Jedan dobar članak, prenosim u cijelosti:
Dan, kad si je Hrvatska pogledala u oči
Obožavam film Iskupljenje u Shawshanku. Zatvorska drama iz 1994.
godine pobrala je najbolje ocjene kritičara, a koja nikada, kako to već
biva, nije doživjela veći komercijalni uspjeh. Posebno je zanimljiv dio
filma, gdje Red (Morgan Freeman), inače sporedni lik u filmu, već
nebrojeno puta pred komisijom traži prijevremeno puštanje iz zatvora uz
kajanje za počinjeno djelo i ponizno tvrdi da se popravio. Na stolici se
meškolji skrušeno sve iz neizmjerne želje za slobodom, koja mu izbija
iz očiju i svakog njegovog pokreta. Red svake godine iza rešetaka i
tmine zatvora, ulazi u osvijetljenu prostoriju - dok par bezličnih
apartčika u Komisiji, bez ijedne grimase na licu ga uvijek pomno
saslušaju i svaki put hladno udare pečat „odbijeno“.
piše: Ivan Filipović
Osudili su ga. Dobio je 24 godine.
Potpuno sam bio
zaboravio na Haag tog prijepodneva, jer tempo posla u korporaciji često
ne dopušta i najvažnije informacije iz vanjskog svijeta. Naćulio sam uši
i ispred svog ureda čuo žamor, kako je Gotovini u Haagu odrezana kazna
od 24 godine. Svi su šokirani.
Kasnije u medijima vidim Hrvatsku,
koja je konsternirana presudom Gotovini i Markaču. Ima tu suza na TV
ekranima, ekstremnijih pokazivanja boli, prosvjeda, vatrenih govora.
Elektronski i tiskani mediji pršte od čuđenja, „neovisni intelektualci“
se izmjenjuju u svojim obrazloženjima događanja i eventualnih
reperkusija na Hrvatsku. Novinari daju (melo)dramatičan prizvuk svemu,
jer zaboga u 21. smo stoljeću, senzacija se ipak najbolje prodaje, a
koji bod kod urednika, nikad nije naodmet. Bake i djedovi sa suzama u
očima, prolaznici na ulicama hrvatskih gradova su bez riječi ili
revoltirani da išta suvislo kažu.
Tragikomično je gledati Hrvatsku,
ljeta gospodnjeg 2011. Svuda naricanja nad sudbinom Domovinskog rata,
žal za generalima u Haagu, teze o zločinačkom poduhvatu, koje će sada
ući u mainstream politiku. Već zamišljam virtualne diskusije na forumima
u kojem će forumaši Srbi slavodobitno uvijek u diskusiji potegnuti
lethal weapon, zadnji argument, neoborivu činjenicu – zločinački
poduhvat. Pa šta, reći će netko u stalnim diskusijama virtualnih
prostora interneta - Nije to ništa, jer je sadašnja Hrvatska nastala
zločinačkim poduhvatom najvišeg vojnog i civilnog vrha države.
Je li nam sada može biti žao?
Osobno,
žalim samo Gotovinu i Markača kao privatne osobe, koji su nesebično,
pogotovo ovaj prvi se stavili na raspolaganje Republici Hrvatskoj, kada
je bilo najteže. Žao mi je i onog manjeg dijela Hrvatske, koji je
nažalost spao već dobro ispod četvrtine stanovništva i nije se prepustio
medijskim pranjima mozga i sustavnim dekroatiziranjem nove
posttuđmanovske Hrvatske. Pitam se iz razloga, je li samo meni
licemjerno, je li i vama čudno gledati ljude, koji glasuju za Mesića i
Sanadera i to dvostruko (pravnici bi rekli s predumišljajem), kako sada
žaluju nad sudbinom Hrvatske i Domovinskog rata?
Petak je dan,
kad si je posttuđmanovska Hrvatska pogledala u oči. Suci u Haagu su
sročili presudu, koju je sama Hrvatska zadnje desetljeće dala
Domovinskom ratu. Haag je podigao zrcalo, a Hrvatska se počela bolno
previjati nad svojim bahatim i nezahvalnim licem. Odraz stvarne Hrvatske
je bio šokantan za većinu društva, koje je se svih ovih godina od
bjesomučne jurnjave dalje od samog sebe, nije imalo vremena stati i
pogledati sebe. Hrvatska, kojoj je modus vivendi ulizivanje Europi i
prepisivanje europskih zakona i propisa se konsternirala nad sobom tek
Haškom presudom 2011. godine.
Ne razumijem ni očekivanja, da je
presuda mogla biti drukčija, dok su svi otežavajući dokazi podneseni su
od samog vrha države Haagu i stranim obavještajnim službama. Svi smo mi
svjesni, da su se hrvatski političari utrkivali, tko će više naglasiti
važnost suradnje sa Haagom i priče o krucijalnoj važnosti ulaska u
Europu, kojeg je Haag neodvojivi dio.
Zar se sama Hrvatska nije
trudila što prije zaboraviti vrijednosti Domovinskog rata, utrkivali se
da se što prije preda potrošačkom društvu, a vrhovni fetiš - ulazak u
EU. Jer, naime, Hrvati su mitteleuropejci, a nisu Balkanci. Jedini
bijes, koji je mogao izazvati građane Republike Hrvatske je kako nas ta
više Europa ne primi pod svoju skute i stalno iznova na dosje „Hrvatska“
daje pečat „odbijeno“?
Dali smo generale, ustoličili smo Mesića,
koji je svima otvorio državne arhive i povjerljive tajne. Dali smo
mandat Sanaderu, koji je do savršenstva usavršio disciplinu podilaženja
EU, klanjanja baš svakom EU činovniku, koji dođe u Zagreb. Na
gospodarski pojas nismo ni pomislili, da ne bi naljutili europske
„prijatelje“, dali smo ZERP, za koji smo smatrali da će biti sitna
mrvica sa stola, koju će Europa prepustiti Hrvatskoj. Prodati su Hrvati u
BiH, ostavljeni konačno na cjedilu, jer Međunarodna zajednica ima neki
svoj čudni plan za BiH. Poslani su prvo BiH Hrvati u Haag, zatim sav vrh
iz Oluje, koji je još živ. Locirala je Hrvatska, identificirala,
uhitila, pa transferirala Gotovinu krajem 2005. godine. Prije toga je
Hrvatska prodala prvo medije, koji su bili prethodnica kolonijalizmu, pa
su na red došle banke, energetski sustav, farmaceutska industrija,
telekomunikacije i ostali dijelovi gospodarstva. Skinuli carine, iako
još pod ranama rata i ušli u tržišnu utakmicu sa najboljim svjetskim
gospodarstvima, znajući da nemamo šanse i da će se domaće gospodarstvo
dalje urušiti. Liberalizirali tržište nekretnina, bila je namjere da se
hrvatske vode prodaju strancima. Sve, sve je urađeno zbog Europe, da se
ne ostane na Balkanu. Taj očajni hrvatski čovjek želi tu Europu toliko,
da su i sami dužnosnici EU iznenađeni, skoro šokirani na toliku količinu
žrtve.
Sekvenca filma - remek djela s početka teksta, je da
Red, već vidno ostario, najveći dio života je davno ostavio iza sebe,
dolazi pred komisiju, umoran od dugogodišnjih odbijanja i na pitanje, je
li se osjeća rehabilitirano, rezignirano odgovara, da ga nije briga što
će više članovi reći, samo on zna što je sve izgubio svojom prošlošću.
„Radite što hoćete, mene više nije briga“ zavalio se u naslonjač, bez
ikakvih interesa, ubijene volje i želje za slobodom. Članovi Komisije se
zamisliše koji trenutak i staviše na dokument pečat „odobreno“.
Za
nekoliko mjeseci, kada se smiri gungula oko presude, kada se povuče
jedan od zadnjih valova nacionalne Hrvatske, a ona potrošačka,
konzumerska se opet glasno i pretenciozno uvuče u sve naše živote svim
medijskim kanalima, jedna komisija iz Bruxelessa će dati pečat na
zahtjev Hrvatske, da je zahtjev „odobren“. A Hrvatima će biti svejedno.
Možda napokon shvate, da bi manjim klečanjem i manjom izraženom željom
za Europom u slično vrijeme postigli sličan cilj? Beskičmenjake nitko
ne respektira.
Je li ta EU bila vrijedna gubitka cijelog sebe, ostat će pitanje za povjesničare nekad u budućnosti.
HercegBosna.org
Samo vjera, nada i ljubav, a najveća od njih je ljubav. Merčep, Praljak, Prlić, Petković, Ćorić, Pušić, Stojić - velikani hrvatskog naroda