Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama
Da čovjek ne povjeruje. Nakon presude koja je doslovno poslala poruku ovoj državi, svima koji u njoj žive i svima koji su u prvoj polovici 90-tih godina strahovali za svoj i živote svojih najbližih, da smo se oslobodili zločinom, da živimo u državi koja svoju teritorijalnu cjelovitost duguje zločinu, ovdje, u virtualnoj i fizičkoj stvarnosti, ljudi se i dalje prepucavaju oko HDZ-a, SDP-a i sličnih sranja. Kakav jad i bijeda! Žalosno, doista žalosno.
Ja sam u šoku. Što zbog presude koja, u svjetlu svih drugih presuda izrečenih na toj komediji od suda JE pljuska i poniženje svakomu od nas, toliko sam u šoku i kad vidim koliko, čak i sada, možemo biti razjedinjeni. Možda doista nismo ni zaslužili ništa bolje.
Zar ljudi ne kužite da ovo nadilazi naša razmimoilaženja po nekakvim političkim ili ekonomskim idejama!? Ne bi nas nitko spasio od ovoga, ova presuda nije plod nikakvih dokaza nego političkih i geopolitičkih igara na koje ne bi utjecaja imala nikakava HR vlada, bilo Račanova bilo Sanaderova. Nemojmo si pričati bajke. Presude u ovom slučaju uopće nisu usmjerene osobama, umjesto Ante Gotovine mogao je komotno sjediti Marko Marković. Bit je formulacija po kojoj je Oluja zločinački pothvat, to je krajnji cilj. Taj cilj ne bi mogle omesti nikakve vlade ili stranke ili suđenja u Hrvatskoj nakon Oluje. Našli bi oni nešto drugo što bi dovelo do istih zaključaka.