Komentari i kolumne

Krađa jedne velike pobjede

Kategorija: Komentari i kolumne

Kreirano Četvrtak, 06 Prosinac 2012 01:41

Napisao/la M. Holjevac

Ante Gotovina pojavio se danas kod svog frizera, dok je okupljeni narod na ulici klicao od radosti, doznajemo jučer iz Jutarnjeg lista. Sjetih se kako je pred svega par dana ta "udarna pesnica" Pavićevog medijsko - reketarskog carstva objavila tekst Snježane Pavić, koji možete pročitati ovdje, u kom je Ante Gotovina još uvijek bio tek dio "zločinačkog Tuđmanovog projekta" poznatog u široj javnosti i kao Republika Hrvatska. 

Pođete li još korak dalje u prošlost, pronaći ćete u JL pred 4 godine intervju s Antom Nobilom, naslovljen "Oluja je bliža genocidu nego Vukovar". Odete li sedam godina u povijest, naći ćete kolumnu Davora Butkovića "Kraj mita", u kojoj piše:

"Sada je, dakle, nedvojbeno utvrđeno da je Ante Gotovina, zbog zločina koje je počinio u Francuskoj, osuđen na ukupno 9,5 godina zatvora: riječ je o krađi novca i nakita, koja se dogodila 1981. godine, o presudi za pokušaj iznude 1989. i o presudi za otmicu 1990. godine.

Ljude s takvim dosjeom u običnoj, svakodnevnoj komunikaciji najčešće nazivamo teškim kriminalcima. Antu Gotovinu, pak, dio Hrvatske smatra herojem: nameće ga se kao uzor djeci, o njemu se govori kao o jednom od najzaslužnijih časnika u Domovinskom ratu, političari se natječu u tome tko će ga glasnije zaštititi i rehabilitirati (političari, naravno, ne misle ništa posebno dobro o Gotovini, osim da im može donijeti glasove).

Jasno je da se Gotovinino kriminalno ponašanje u Francuskoj možda može razumjeti (ali nipošto i opravdati) miljeom iz kojega je došao. Legija stranaca jest, među ostalim, i leglo nasilnika i gangstera.

(...)

smije li čovjek koji je pljačkao draguljarnice, otimao ljude i iznuđivao novac pod prijetnjom ubojstva uopće nositi generalski čin Hrvatske vojske?

(...)

Kriminalna francuska karijera generala Gotovine, koja je sada postala javna činjenica, trebala bi, dakle, srušiti mit o tom čovjeku, koji je velikim dijelom nastao i bio podržavan i iz političkih razloga.

(...)

A što ti ljudi kažu danas? Svi se kunu u Antu Gotovinu. Stanković je u "Nedjeljom u dva", kako bi iskontrolirao štetu, pozvao Gordana Malića koji na sva usta hvali generala, za što stvarno treba imati želuca obzirom na njegovu ulogu u njihovom progonu i kriminalizaciji Domovinskog rata. Da podsjetimo, Malić je surađivao s britanskom tajnom službom i nakon što je to otkriveno i dalje ostao novinar, a raširio je i priču da je Gotovina u Hercegovini kod fratara i da je ukrao topničke dnevnike koji ga inkriminiraju. O njegovim klevetama se izjasnio i braniteljski tim Ante Gotovine na njegovoj stranici, antegotovina.com. Posljednja diverzantska akcija mu je bila - miniranje Pelješkog mosta pričom da su neki HDZ-ovci kupili tamo zemljište kojem će porasti vrijednost, pa zato most ne treba graditi. 

Gotovina kao Napoleon Bonaparte

Takav primjer kukavičkog novinarstva je proslavio francuski list "Moniteur", koji je 9. ožujka 1815. izvijestio o bijegu Napoleona s Elbe naslovom "Čudovište je pobjeglo s mjesta svog progonstva", da bi od "čudovišta" preko "tiranina" i "uzurpatora" postao "Bonaparte" i na kraju voljeni Car: sve unutar dva tjedna. 

Nedavno sam povodom povratka generala napisao da nije teško predvidjeti kojim će smjerom ići psihološki i medijski rat. Jedan je smjer onaj da se što više optuži oporbu, prije svega Karamarka, za uhićenje Gotovine, a drugi i bitniji je onaj u kom će se Gotovinu prikazivati kao antifašista, multikulti - preobraćenika i velikog fana druga Tita, iako mu je Šušak bio vjenčani kum i blizak prijatelj. Napisao sam tada da možete očekivati naslove poput "Ante Gotovina: Hrvatsku su stvorili antifašisti a ne mi branitelji", i da će podmentanja ići u smjeru toga da je Gotovina strahovito razočarao desnicu.

Neke naivnije i politički manje pismene primjerke, a takvih ne nedostaje, očito i jest. Odnekud se pojavio Merčepovac Zvonimir Trusić, inače osnivač pokreta "Stop progonu hrvatskih branitelja", i za Novi list dao izjavu kako je duboko razočaran njegovim odmjerenim izjavama i pomirljivim tonom, na sveopću radost medijske scene, koja je tjedan dana uzalud tražila "korisnu budalu" koja će potvrditi njihov spin kako je ljevica zapravo oduševljena time što su generali oslobođeni, dok je desnica, ognjištarska i primitivna, duboko razočarana time što Gotovina nije osobno bacio Mesića kroz prozor njegove vile i usput ritualno zaklao dva-tri Srbina sred trga Bana Jelačića. Nije trebalo dugo čekati da netko naleti na minu.

Neoprezne izjave dvojice marginalaca su smjesta prezentirane javnosti upravo tako, a onda i kao stav cijelog onog dijela hrvatske populacije koja je prije presude bila sklona generalu, dok je "građanska ljevica" navodno oduševljena oslobađajućim presudama. Pri tome će malo koga zanimati što je Trusić zapravo izjavio, a još će manje netko ići kupiti Hrvatsko slovo. Što pak "građani" i "ljevica" stvarno misle o Gotovini napisali su ovih dana Ivančić, Dežulović, Klauški, Heni Erceg, i mnogi drugi. Neke od tih kolumni smo i prenijeli.

Dodatna ironija je da Novi list danas odjednom brani Gotovinu od desnice: samo nekoliko dana prije presude knjižnice su bile pune uratka  "Gotovina – stvarnost i mit" novinara Ivice Đikića, Borisa Pavelića i Davora Krile. Riječ je o zbirci nevjerojatnih laži i kleveta, smišljenih da maksimalno okaljaju lik i djelo Ante Gotovine. Zbog te su knjige njene autore odvjetnici Ante Gotovine tužili sudu, jer smatraju da su u knjizi iznesene neutemeljene optužbe koje ga teško kleveću i kojima se nastoji dokazati njegova kriminalna prošlost. 

Nakon 16.10. tekstovi Borisa Pavelića su na neko vrijeme nestali iz Novog lista, a knjiga je nestala iz knjižara gdje je prije stajala izložena na hrpama. Sada je tamo Ferić.

Ovaj iznuđeni zaokret lijeve scene za 180 stupnjeva, od "zločinačkog pothvata" do "tko je izdao naše heroje", uz udvoričko građenje kulta ličnosti oko Gotovine - ima neka tajna veza između ljevičarenja i kulta ličnosti, očito - nije ništa drugo nego li krađa pobjede. S oslobađajućom presudom Ante Gotovine je hrvatski plebs, pučanstvo kako bi rekao Franjo Tuđman, izborio jednu veliku pobjedu, neočekivanu ali sjajnu. Ne mislim na onu u Domovinskom ratu, to je davno svršena stvar- već protiv vlastitog establishmenta. Onog istog koji je uložio ogroman trud da Gotovinu strpa u Haag i Oluju proglasi zločinačkim pothvatom, a Hrvatsku državu suludim hirom zlog starca. 

A taj establishment je stvoren na preziru prema plebsu, tom krležijanskom petrici kermpuhu zgubidanu i sitnom tatu, indolentnom mužeku Kičmanoviću, pijanom domobranu Jambreku, naivnom i blentavnom Dudeku, krezubom "Tumpsonu", koji je ustašoidan, degeneriran, lakom, sve su to njima 'Rvatne katolici i Hercegovanci, glupi Vlaji i pijani Zagorci. Hrvatski establishemnt je suštinski izdajnički i prodan poput Mornaya i Lochlana iz Braveharta, spreman uvijek za sinekure i posjede - jučer od Beča, danas od Beograda, a sutra od Bruxellesa - izdati i prodati te male ljude na čijoj kičmi parazitira. Hrvatski je establishment stoljećima opstajao radeći protiv naroda iz kojeg je proizašao, ne slučajno već slijedom logike pokorenog naroda kojim je vladao ne u ime i za račun tog naroda, već u ime i za račun nekog trećeg.

 Zato se ne smije dogoditi da hrvatski narod, pučanstvo kako je Tuđman govorio, dobije svoju pobjedu i svog heroja, i to nekog tko nije pod kontrolom tog establishmenta. Hrvati su krezubi nepismeni primitivci bez svojeg ja i samopouzdanja i to trebaju i ostati, to je bila suština cijele priče. Naravno da pobjeda u ratu ne smije pripasti Hrvatima, ono moraju ostati pokorni, zato im sad kradu i Gotovinu.

I to nije prvi put da se hrvatskom malom čovjeku, tom Dudeku i "indolentnom mužeku", krade pobjeda. A upravo njegova indolencija i ignorancija to, na žalost, omogućuje.  Nastavak je to priče o Domovinskom ratu, gdje se ta velika pobjeda pripisuje ni manje ni više nego - navodnim "antifašistima"! Prema toj novokomponovanoj varijanti povijesti, a i historije, Hrvatsku nisu oslobodili branitelji i Tuđman - oni su ionako svi lažni, a on je ionako izdajica koji je opljačkao prosperitetnu i bogatu te nadasve samostalnu hrvatsku državu prepunu uspješnih tvrtki koju nam je ostavio Drug Tito - već antifašisti i JNA još u Drugom svjetskom ratu. Stvarno treba nemati obraza za tvrditi tako nešto, kad se zna da se za spominjanje hrvatske neovisnosti tim njenim navodnim tvorcima išlo po kratkom postupku u Gradišku. O basnama kako Hrvatske ne bi ni bilo bez antifašista, valjda istih onih koji su ubili Hebranga, nema smisla ni govoriti, Banovina je valjda bila njihova zasluga. 

Pa ako već Gotovini ne mogu natovarit da je pučistički smrad, desničar, genocidni ustašoid, kako su govorili o njemu svih ovih godina, e onda ga treba prisvojit kao jednog od "prosvijećenih", a one koji su ga sve vrijeme podržavali prikazati zaostalima. To je stvorena slika hrvatskog naroda, i ona se u javnosti ne smije promijeniti. Gotovina je mogao biti slika tog naroda dok ga se moglo prezentirati kao primitivnog desničara, e sad kad više ne može, on više ne smije biti slika tog naroda. 

A tom narodu se, istina, može mnogo toga predbaciti. I da je ksenofoban, često sklon krađi kao i HDZ koji je iz njega proizašao, i da je općenito uglavnom onakav kakvim ga je Krleža opisao. No, za svaki narod možete reći da je ovakav ili onakav. Djelovanje hrvatskog establishmenta nije prosvjetiteljsko i iz ljubavi za narod, mi svog Vuka Obradovića još čekamo. Ono je politikantsko i krležijanski mizantropsko, i slijedi tipičan obrazac ponašanja obiteljskih zlostavljača i zlostavljačica. Oni uvijek sustavo omalovažavaju sve što njihove žrtve urade, ali i njih same kao osobe, tjerajući ih da se osjećaju bezvrijedni. Na taj način im uništavaju samopouzdanje, kako bi njima lakše manipulirali.

Koja je svrha stalnog isticanja kako smo dovedeni na prosjački štap otkad je Hrvatska neovisna, kako je ova država najgora u svemu i ništa ne valja, kako je bivša država bila bogata, ugledna i uspješna država prepuna lukrativnih tvornica i kako su tada svi bili bogati, a otkad smo neovisni svi gladuju kopaju po kontejnerima? Svaka analiza koja uzima u obzir brojke i dokazive činjenice pokazati upravo suprotno, da je Hrvatska u svakom aspektu kudikamo uspješnija, ali establishment u ovoj državi jednostavno ima potrebu isticati kako je sve od samostalnosti na ovamo tek puka pljačka i lopovluk, uz podla pitanja sračunata na demoraliziranje poput "pa zar ste za ovo borili", koja obično postavljaju oni koji se ni za što ionako nisu borili. Koja je svrha stalnog isticanja zločina u Domovinskom ratu, omalovažavanja svega što se može povezati s RH i posve nerealnog i nekritičkog veličanja ne samo pokojne države nego i susjeda? Većina Hrvata danas stvarno vjeruje kako je Jugoslavija bila ekonomski uspješnija, i kako smo na začelju tranzicijskih zemalja po ekonomskim pokazateljima, a ne u samom vrhu. Većina je  duboko ogrezla u mit o vlastitoj bezvrijednosti i neuspješnosti da niti ne želi znati ništa izvan tog mita, i ignorirat će svaku činjenicu koja im se ne uklapa u umjetno stvorenu sliku . Jednom kad je ljudi usvoje, praktički ju je nemoguće promijeniti. A cilj priče je prilično očit - dati hrvatskoj naciji do znanja da je bezvrijedna, pa da joj je i država stoga takva.

Takvom establishmentu se baš nije dopalo što Gotovina ljubi ruke biskupima, ali dopada im se što im je kršćanski ponudio ruku pomirenja. Shvatili su da se na priči oko generala može zaraditi, ali i izgubiti, dosta glasova pa neumorno ističu Karamarka kao najodgovornijeg što je Gotovina uopće završio u Haagu, iako u vrijeme uhićenja Karamarko nije bio niti blizu bilo kakvog mjesta na kom se donose bilo kakve odluke o bilo čemu. Ipak je on čelnik stranke opasnih namjera, a najopasnija je ona o uhićenju drugova "Miće" Boljkovca i Manolića.

O razlozima pak upravo napadne apolitičnosti Ante Gotovine se može samo nagađati, ali je svakako tragikomično kad mediji na njegove izjave kako baš u svemu podržava vladu  (ovu ili bilo koju) reagiraju hvaleći ga kako je to čovjek koji razumije demokraciju i poštuje činjenicu da je vlast demokratski izabrana. Samo u Sjevernoj Koreji i Kubi se svaka kritika vlade smatra "pučem" i  "nepoštivanjem demokracije": dok su lani nasilni prosvjedi proglašeni festivalom demokracije, mirni prosvjedi branitelja na splitskoj rivi su pred desetak godina bili proglašeni "skupom crnkošuljaša" i prijetnjom demokraciji, a nesumnjivo je da će tako biti kvalificirana i svaka druga demokratski posve regularna akcija usmjerena protiv vlade, dok god vlast obnaša lijeva koalicija. Da je Gotovina pukim slučajem bio pušten lani i dao istu ovakvu izjavu da u svemu podržava vladu, čisto sumnjam da bi to bilo protumačeno na isti način.

Zanimljivo je također prmijetiti kako se i danas piše o Gotovinom "uplitanju u politiku" i pučističkim namjerama jer je potpisao jedno krajnje benigno otvoreno pismo koje je staljinistički paranoično protumačeno i koje je vjerojatno bilo povezano s njegovim odlaskom u Haag, dok je  jedan drugi potpisnik tog istog "pučističkog" i crnokošuljaškog pisma, general Kotromanović, u međuvremenu postao - SDP-ov ministar obrane! 

Gotovina je postao politički fenomen koji poprima pomalo bizarne razmjere. Lamentira se o onome što je on rekao i kome se priklonio, a da ništa zapravo nije rekao, niti se kome priklonio. A pored toga je i za Večernji list izjavio da o nekim stvarima ne može govoriti. General odigrao sve kako je trebalo, normalno i suzdržano. Potapšao je po glavi ili ramenu sve koji su to htjeli. Mnogi su se s knedlom u grlu i grčem u želucu zakleli na vjernost. U svakom slučaju, njegov povratak je jedna velika pobjeda te male, ponižavane, vječno sumnjičene Hrvatske nad vlastitim establishmentom koji se svojski tvrdi dokazati kako taj mali čovjek nije u stanju imati i voditi svoju državu, i kako će svaka samostalna hrvatska država - država tog malog hrvatskog čovjeka - biti lopovska, propali projekt već u startu, korumpirana, nefunkcionalna. Hoće li tu pobjedu uspjeti i zadržati, vidjet ćemo.