, inače nema smisla i neiskreno je. Tek pokušaj da se povrate izgubljene pozicije. 

Kao treće, Srbija sve više tone u posve iracionalne vode i bilo kakvo vezivanje na nju Hrvatskoj može donijeti samo velike probleme. Zato treba što prije napustiti sve ideje o "regionu", jer nema smisla udruživati se s moralno, politički i ekonomski bankrotiranom državom.  

A sam general Gotovina? Kako je on reagirao na sve što se događa oko njega? 

Meni su dva njegova postupka nakon povratka vrlo indikativna, iako su prošli neprimijećeno od lumena u medijima. 

Prvo, njegov govor zahvale na Trgu po povratku. Nije zahvalio supruzi, okupljenima, suborcima, onima koji su cijelo vrijeme bili uz njega, već vladi, predsjedniku, i instituciji predsjednika. I nakon spomena svakog od njih, napravio dovoljno dugu pauzu da ih okupljeni narod može uredno izviždati. A u direktnom prijenosu HRT to nije mogla iscenzurirati. Gotovina nije glup čovjek, i jako dobro je znao kako će ljudi reagirati na spomen "institucije predsjednika" i ove vlade. Da, to je po svemu sudeći bilo namjerno i smišljeno. 

Drugo, njegova odluka da ne ode u Vukovar nego u Mariju Bistricu. Time je jasno dao do znanja da se želi distancirati od političke vrhuške u Vukovaru, i da želi biti sa svojom vojskom i narodom. Bio je to demonstrativan čin.

 Te dvije stvari upućuju na jasan zaključak: strah establišmenta pred generalom Gotovinom je i te kako opravdan. Naravno da on nije govedo koje će se zaletjeti i povesti narod na Markov Trg, kako su se mnogi njegovi protivnici nadali. Miran i tih, savršeno staložen i u stanju kontrolirati emocije do toga da ne trepne kad ga osude na doživotni zatvor, i popularan na granici kulta ličnosti, za što je najzaslužniji onaj koji mu je Haag i smjestio, Gotovina je "clear and present danger" za mnoge. I zato će biti jako zanimljivo promatrati strategije koje će se koristiti protiv njega.