Turistička redakcija portala Poskok napravila je reportažu o gostima iz Republike Hrvatske koji posjećuju brojne turističke destinacije u BiH. Ova tema nikada nije bila u fokusu javnosti, posebno zbog toga jer je Hrvatska regionalni turistički lider i fokus je regionalne stručne javnosti na probleme hrvatskog turizma.

Kroz reportažne zapise i razgovore s BH turističkim djelatnicima na nekim od najatraktivnijih turističkih lokacija u BiH, javnosti otkrivamo kakvi su to Hrvati gosti.

Skijaju ko p....

Jahorina je malo-pomalo povratila svoj nekadašnji Olimpijski sjaj. Mnoštvo novih i renoviranih hotela, sjajna gastronomska ponuda i uobičajeni republičkosrpski arhitektonski kičeraj, čini da kad se nađete na Jahorini, posebno u Rajskoj dolini, na trenutak pomislite da ste u Aspenu.

Jedan od dugogodišnjih turističkih radinika, koji je kroz svoju karijeru ski instruktora najbolje upoznat s turističkim navikama gostiju iz RH, pristao je (nakon podužeg uvjeravanja da nismo novinari FTV i pola litra šljivovice) razgovarati s nama.

Naime Siniša je porijeklom iz Sarajeva, a od rata živi na Sokocu.

Na naše pitanje kakvi su Hrvati gosti, započeo je klasičnu turističko-animatorsku priču o tome kako je svaki gost vrijedan, kako on ni ne dijele goste, a onda je nakon 5-6 rakoja otvorio dušu.

-“Šta ću ti reći jebote...mora se zaraditi. Ne biraš goste. Al kad čujem ono purgersko prenemaganje dođe mi da se ostavim posla i zaposlim u pilani na Sokocu. Jarane to ti je katastrofa od gostiju,  jedan momak iz Han Pijeska koji je radio dugo godina u Švajcarskoj kaže da oni imućniji Hrvati koje je on učio skijati u Švajcarskoj i nisu loši. Malo seru, ali plate. Ovi što dolaze tu kod nas su gori od tijesne pancerice. Jebalo majku dok se dogovoriš oko cijene instrukcija izgubiš volju. Prvo im kažeš cijenu - oni pristanu. Ti rezerviraš časove, onda te krenu pilat. Zovu dvjesto puta, traže popust. Prvo su neugodni i nadrkani, ko biva oni mogu naći jeftijijeg instruktora  itd. Kad ih odjebeš onda se raspekmeze pa mole da im malo spustiš cijenu, te da će te preporučiti prijateljima, pa dovest svoju firmu na tim bilding, kako ih kolje „švicarac“, kako im je lizing uzeo Astru...jebote ja sam meke duše..dadnem im popust. Nikoga ne učim skijat jeftino ko te Hrvate...jebem im mater.“

Siniša pored škrtosti naglašava i druge probleme koje ima s Hrvatima.

Rezignirano govori:  - „Nama od Hrvata dolaze dvije vrste gostiju. Oni koji nemaju love za Austriju i Italiju i oni koji će ići u Austriju, ali im je sad neugodno da ne znaju skijati, a lažu prijateljima da znaju, pa dođu ovde da ih ja naučim za par dana, pa onda idu u Kitzbühel. Ne možeš vjerovati! Dođe meni, nema pojma, smotan ko sajla, ne može držat u ruci pad od plejstejšna, a ne štap. Koje ja muke vidim s njima. Kad se prostru niz padinu ko riža onda sam im ja kriv. Ko da ja mogu skijat za nji' jebem ih smotane!

Siniša je nezadovoljan i  ženskim gostima.

Kroz smjeh veli – „Meni su Zagrepčanke uvijek bile napete. Nekakve su profinjenje, razmažene ko princeze. Oželi se čovjek. A daju se i potegnuti. Dođe ti na stazu. Bijeli Colmar kombinezon, krznena kapa, bijele rukavice, našmikana, miriše...a ako je skontaš i odvedeš na večeru dođe popeglana jarane, napucana do boli, šminka, nokti...sve dok je ne odvučeš u krevet. Kad sve razmontira sebe - jebote ko radijator! Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj vako, nemoj nako...“

Sinišu ostavljamo u ski servis centru. Priprema skije za novu sezonu. Uz pozdrave  je izmrmljao da instruktori na Jahorini radije biraju Arape iz Sarajeva kad dođu skijati nego Hrvate.

Una Biser Bosne i Hercegovine

Rafting na Uni je jedan od definitivnih hitova BH turističke ponude. Blizina jedne metropole kao što je Zagreb i Slovenije čini da su BH rafteri najbolje od svih BH turistički pregalaca upoznati s Hrvatima kao gostima.

Vesela ekipa skipera priprema novu turu na Štrbački Buk. Veseli su jer danas vode skupinu mladih Austrijanaca koji su tu došli u sklopu projekta Hamdije Lipovače „Bihać gradi Europu“.

Odmah su pristali na razgovor. Pričaju o Uni, o slapovima. Sjajni, preplanuli i mišićavi momci. Veseli i bezbrižni zaljubljenici u sport i prirodu.

Na pitanje kakvi su Hrvati gosti unski skiperi umiru od smijeha i prepičavaju anegdote.

Najstariji od njih, Unski veteran Džemo, priča kroz smjeh:

„Jarane mi smo ti Krajišnici jednostavni ljudi. Kad smo na Uni ni'ko nas ne može nasekirat!“

„Osim Hrvata!“ dodaje Ramo uz smijeh ostatka ekipe.

Džemo nastavlja: „Haj Ramo ne zajebaji...nisu loši. Najveći je problem s njima što dođu napucani, nose svoju opremu, nepropusne majice...imaš osjećaj da su došli s raftinga na Zambeziju....A kad ugledaju Štrbački buk i slapove - hoće nazad! Strah ih je ući u čamac. Nagovaramo ih po pola sata. Sad smo promijenili taktiku. Napijemo ih rakije u busu dok se vozimo na start pa se ohrabre. Oće i popit ako je džaba. Ali onda je drugi problem. Kad se napiju počnu pričat viceve u čamcu....Alaha ti, kad počnu pričat te svoje viceve, moram skiperima dati duplu dnevnicu da ne iskoče iz čamca i ne otplivaju u Bihać. Najveći problem s njima kad dođu na cilj je što ne žele pomoći potovariti čamce i opremu. Presvuku se i pitaju kad je večera. Jebote u čamcu tristo kila, mi ga sami dižemo na auto! Kad ih pitaš da pomognu utovariti čamac, pitaju hoćemo li im dati popust ako pomognu. Ali smo se lani dosjetili. Imamo jednog jarana koji je živio u Zagrebu u ratu. Pa im on ono purgerski ispriča kako je fensi i trendi da poslije raftinga svako tovari svoju opremu. Da je to stari rafterski običaj. Priča njima Hamo ono - „Ćuj fakat, znate kaj...kad dodju ekipice iz Njemačke i Austrije oni fakat ne daju nikome da im dira u čamce. To je tam vam glavna spika. Nek dan su bili rafteri iz Švice i tražili su da sami noseju čamce do kampa. Rafting bez delanja s čamcima i nije neakav event “

„Kad im Hamo složi spiku ne možeš im čamaca napripravit za utovaranje...“- priča Džemo uz smjeh ostalih raftera.

Stari Most -  Biser arhitekture

Doći u Mostar, a ne obići Stari most i Emira Balića i odslušati predavanje „Don't Forget Pavarotti“ je grijeh, budući da je to jedan od glavni dijelova hercegovačke turističke ponude. U Stari grad i na Stari most dolazi puno gostiju. Neki od njih požele vidjeti pravu mostarsku lastu i skok sa Starog mosta. Tu su im pri ruci pravi Mostari, esencija pravog Mostara bez imalo škutorluka, prava raja...

Semir skače u Naretvu već  10 godina, a tek mu je 37. Preko ljeta zaradi novac od turista, a tuži se da grad i država nemaju razumijevanje za njihovo zanimanje kao najbitnije i najopasnije turističko zanimanje u svijetu.

Semir govori na početku našeg razgovora - „Brato, do vode je 23 metra. Neretva je hladna ko zmija. Koji će ti turistićki radnik skoćiti na vugla u rijeku? Mi ćemo tražiti od države benificirani radni staž za ovo i uvezivanje prošlih godina. Ništa nemamo ni od Federacije ni od Kantona, a da za Grad i onog Ljubu Bešlića i ne govorim.“

Kad ga pitamo za Hrvate kao goste, prvo malo zastaje, a onda kad smo mu pojasnili da ne mislimo na Zapadni Mostar i Ultrase, počinje priču:

„Ta ćeš... Ta ću ti reć? Najgori mogući. Pilaju brato! Dok s njima završiš poso dođe ti da glavu skočiš s Pozorišta na Fejićevu, a ne u Neretvu. Po dva sata ćekaju na ćelopeku da se ogrebu da vide skok koji je platio neki pošteni Japanac. Nedavno mi jedan daje pedeset kuna da skoćim. Ja ga gledam, mislim se - pićka ti materina, da nema ovih finih Japanaca ti bi meni ćupice skoćio sa Starog kad bi te za uši uzeo! Zastade on, misli da je meni problem što je on izvadio kune. Vadi pare iz đepa i broji 12 kerma. Valjda u glavi ima digitron pa pretvara u marke. U tri pićke materine sam ga poslo! Jarane da mi nije neugodno zbog našeg prijatelja Mesića razbijo bi mu pićku onde!“

Još je dodao da on s poštenim Hrvatima nema problema i da je njemu raja i multikultura na prvom mjestu i njemu ne smetaju kune k'o kune. Ali ako hoćeš skok red je barem da se izvadi 500 kuna.

Kupus je Zelje

Kupres je pored Jahorine također jedno od važnijih mjesta zimskog turizma u BiH. Veliki broj gostiju i RH posjećuje Kupres tijekom skijaške sezone. Staze su možda najbolje pripremljene u BiH, a postojanje topova za snijeg omogućava dolaske jednodnevnih skijaša iz Hrvatske.

Stipo je doajen kupreškog ugostiteljstva. Njegovu konobu poznaju svi.

O turistima iz Hrvatske ima dobro mišljenje. Ne zamjera im ništa osim par sitnica.

Stipo kaže da stalno mora čistiti WC od snijega. Objašnjava nam:

„Malo su čudni. Kad im se pripiša ili prikenja, ne da im se fino olakšati pokraj staze u borovini i malo zaprpati snijegom.“

Stalno dolaze u njega u konobu i pitaju mogu li koristiti WC. Pristojni su, ali trapaju odmah sa staze u pancericama. Kažu da je u zadnje tri godine dva puta mjenjao pločice. Polome ih kad utrče sa staze s gaćama u ruci.

Nije mu jasno kao rođenom Kuprešaku šta im je problem pipišati se u šumi. On je ko momak pišao na buri na minus dvadeset bez problema.

Pitali smo Stipu donose li gosti iz RH hranu sa sobom. Stipo kaže:

„Ma jesu. Neugodno im je da ih gledaju pa se sakriju u autu i kusaju kiselo zelje. Meni nije smetalo jer sam mislio da se njima baš jede to jebeno zelje, a ja nemam u ponudi. Kad sam jednom pored jednog auta slučajno ugazio u lonac vidio sam da je to kiselo zelje ustvari isto naš kiseli kupus samo s manje mesa, rebara, noga i ušiju. Pravo da vam kažem malo me je to pogodilo. Svi znaju da mom kupusu nema ravnog, a oni ga nose od kuće i vas im pomodri, a onda meni pišaju u WC“.

Naša turistička reportaža je imala za cilj da javnosti približiti probleme s kojima se susreću naši turistički radnici. Naravno, mišljenje pojedinaca ne odražava stavove većine. Za bosansko-hercegovačke građane Hrvati iz RH su dragi i poželji gosti. Kako je turizam u BiH gospodarska grana budućnosti u njega treba  više ulagati kako bi se gost osjećao dobro u BiH.

Zato dragi prijatelji iz RH dobro došli u BiH i lijepo se osjećajte. Mi goste ne mjerimo po nedostatku duha i debljini obraza, a ni novčanika.