Presuda generalima Gotovini,Markaču i Čermaku

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 15.01.2005.
Poruka: 42.430
21. studenog 2012. u 10:30

Komentari i kolumne

Strah i prezir na zapadnom Balkanu: reakcije na povratak generala


 konacna tudjman

Artiljerijsku pripremu za likovanje nad presudom generalima pripremio je srpskohrvatsko - zapadnobalkanski novinar Viktor Ivančić, ex-feralovac na privremenom radu u Srbiji, posebno ogavnim člankom o danu velikog proljeva. Jutarnji je već pripremio članak o presudi "Tuđmanovoj Hrvatskoj" koji je na brzinu nestao, a zamijenjen je trijumfalističkim. Oslobađajuća presuda je došla tako iznenada da jednostavno nije bilo vremena pripremiti elaborirane spinove, pokrenuti medijske strojeve za maglu, i "uskladiti stavove". Upravo zbog te nenadanosti, razotkrila je mnogo toga na političkoj i medijskoj sceni, ali i u  "komšiluku". Neke je istjerala je na čistinu, neki drugi su se pak brzo snašli i na brzinu se krenuli ukrcavati u pobjednički vlak kad je ovaj već kretao sa stanice, kao što su to jednom već uradili devedesetih, kada je pola partije (i udbe) na brzinu prešlo u HDZ. 

 

Reagirati su morali, nepripremljeni, i premijer i Predsjednik Republike. Za Ivu Josipovića mi je odavno jasno da je jedini pravi profesionalac u politici na ovim prostorima i da jedini zna u trenu odreagirati makijavelistički precizno - i on se prvi snašao. U trenu je poslao predsjednički avion po dvojicu generala, a u njega su se utrpala i dvojica SDP-ministara, Matić i Kotromanović. Onaj prvi, koji je bio invalid i trajno nesposoban za rad dok nije postao ministar, je jedini vukovarski branitelj koji je taj svoj status uspio dobro unovčiti, i to upravo pričajući okolo kako su njegovi suborci to dobro unovčili. Gotovinin kum s vjenčanja Šušak je ionako mrtav, i njegov zapovjednik Tuđman, i velik dio onih s legendarde fotografije snimljene prilikom podizanja zastave u Kninu, nakon Oluje.

 

Predsjednik je održao proračunat državnički govor, bez naglašenih emocija, sračunat da se ne zamjeri nikom, ali da ipak iz cijele situacije izvuče korist prije svega za sebe. On nije sirovina i blesan poput ekipice iz Građanske Akcije koja će otvoreno Tuđmana nazivati "krivoustim zločincem". Naprotiv, dovoljno je inteligentan da kaže kako to skida stigmu i s prvog hrvatskog predsjednika, Tuđmana, svjestan da to jača njegov položaj - dok raznim borcima za ljudska prava teško ide u glavu da, ako im je zločinac stvarao državu, i ako je ona nastala na zločinu, to de facto i njih pretvara u pripadnike zločinačke nacije / organizacije. Josipović je u trenu smislio što će i kako će. On sada kaže da je suradnju s Hagom 1998. prekinuo jer tada "nije dozvoljeno Gotovini da se izjasni", a da jest svakako bi haški istražitelji imali razumijevanja, on bi Carli Del Ponte i Brammertzu sve lijepo objasnio i optužnice ne bi ni bilo. Tako je ipak Tuđmanu zapravo napakirao, ali bez da ga izravno optuži za išta. 

 

nestali tekstZa njega je to bila win-win situacija, i to je ono što razlikuje političara od amatera. Josipović uvijek ostavlja odstupnicu. Kako god da je suđenje završilo, on je pobjednik i pravednik. Stvarnost je malo drukčija, kao što se vidi iz intervjua Ive Josipovića iz 2009. srbijanskoj, preciznije vojvođanskoj, novinarki Veseloj Laloš . "Pitanje suđenja za ratne zločine je još uvek na žalost aktuelno pitanje i u Srbiji i u Hrvatskoj. Kako Vi ocjenjujete te procese?", pita ona Ivu Josipovića.  

Intervju Ive Josipovića 30.09.2009

"I u Srbiji i u Hrvatskoj su napravljeni veliki pomaci u tom pogledu, a i suradnja sa Haškim tribunalom je znatno bolja. U ovom kontekstu moram reći da sam ja autor dva zakona na temelju kojih se i surađuje sa Haškim tribunalom", rekao je tada Ivo Josipović. "Bili smo svjedoci da se nije procesuiralo našima", dodao je.

 

No, dok se predsjednik kao i inače dočekao na noge i vrhunski se snašao, slučajni premijer se mnogo lošije snašao. Glupa i defetistička izjava, kiseli osmijeh i nebuloze o zločinima! Ako ih je i bilo, je li sada trenutak da se govori o tome?! Najveća moralna pobjeda u modernoj hrvatskoj povijesti, a on nije u stanju niti odglumiti sreću kako treba! Trebalo je samo pogledati koliko je njegovo pokislo držanje u neskladu s ponosom i oduševljenjem u narodu, pa da se shvati koliko je on zapravo slučajan kao premijer. 

 

Izjava da je oduševljen slobodom za generale djelovala je posve u nesuglasnosti s tonom i govorim tijela, kao da ju je dao s pištoljem uperenim u glavu. Nekoliko puta je spomenuo da je rezultat glasanja sudaca 3:2, kao da se ispričava gubitnicima što je eto moglo biti i drukčije. Nije on to planirao nego tako se, je li, potrefilo. "Radi se o dvojici nedužnih ljudi ali to ne znači da rad nije bio težak krvav i 

clanak2pravedan" je konstrukcija koja kao da izražava žaljenje što nisu krivi . A zatim je lupio da je bilo zločina i da je za njih kriva - hrvatska država, a ne Markač i Gotovina? Freud bi rekao da nema slučajnih grešaka, a Milanoviću se ovakve greške vrlo često događaju. I zato, kad je rekao "Pao nam je kamen sa srca", prva mi je misao bila, kome vama? Tko ste to vi? Koja je to vaša postrojba, u kojem ste to vi braniteljskom registru?

 

 Zanimljiva je ta potreba tog tipičnog Hrvata, kako ga je nazvao Šola, da se ispričava i kad ga nitko to ne traži, da se ponižava kad nitko to od njega ne očekuje, da umjesto sa svojim ljudima proslavi najveću pobjedu koju je, ne njegovom zaslugom, ostvarena u njegovom mandatu (a on je vođa, zar ne) relativizira Domovinski rat. Psiholozi i sociolozi bi zacijelo takav obrazac ponašanja, tipičan u Hrvata, povezali sa stoljećima strane vlasti i stoljećima u kojima su Hrvati činili tek onaj niži društveni sloj u vlastitoj zemlji: kao takvi, uvijek imaju potrebu ovisiti o nekom, pa time i ispričavati se vječno i za što su krivi i za što nisu, poput seoske žene iz vremena kad se govorilo, "ako i ne znaš zašto si istukao ženu, zna ona." Tako da zna i Milanović zašto nam je suđeno. Jer je Hrvatska zločinačka država i počinila je zločine. To da je svaka Hrvatska zločinačka, a svi Hrvati ustašoidno sumnjivi i kongenitalno genocidni usađeno je duboko u svijest takvih poput njega.  

 

Na tom tragu je i izjava Ive Josipovića koji ju je ljepše upakirao u celofan. Niti on nije izdržao da ne relativizira ovu pobjedu spominjanjem zločina. I ne samo on, već cijela svita hrvatskih javnih djelatnika i političara. Čemu uopće u tako svečanom trenutku, tako važnom trenutku, spominjanje "individualnih" zločina kad jednostavno tome nije ni mjesto ni vrijeme? Jednostavno, nije primjereno svečanosti trenutka. Kvari ga nepotrebno. Umjesto da se spomene tužba, da se jasno kaže da je Srbija bila jedini krivac za ratove devedesetih, da smo se mi borili za slobodu i demokraciju, a Srbija za diktaturu i okupaciju tuđeg, i da je sve što se događalo posljedica procesa fašizacije Srbije koja traje još od osamdesete, koji je kulminirao 1989. na Gazimestanu i koji ne posustaje, oni se imaju potrebu ispričavati. Kome? Zašto? U čije ime? Radije neka odgovore kako će to izgledati kada pored njih na proslavi dana Domovinske zahvalnosti sljedećeg kolovoza budu stajali sa jedne strane Generali Markač i Gotovina, a sa druge strane Veljko Džakula? I kako netko ima obraza biti na čelu zemlje koju smatra zločinačkom?

 

Nekome je pao kamen sa srca, a neki su progutali knedlu u grlu. Strahove establišmenta dobro je izrazio Puhovski, rekavši da odmjeren Gotovinin govor znači da on možda ima, nedajbože, kakvih političkih ambicija. Mesić je dugo šutio, i taman kad sam pomislio da je ipak zaključio da mu je pametnije da se pokrije ušima, pridružio se i on ovoj političkoj travestiji rekavši kako je i on zapravo htio pomoći Gotovini, i srediti mu da odgovara iz Zagreba jer mu je to za vrijeme HDZ-ove vlasti bilo "onemogućeno". Na žalost, general Gotovina to nije prihvatio", stoji dalje. Opet taj prokleti Pedro HDZ, sve je uprskao. Sjeća li se Mesić da je još lani bio čak i protiv molitve za Generale? Sjeća li se da je predlagao da država štedi tako da se na pogrebima branitelja ne ispaljuje počasni plotun, jer su meci skupi?

 

Usput je nešto probulaznio o suočavanju s prošlošću i tome kako je njegov ured pomagao generalu Gotovinu marljivo prikupljajući dokumente važne za njegovu obranu. Ako postoji vrhunac bezobrazluka, onda je to njegov pokušaj da se ukrca na vlak "Ante Gotovina". Pa da iskoristimo ovdje prostor da predsjednika suočimo s prošlošću: pad Gotovine počinje upravo s pismom grupe generala koje je potpisao, a koje Mesić koristi kao izgovor da bi proveo čistku u vojsci i doveo svoje kadrove. No, tu ne završava. 

 

Za negovog mandata je odlukom Vlade bilo zabranjeno objavljivanje transkripata iz Predsjednikova ureda i ratnih dnevnika izvan postupaka pred Haaškim sudom, na što se Carla Del Ponte obvezala posebnim pismom.

 

Očito da se Vladina odluka nije odnosila na tadašnjeg predsjednika Mesića, ali ni na pravosuđe 2000. i 2001. godine. Naime, Mesić je uporno tvrdio da na transkriptima nema oznake državne tajne, i da će ih on objavljivati. Kada je udruga HONOS podigla kaznenu prijavu protiv Stjepana Mesića radi odavanja državne tajne, Državno je odvjetništvo tu prijavu odbacilo. 

 

ga1U prijavi je stajalo da je Mesić omogućio "novinaru" britanske producentske kuće Newswatch, Johnu Cooksonu, uvid u neodređeni broj transkripta i audio-zapisa, te njihovo snimanje. Cookson je sačinio desetominutni tv-prilog u kojem se izričito poziva na sadržaj tih transkripata i audio-zapisa. Njegov TV prilog emitirala je britanska TV -postaja Channel 4 , a zatim i Hrvatska televizija na Prvom programu 12. studenog 2000.

 

Tadašnji Mesićev bliski suradnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost, Željko Bagić,  otvoreno je priznao da je Ured predsjednika bio angažiran, po nalogu samoga Stjepana Mesića koji je "dao odobrenje" za "dostavu apsolutno sve pisane građe", kako bi haaškim istražiteljima "pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica". Potvrdio je i da je svo raspoloživo vrijeme koristio kako bi pronašao "dokumente koji bi mogli pomoći haaškim istražiteljima"!  Pravosuđe je tužbu za špijunažu i odavanje državne tajne odbacilo jer transkripti iz ureda predsjednika, greškom, nisu bili klasificirani kao državna tajna! Račanova vlada je željela zaštiti generale, i nije bila zadovoljna takvim Mesićevim djelovanjem, pa je 11. siječnja 2001. donijela odluku da se arhivska građa istog dana prenese u Hrvatski državni arhiv, no Mesić je odbio predati dokumentaciju jer se, rekao je, prema njoj "ne bi postupilo s dužom kriminalističkom pozornošću!" 

 

Dakle, čitava priča oko Gotovine i agonija koju Hrvatska prolazi već cijelo desetljeće, zapravo je ponajviše plod patološke zavisti Tuđmanovog nasljednika i njegove udbaške agende, kriminalizacije Republike Hrvatske i njenih građana, paralelno s amnestiranjem "antifašističkih" JNA i Jugoslavije, koje su se malo nenamjerno zabunile kad su pola Hrvatske sravnile sa zemljom i opljačkale. 

 

No, postoje još bar tri kategorije koje imaju razloga za strah i bijes, i to i kad se ne računa Carla Del Ponte koja, jasno, kuka kako ovo nije pravedno, što je jako zanimljiva konstatacija od žene koja je digla optužnicu protiv Hrvata za "prekomjerno granatiranje Knina", ali nije digla iste takve optužnice protiv onih koji su sravnili Dubrovnik, Vukovar i Osijek, jer "zbog izlazne strategije suda za to nije bilo vremena!" To je dio novinara, dio organizacija za ljudska prava, i Srbija.

 

Ona bljuvotina Viktora Ivančića spomenuta na početku je ostala na netu, ali  je članak iz uvoda nestao. Nema veze: mi vam ga donosimo ovdje kao sreenshot. A kao podsjetnik "dejstvovanja" Jutarnjeg lista u obavještajnom i medijskom ratu, na poveznici je i članak Jutarnjeg o kriminalcu Gotovini iz 2007. 

Gotovina počinio zločin pa prešao u HV 

 

Riječ je o dokazanim falsifikatima koji se koriste u neprijateljskoj propagandi, odnosno obavještajnom ratu. No, kako se percepija javnosti stalno mijenjala u smjeru podrške generalima, naročito nakon objave video zapisa sastanka u Kninu gdje se jasno vidjelo vojničko držanje i odsustvo bilo kakvih planova za progon civila, morali su i mediji mijenjati strategiju. 

 

 

 

 

Tako je Jutarnji odustao od priče o kriminalcu i sumnjivom tipu i prešao na priču o tome "tko je izdao naše Generale". To je jedan smjer u kom će taj rat ubuduće ići.  Budite sigurni da ćete uskoro saznati sve o tome kako je onaj gad Karamarko izdao voljenog generala, i kako je cijeli vrh HDZ-a upleten u dilanje tajnih dokumenata Carli Del Ponte.  Ukratko, "slučaj Gotovina" će se u Jutarnjem maksimalno koristiti za diskreditiranje političkih protivnika.  Karamarka je Butković pred nekoliko dana već "pohvalio" rekavši kako je znatno doprinio hvatanju Gotovine, gdje je ta "pohvala" zapravo bila smišljena da okrene desne birače protiv njega.  

 

ga2Drugi smjer je zanimljiviji i ide u smjeru dekonstrukcije imidža generala i mita oko njih, uz sustavno dograđivanje mitova o Titu, nesvrstanima i Jugoslaviji. Dio po dio, tjedan po tjedan, dekonstruirati narodski mit o heroju Gotovini, onako kako samo stari partijski cenzori i udbaši znaju. Nije se Nino Pavić kalio na "ustaškoj emigraciji" bez veze,  a probni balon je već pušten: 

Kolumbijku Ximenu Dalel Soler upoznao je kao inspektor na tajnom zadatku. U fatalnoj vezi dobili su predivnu kćer, danas ima 27 godina. 


Ovdje je nakana očita: neće se otvoreno, kao do sad, pisati kako je Gotovina mutan tip i kriminalac, nego će se pod maskom "dušebrižničkih" tekstova insinuirati kako Gotovina, kao i svaki "Rvat'na katolik" negdje ima vanbračno dijete, ljubavnicu ili više njih, a vjerojatno voli i dječake od 12 godina. Kakav je to katolik koji nije pedofil? Uskoro ćete u EPH-Cosmu moći čitati članak o deset najdražih seksualnih igrački Dunje Gotovine, a u EPH-Playboyu gledati slike nekakve Miki iz Čačka ili Milojke iz Niša koja će uz slike svojih jeftinih plastičnih petica opisati svoju romansu s generalom dok se skrivao u Španjolskoj. Očekujte naslove poput: "Ekskluzivno: Gotovina rekao da uzor vidi u Drugu Titu i da je on bio najveći živući Hrvat! Samo u tiskanom izdanju nedjeljnog Jutarnjeg!" (zamislite si ovaj naslov u onim ooogrooomnim slovima koja su zaštitni znak svakog žutog tiska, koji kad nema što reći bar govori glasno). 
"Ante Gotovina: Hrvatsku su stvorili antifašisti a ne mi". Ante i Dunja Gotovina: Nećemo iduće godine biti na proslavi godišnjice Oluje, ali svakako s predsjednikom i Džakulom dolazimo u Srb!" Gotovina: "Srbiju što prije primiti u EU, priznanje Kosova ne smije biti uvjet". I tako dalje.

 

U dekonstrukciju mita spadaju i članci poput "intervjua" u Kuriru, gdje će se senzacionalistički pokušati  izvrnuti njegove izjave, i uraditi sve da ga se ogadi ljudima. Tu strategiju su od Srba preuzeli intelektualno niže kapacitirani novinari poput Vlade Bulića koji poručuju, "aha, vaš general poziva Srbe da se vrate, nije vas poveo na institucije, nije vas pozvao da rušite sistem i objesite Josipovića za jaja sred Jelačić placa, jao mora da ste jako razočarani." 

 

Radi se o tipičnoj "pili naopako", razočarani su time jedino Vlado i ekipica koja pokušava svoje ideološke protivnike prikazati kao zapjenjenu, krezubu i bezumnu agresivnu gomilu, i koja misli da će Gotovina na upit Kurirove novinarke odgovoriti nešto naivno poput Keruma pa da imaju materijala. 

 

Najljepši facebook statusi GA:

"a sto se tice ona dva kvazi generala bez osam razreda osnovne skole,oni su zrtve krivoustog egomanijaka. Sva sreca da nije stvarno nastradao neki hrvatski general vec dva klosara."


Recite narodu koji ce se tamo okupiti na citanju presude sto mislite,recite nam da nam je drzava katolicka dzamahirija hrvatostan,supak svijeta na brdovitom balkanu."

I, na kraju, na dnu kace su aktivisti za ljudska prava, od "pomoz brate Savo ustaše napadaju" Pusića do agresivne i primitivne "Građanske akcije". I ne mislim tu samo na primitivizam u verbaliziranju njihovih plitkih misli, koji u pravilu ostaje negdje na "debosima", "krivoustim ljigavcem", "majmunima", "rvat'nama", "kamjenjarcima" i "hercegovancima" nego na primitivne i stereotipne udbaške spinove kojima njihov Face obiluje. Znate, ono, Tuđman izdao Vukovar, domoljublje utočište hulja (zanimljivo koliko ljudi ne razumije značenje te iz konteksta istrgnute parole), pismo Siniše Glavaševića, obavezno spominjanje četnika uz Vukovar ali nikad JNA, seruckanje o kontejnerima. Oni ni ne pokušavaju sakriti frustraciju, mržnju i bijes zato jer im je izmakao plijen, i čak se ni ne pretvaraju da se tu radi o nekim ratnim zločinima, već prilično otvoreno postavljaju stvari - oni jednostavno mrze  ne samo Gotovinu nego prije svega sve ono za što se on borio. I jednostavno mu ne mogu oprostiti pobjedu u ratu, kao ni ovu na sudu. I to ne pokušavaju sakriti, jer ipak nisu baš neki kapaciteti. I naravno, tu je briljatna akcija s "prikažite frižidere koje ste maznuli u Oluji" koju sam pokupio s Facea kolumnistice net.hr-a Ane Benačić, inače poznatog lovca na ustaše (srednjoškolce koji su nacrtali hrvastkog vojnika s prvim bijelim poljem na grbu na šljemu - a takav se grb u ratu i nosio). 

 

A ne mogu mu oprostiti niti pravi Srbi iz Srbije, kao ni građani iz Građanske akcije. Količina bijesa i histerije iz Srbije nakon presude jasno svjedoči da Srbija nikad iskreno nije prihvatila pomirenje: za nju je to bila samo mogućnost da dio odgovornosti za rat prebaci na one koje je napala. U poplavi kuknjave kako su oslobođeni oni koji su "protjerali preko 200 hiljada Srba" se nigdje, niti jednom riječju, niti u tragovima, ne spominje ništa što je prethodilo Oluji. Ni srpska pobuna, ni protjerivanje Hrvata 1991., niti to da su Hrvati u RSK bili građani trećeg reda i ispraćani s najlon vrećicom ili dvije. Ispada da su neki Hrvati iz čista mira došli i krenuli se iživljavati na Srbima, a ne da su Srbi bježali pred osvetom za koju su pretpostavljali da bi ih mogla snaći zbog svega što se događalo u 4 godine prije Oluje, od srbovanja devedesete preko balvana i protjerivanja do granatiraja svih hrvatskih gradova koji su bili u dometu topništva. 

 

ab1

 

Ovakvo potpuno odsustvo bilo kakvog kajanja i samokritičnosti govori nam nekoliko stvari. Kao prvo, mi danas živimo u miru sa Srbijom samo zato jer nas ona nije u stanju napasti. Iz svega što se moglo pročitati u srpskom tisku ovih dana, a naročito po raspoloženju naroda, jasno se vidi da je Srbija jako mnogo polagala na osudu Gotovine i Markača, i da je sve ono što se događa posljednih godina tek pokušaj da se u miru dobije što se izgubilo u ratu. Oslobađajuća presuda za generale za Srbiju znači bitan poraz u medijskom i obavještajnom ratu koji je samo nastavak onog rata iz devedesetih drugim sredstvima, i koji još nije gotov, i zato tako ogorčena i žestoka reakcija. Usto, u Srbiji je prisutan velik strah da će sad morati platiti veliku ratnu odštetu ako je Hrvatska ikad zatraži, što je malo vjerojatno. 

 

Kao drugo, projekt pomirenja je bio podvala i sa strane Srbije nikad nije bio iskren. Mi možemo Srbiji oprostiti, ali ona Hrvatskoj očito neće. Svako pomirenje mora biti inicirano od poraženog u ratu, inače nema smisla i neiskreno je. Tek pokušaj da se povrate izgubljene pozicije. 

 

Kao treće, Srbija sve više tone u posve iracionalne vode i bilo kakvo vezivanje na nju Hrvatskoj može donijeti samo velike probleme. Zato treba što prije napustiti sve ideje o "regionu", jer nema smisla udruživati se s moralno, politički i ekonomski bankrotiranom državom.  

 

A sam general Gotovina? Kako je on reagirao na sve što se događa oko njega? 

 

Meni su dva njegova postupka nakon povratka vrlo indikativna, iako su prošli neprimijećeno od lumena u medijima. 

 

Prvo, njegov govor zahvale na Trgu po povratku. Nije zahvalio supruzi, okupljenima, suborcima, onima koji su cijelo vrijeme bili uz njega, već vladi, predsjedniku, i instituciji predsjednika. I nakon spomena svakog od njih, napravio dovoljno dugu pauzu da ih okupljeni narod može uredno izviždati. A u direktnom prijenosu HRT to nije mogla iscenzurirati. Gotovina nije glup čovjek, i jako dobro je znao kako će ljudi reagirati na spomen "institucije predsjednika" i ove vlade. Da, to je po svemu sudeći bilo namjerno i smišljeno. 

 

Drugo, njegova odluka da ne ode u Vukovar nego u Mariju Bistricu. Time je jasno dao do znanja da se želi distancirati od političke vrhuške u Vukovaru, i da želi biti sa svojom vojskom i narodom. Bio je to demonstrativan čin.

 

 Te dvije stvari upućuju na jasan zaključak: strah establišmenta pred generalom Gotovinom je i te kako opravdan. Naravno da on nije govedo koje će se zaletjeti i povesti narod na Markov Trg, kako su se mnogi njegovi protivnici nadali. Miran i tih, savršeno staložen i u stanju kontrolirati emocije do toga da ne trepne kad ga osude na doživotni zatvor, i popularan na granici kulta ličnosti, za što je najzaslužniji onaj koji mu je Haag i smjestio, Gotovina je "clear and present danger" za mnoge. I zato će biti jako zanimljivo promatrati strategije koje će se koristiti protiv njega. 

vuk-jeremic-1353073741-230574

 

 

 




CUCAK
CUCAK
Potencijal za velika djela
Pristupio: 14.07.2009.
Poruka: 3.054
21. studenog 2012. u 10:50
opasna ova građanska akcija
Dignuo si klub u nebo, sjever bacao u trans, zauvijek bit ćeš zapamćen, jer jedan si od nas!"nisam ja za mamica, ali..."
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 13.11.2009.
Poruka: 15.569
21. studenog 2012. u 12:20

Theodor Meron: Not guilty!
Carla Del Ponte: Vi svi pripadnici sekretarijata haškog tribunala možete samo da prihvatite da mi popušite kurac.
Vojislav Šešelj: Kaula tužit cu te za povuedu autouskih puava!
Ivo Josipović: Prvo ih Vojislave moraš zaštititi u Zampu.
Stjepan Mesić: Dva mandata, a sve uzalud. Ubilo mi Gadafija, pustilo generale. Još ako Thompson zapjeva u Areni….
Zoran Pusić: Savo, gdje smo zajebali? Kako ću djedu na grob, izdao sam ideale predaka.
Savo Štrbac: Nigde, sve smo napravili, Nemačka je kriva.
Angela Merkel: Da ste u krajini kupovali naše traktore a ne talijanske Casorzo freze, sve bi bilo uredu.
Redakcija Yutarnjeg: Miljenko, Ante, jeste li živi?
Ante Tomić: Prokleta je Amerika, i njezine sudijeeeee…..
Miljenko Jergović: Na grobu trodimenzionalnog đenerala Draže tražim inspiraciju za tekst.
Ivan Govnimir Čičak: Za zločine u Oluji krivi su navijači. Na žtvama su pronađeni tragovi bengalki, a par ih je ugušeno šalovima.

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 27.04.2010.
Poruka: 3.283
21. studenog 2012. u 13:26
Onaj gore tekst
Bogomdani
Bogomdani
Dokazano ovisan
Pristupio: 30.07.2007.
Poruka: 12.100
21. studenog 2012. u 15:06
dbald je napisao/la:
vidim da neki nisu gledali Nultu Točku pa samo da naglasim:

Z.Pusić je rekao da je 600tinjak poimeničnih žrtava koje je naveo HHO u svojoj knjizi popis žrtava koje su pronađene mrtve nakon Oluje BEZ ikakve informacije tko ih je usmrtio i zašto. Odvjetnik Mišetić je rekao da je skoro trećina tog broja bila testirana pred sudom i da zbog nedostatka dokaza nisu mogli biti prihvaćeni kao nesumnjiv zločin počinjen od strane hrvatske strane. Od broja testiranih samo se za ovih 40-tak nesumnjivo utvrdilo da su zločini počinjeni s hrvatske strane. Pritom je naglasio da to ne znači da ovi drugi nisu nego samo da nema dovoljnih dokaza da budu prihvaćeni pred sudom.
Vidi cijeli citat

Vidim da neki nisu čitali temu pa samo da naglasim:

CISCO je napisao/la:
miha1 je napisao/la:
Daj nemojte i vi mijenjat teze, to o 600 ubijenih je za cijelo područje oslobođeno u Oluji, a ovih 43 za područje gdje su zapovjedali Gotovina i Markač. Dakle kninsko područje i potez Gračac - Donji Lapac.


Vidi cijeli citat

Na temelju čega tvrdiš to što tvrdiš?

http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=964093

Što je Hrvatski helsinški odbor (HHO)? Je li to grupa hrabrih boraca za ljudska prava koji, unatoč napadima i uz veliki osobni rizik, jedino nastoje obznaniti istinu o nepravdama, diskriminaciji i zločinima koji bi inače ostali neotkriveni? Ili se pak radi o nečem drugom? Točan odgovor: radi se o nečem drugom.

U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovima HHO-a od samog njegova osnutka. Tome je pridonijela i činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, prije sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije. Također je bio raširen dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveličavanju kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Međutim, nekako je uvijek nedostajao onaj krunski dokaz (“smoking gun“) koji bi javnosti pokazao da je riječ o organizaciji kojoj se ne treba vjerovati. No, evo, nedavno se pojavio spektakularan dokaz da su kritičari HHO-a bili u pravu. Taj se dokaz može pronaći na neočekivanom mjestu: u haaškoj presudi hrvatskim generalima. Analizirajući sav dokazni materijal, sudsko vijeće razmatralo je i publikaciju HHO-a u kojoj se iznose podaci o broju ubijenih srpskih civila, uništenih kuća itd. Evo ključnog odlomka iz sudske odluke.

Unakrsno ispitivanje

“Prilog P2402 je izvješće pod naslovom ‘Vojna operacija Oluja i poslije’ koje je objavio Hrvatski helsinški odbor, a uredio Žarko Puhovski. Izvješće donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja. Štoviše, za vrijeme ispitivanja Puhovskog na sudu postalo je očigledno da u knjizi postoje i druge pogreške. Iz tih je razloga Sudsko vijeće odlučilo da se neće oslanjati na prilog P2402 za informacije koje su u njemu iznesene, ukoliko one nisu potkrijepljene nekim drugim dokaznim materijalom.”

Ovo je vijest prvog reda i neobično je da nije dobila veći publicitet. Riječ je, naime, o dokumentu HHO-a koji je ogroman broj ljudi smatrao vjerodostojnim i koji je podacima o masovnim hrvatskim zločinima nakon Oluje već više od 10 godina traumatizirao javnost. I gle sada, kada je konačno došlo do suđenja za ta zlodjela, sudsko vijeće zaključuje da je ta publikacija do te mjere nepouzdana i nesolidno sastavljena da je neupotrebljiva u dokazne svrhe!

Takva pljuska HHO-u iznenađuje iz dva razloga. Prvo, zato što je Sud na kraju ipak osudio dva hrvatska generala, pa teško da bi ga se moglo smatrati sklonim hrvatskoj strani. I drugo, zato što je četverodnevno sudsko svjedočenje Puhovskog konačno rezultiralo jedino time da je optužni materijal HHO-a izgubio kredibilitet. Zanimljivo, dok su 1972. zloglasne presude u staljinističkim procesima hrvatskim studentima i intelektualcima za delikt mišljenja bile velikim dijelom bazirane na tadašnjem svjedočenju Puhovskog, danas, nakon 40-ak godina, njegovo novo svjedočenje (ovaj put protiv hrvatskih generala) ne samo da nije pomoglo haaškom tužiteljstvu nego je i samom Puhovskom priuštilo teške trenutke u unakrsnom ispitivanju te javnu blamažu.

Gdje su ključne bilješke

Transkripti svjedočenja Puhovskog slobodno su dostupni na internetu. Iz njih doznajemo, na primjer, da HHO više ne posjeduje bilješke i izvješća svojih aktivista s terena, na kojima je jedino i zasnovan njihov dokument o zločinima nakon Oluje. Kamo su nestale te bilješke o kojima uvelike ovisi vjerodostojnost čitave HHO-ove priče? Puhovski objašnjava da većina tih izvješća iz prve ruke nikada nije ni bila pohranjena u uredu HHO-a, nego su ona bila spremljena isključivo na osobnom računalu jednoga od članova HHO-a u njegovu stanu u Karlovcu. Nakon smrti tog čovjeka njegov je sin navodno tražio od HHO-a novac da bi im vratio te zapise, ali HHO je, kako kaže Puhovski, “to smatrao nepotrebnim“.

Pitanje: kako to da je HHO, koji je (prema svjedočenju Puhovskog) za svoj rad od inozemnih financijera primao 500 tisuća dolara godišnje, smatrao “nepotrebnim“ otkupiti vlastitu dokumentaciju bez koje mnoge njegove tvrdnje gube vezu sa stvarnošću? Zašto nije postojala rezervna kopija tako važnih podataka na nekom uredskom računalu ili barem kod nekog drugog člana HHO-a? Nije li možda odgovor u tome, upitat će se skeptik, da su te bilješke (pod pretpostavkom da su u ozbiljnoj formi postojale) bile toliko šture, nepotpune, potkrijepljene sumnjivim izvorima i pune pogrešaka da stoga i nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost, čak ni za sam HHO? Ponekad je, kao što znamo, bolje “izgubiti“ vlastite dokumente nego doživjeti kompromitaciju njihovim izlaskom na vidjelo.

Sudski transkripti

Prethodna hipoteza dobiva na plauzibilnosti ako se zaviri u sudske transkripte o ispitivanju Puhovskog. Evo nekoliko ilustracija:

(1) On nije bio u stanju reći tko su točno bili članovi specifičnih istraživačkih timova HHO-a koji su nakon Oluje ispitivali stanje na raznim lokacijama na netom oslobođenom teritoriju.

(2) 17 poimence identificiranih ljudi koji su u izvješću HHO-a klasificirani kao ubijeni srpski civili zabilježeni su u dokumentima Crvenog križa kao osobe koje su pronađene mrtve u vojnim uniformama.

(3) Nasuprot HHO-ovoj tvrdnji da su nekom čovjeku bile odrezane glava i ruke, Puhovskom je predočena fotografija mrtvog tijela tog istog čovjeka bez ikakvih tragova masakra.

(4) HHO-ov podatak o 90-godišnjoj starici kojoj je bila odrubljena glava opovrglo je izvješće sudskog patologa u kojem se tvrdi da je ona ustvari umrla prirodnom smrću, a ne spominje se nikakvo naknadno nasilje nad njezinim tijelom.

(5) Nakon Oluje hrvatska policija u jednom je selu zatekla dvojicu članova HHO-a na prilično čudnom poslu za predstavnike organizacije za ljudska prava: oni su se upravo spremali pokopati posmrtne ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve namjere da o tome prethodno obavijeste policiju ili lokalne vlasti.

(6) U kolovozu 1995. HHO je grubo obmanuo hrvatsku javnost kada se jedan njihov član lažno predstavio kao novinar (pod izmišljenim imenom) i onda napravio intervju s direktorom HHO-a. Taj novinski tekst, u kojem čitatelji nisu bili svjesni da je HHO zapravo intervjuirao sam sebe, bio je objavljen u Feral Tribuneu.

(7) Navodeći broj od “najmanje 22 tisuće zapaljenih srpskih kuća“, HHO se oslanjao na izjavu generala Foranda (vojnog promatrača UN-a), ali na katastrofalno pogrešan način. Naime, general je u tom kontekstu zapravo govorio o ukupnom broju kuća koje su promatrači tamo opazili (i to koristeći prilično nepouzdanu metodologiju), a NE o broju zapaljenih srpskih kuća.

(8) Da je prije objavljivanja svoje procjene o broju uništenih srpskih kuća HHO odlučio usporediti tu informaciju s relevantnim državnim popisom iz 1991. (a ne bi li svaka minimalno odgovorna organizacija napravila takvu provjeru?), Puhovski & co. odmah bi ustanovili da nešto bazično nije u redu s njihovim računanjem jer bi ono impliciralo, apsurdno, da je u nekim krajevima 1995. bilo uništeno dvostruko više kuća nego što ih je uopće bilo 1991.! (Da stvar bude gora, pretjerivanja HHO-a su znala čak ići i puno dalje u apsurd. Recimo, Petar Mrkalj, bivši izvršni direktor HHO-a i zapravo glavni autor HHO-ova izvješća o hrvatskim zločinima, jednom je ustvrdio da je u zapadnoj Slavoniji i tzv. Krajini bilo sustavno uništeno “najmanje 50 tisuća ne samo srpskih kuća, nego cijelih seoskih gospodarstava”.)

Vidi cijeli citat

Mislim da izvješće HHO-a, Zorana Pusića i još neke osobe uopće ne bi više trebali spominjati na ovoj temi, bar ne kada se priča o relevantnosti.
Samo vjera, nada i ljubav, a najveća od njih je ljubav. Merčep, Praljak, Prlić, Petković, Ćorić, Pušić, Stojić - velikani hrvatskog naroda
CISCO
CISCO
Mali dioničar
Pristupio: 27.01.2006.
Poruka: 5.799
21. studenog 2012. u 15:16

1. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to tko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastitog života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine privilegije bile smrt i neizvjesnost?!

2. Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama negoli odgovoru pravne i demokratske države, sukladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske.

3. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi, generali i ratni zapovjednici, borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva.

4. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizma ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikoga razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da ju dovodi u pitanje ili da se igra njezinom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom, i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine.

5. U tom sklopu – a zbog spekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u vezi s preustrojem Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji su to omogućili, a što je kapital koji nitko kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode ne bi smio olako zenamariti.

6. Na kraju pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.

Potpisnici: stožerni general u mirovini Janko Bobetko, admiral Davor Domazet Lošo, general pukovnik Ivan Čermak, general pukovnik u mirovini Ivan Basarac, general pukovnik Krešimir Ćosić, general pukovnik Ante Gotovina, general bojnik Damir Krstičević, general bojnik Ivan Kapular, general bojnik Mirko Norac, general bojnik Milenko Filipović, general bojnik u mirovini Ivan Korade i general bojnik u mirovini Nojko Marinović.

P S. Objavljujem ovo pismo kao podsjetnik na njega, ali i kao činjenicu da su hrvatski generali tada bili potpuno u pravu, kad se sada uzme u obzir pravomoćna presuda Haškog suda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču

[uredio CISCO - 21. studenog 2012. u 15:17]
Associação Chapecoense de Futebol
CISCO
CISCO
Mali dioničar
Pristupio: 27.01.2006.
Poruka: 5.799
21. studenog 2012. u 15:19
Čitam ja sad to malo dublje (u ono sam vrijeme bio klinjo pa kurca nisam kužio) i gledam, čitam, pokušavam između redaka shvatiti...pa ništa.

Gdje je to onaj veleizdajnik, kojeg je ovaj narod sumnjivog mentalnog zdravlja izabrao(naravno ne svi), vidio da se radi o pukušaju vojnog puča?
[uredio CISCO - 21. studenog 2012. u 15:38]
Associação Chapecoense de Futebol
Jackx
Jackx
Potencijal za velika djela
Pristupio: 22.10.2012.
Poruka: 1.525
21. studenog 2012. u 16:29
Malo sam pogledao facebook profil tzv. "Građanske akcije",mogu reći da su to moralne nule i najgori šljam,blate sve hrvatsko dok sami u ništa ne vjeruju,takvu gamad treba potamaniti i za njih kao i za Mesića i kompaniju ponovo otvoriti Goli otok.
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 10.09.2009.
Poruka: 5.960
21. studenog 2012. u 16:30
veruda77 je napisao/la:
dobrim vjestima nema kraja,odvjetnik mišetić tužit će onu kurvetinu carlu del ponte zbog izjava koje je dala srpskim novinama blic a povodom oslobađajuće presude za naše heroje.mišetiću kralju ovo je ono pravo,sad ih treba nagaziti sve po redu.domaće izdajnike identificirati(za mnoge se zna tko su)locirati,uhititi,transferirati.
Vidi cijeli citat


od srba, orjunasa, jugoslavena i ostalih idiota mogu svasta ocekivati, ali onakve izjave jedne pravnice i zaposlenice jednog takvog tijela(da se razumijemo, ne uzdizem haski sud nego mislim na vaznost kakvu mu je UN dodijelio) nisam mislio da cu cuti. isto vrijedi i za ona 2 suca koji su bili protiv oslobadjajuce presude.

pa ovako se nisu ponasali tuzitelji u najgorim totalitaristickim rezimima. civilizirana i pravna europa. 
pljuc!
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 03.03.2005.
Poruka: 5.393
21. studenog 2012. u 16:32
Bogomdani je napisao/la:
Vidim da neki nisu čitali temu pa samo da naglasim:
...
Mislim da izvješće HHO-a, Zorana Pusića i još neke osobe uopće ne bi više trebali spominjati na ovoj temi, bar ne kada se priča o relevantnosti.
Vidi cijeli citat


Ti si neki čudan svat.

Molim te, reci mi, ali egzaktno i bez čitabe, što ti misliš da sam ja rekao o vjerodostojnosti Izvještaja HHO kad sam naveo što je izrečeno u emisiji Nulta točka?