Mariupolj je za Vladimira Putina i njegova ministra obrane Sergeja Šojgua umnogome ono što je Vukovar bio za Slobodana Miloševića i Veljka Kadijevića. Iznad svega, to je mjesto na kojem nastoje slomiti duh ukrajinske obrane. Gledano s geopolitičke strane, nadzorom nad Mariupoljem Rusi bi učinili korak dalje prema kopnenom povezivanju okupiranog Donbasa i anektiranog Krima i približili se ostvarenju svojih minimalističkih ratnih ciljeva. Da bi osvajanje Mariupolja postiglo oba ta cilja, gotovo je nužno okupaciju grada zapečatiti zločinom, pretvoriti ga u ruševinu i stratište, što će barem u ruskim očima biti jamstvo da više nema ukrajinskog povratka u Mariupolj.
Posebna su ruska meta, dakako, pripadnici Azov pukovnije, koja je sastavni dio ukrajinske vojske, a koju ruska propaganda ustrajno portretira kao neonaciste, od kojih oni, eto, “oslobađaju” Ukrajinu i Ukrajince. I tu je ponovno prepoznatljiva paralela s Vukovarom: u ruskoj ratnoj propagandi Azov je u Mariupolju ono što je u srpskoj ratnoj propagandi HOS bio u Vukovaru 1991.: dakle, oni su najveći neonacisti/najveći ustaše crnokošuljaši, dok su ostali branitelji i stanovnici grada obični neonacisti/obični ustaše.
Gledajući kako se posljednjih dana steže obruč oko Mariupolja, operacija ruske vojske sve više podsjeća na operaciju JNA u posljednjim danima opsade Vukovara. Ruska vojska nameće svoj potpuni nadzor nad evakuacijom stanovništva, igra se pritom s europskim prijedlozima i dragovoljcima za predvođenje humanitarne evakuacije (Macron), ignorira i omalovažava Međunarodni crveni križ (dok ovo pišem baš su raketirali njihovo skladište), skreće prema Rusiji odabrane humanitarne konvoje Ukrajinaca, čija daljnja sudbina postaje neizvjesna.
U Mariupolj su uputili pripadnike Wagnera, naizgled privatne vojske koju, međutim, poznavatelji smatraju tek produženom rukom ruske vojne obavještajne službe GRU, kao i paravojsku Putinova privatnog Čečena i generala ruske vojske Ramzana Kadirova, koji su druga produžena ruka ruske vojne obavještajne službe.
Pitanje je može li se učiniti išta da se to spriječi? Nažalost, upozoravanje na tu opasnost je gotovo jedino što se izvana može učiniti. Ja mogu podsjetiti na sličnost Vukovara i Mariupolja. Hrvatski predsjednik mogao bi učiniti mnogo više da se takvo upozorenje čuje. Kao hrvatski predsjednik, iz pijeteta prema mariupoljskim, ali i vukovarskim žrtvama.
No naš Medvedev s Pantovčaka, u trenutku kada je Mariupolj pred padom, kaže da u Ukrajini “nema zvjerstava kao kod nas”!!! Više čak i ne bi iznenadilo da nakon okupacije Mariupolja citira Veselina Šljivančanina, koji je dan nakon noćne egzekucije na Ovčari za beogradsku televiziju izjavio: “U Vukovaru je mir. A to što čujete neke pucnjeve noći, to su naše operacije… i sve ono što se događa noću”. Kad je o ruskoj agresiji na Ukrajinu riječ, naš Medvedev s Pantovčaka i profesor Veselin Šljivančanin su ionako na vrlo bliskoj frekvenciji, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
![[UŽIVO] Nakon poraza na startu drugog dijela sezone, Gorica i Hajduk traže prve bodove u 2026.](/photos/_resized/521/91/0000000000521912_400_230_cut.jpg)
