kome se da čitat...izvor: advance.hr

Analiza: Može li kriza u Ukrajini trajno promijeniti globalni poredak?

Ruski MVP Sergej Lavrov u današnjem govoru još jednom naglašava poznato stajalište Moskve. Rusija inzistira na kompromisnom rješenju koje bi dovelo do de-eskalacije krize. Svaka isključivost u ovom trenutku korak je bliže građanskom ratu - vlasti u Kijevu nisu po rušenju Janukoviča krenule s ciljem stabilizacije, već upravo suprotno, krenulo se s agresivnim revanšizmom prema svemu ruskom.

Jednostavno i daleko rješenje: jedinstvena vlast i povlačenje ruskih trupa
Ukidanja prava milijuna stanovnika na istoku zemlje je šokantan potez na koji je Zapad ostao nijem, no Rusija nije. Nakon što je u Moskvi donijeta odluka o vojnoj intervenciji, na Zapadu i dalje nema naznake de-eskalacije već se Rusiju proziva agresorom, a iz SAD-a stižu samo prijetnje.

Rješenje je zapravo toliko jednostavno, no jedna strana ga ne želi prihvatiti. Kijev mora prihvatiti temeljne odluke prihvaćene sporazumom 21. veljače. Europa mora na tome inzistirati - ona je autor tog sporazuma. U Kijevu se mora formirati prijelazna Vlada u kojoj će biti zastupljeni predstavnici svih ukrajinskih regija te se moraju pokrenuti demokratski procesi - referendum po pitanju prihvaćanja reformi i novi izbori, predsjednički i parlamentarni.

Ukoliko se bude čekalo, retorika će rasti i rasti sve do eventualne eksplozije i sukoba. Dvije strane već se "ukopavaju" do onog stadija kada više nema ni milimetar popuštanja - Moskva tvrdi kako kompletnu vlast u Kijevu drže neo-nacisti, dok Zapad iste skupine uopće ni ne spominje. Objektivno gledajući pojedine neo-nacističke skupine zaista imaju kontrolu te njihovi lideri dobivaju visoke političke funkcije, ta činjenica se ne može osporiti (vidi: "J*beš EU" agenda u primjeni: radikalni desničari i neo-nacisti dobivaju visoke funkcije u kabinetu nove Vlade u Kijevu). S druge strane Zapad će zauzeti potpuno dijametralno suprotan stav, ističući kako je za svo nasilje kriva policijska represija i kako su neo-nacisti samo marginalne, "nebitne", skupine.

Vremena još ima, ali ne previše
Svi razumni akteri moraju shvatiti kako vremena još uvijek ima - u sukobima u Kijevu prošlog mjeseca poginulo je do stotinjak ljudi, svaka smrt je tragedija, no toliko gotovo svakodnevno gine u Iraku. Činjenica jest da veći oružani sukobi još uvijek nisu stupili na snagu i svaki sat dok se to ne desi je sat dodatne šanse da se spriječi takav scenarij.

Američka vanjska politika ušla je u fazu kada je "sve loše po Rusiju = dobra stvar", to je sada možda i najveća opasnost. Antagonizam prema Rusiji se pojačava kako se američki vanjskopolitički promašaji nižu - SAD gubi kontrolu nad Afganistanom, Irakom, Egiptom, a i Libija je potpuno nefunkcionalna i izvan kontrole - sve su ovo zemlje u koje je SAD uložio ogroman novac, bez ijednog konkretnog uspjeha. Rusija nije kriva za njihove neuspjehe (osim u Siriji gdje su se založili), već činjenica da im je ideologija preuzela dominantnu ulogu nad nacionalnom strategijom.

Rusija bi morala, ako je ikako moguće, izolirati SAD iz Ukrajinske krize i pokušati kompromisno rješenje postići s Europskom Unijom, jer eskalacijom će najviše izgubiti Rusija i EU, a ne SAD. Nemojmo zaboraviti kako je sporazum od 21. veljače sklopljen od strane Europske Unije - SAD nikada nije podržavao isti. Sve ovo dakako polazi od pretpostavke da Rusija samo želi "povratak na normalizaciju" - ako Rusija pak stvarno ima ambicije prepoloviti Ukrajinu silom, onda su pregovori uzaludni i kaos je zagarantiran.

EU može biti pozitivan akter, ako želi
Mnogi će biti izuzetno skeptični po pitanju ovakvog prijedloga, što ne iznenađuje, EU je do sada "kao papagaj" samo ponavljala američke stavove, bez obzira da li se radilo o Bliskom istoku, Africi ili sada Ukrajini.

Pa i danas ključne EU članice žestoko su prozvale Rusiju - Sedam zemalja članica G-7 u zajedničkoj izjavi osudile su intervenciju Rusije na teritoriju Ukrajine i odustale od priprema za summit G-8 u Sočiju, planiran za lipanj 2014. "Mi, lideri Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Japana, Velike Britanije i SAD-a, kao i predsjednik Europskog vijeća i predsjednik Europske komisije, zajednički osuđujemo očigledno narušavanje suvereniteta i teritorijalne cijelovitosti Ukrajine od strane Ruske Federacije", ističe se u izjavi članica G-7.

"Ističemo da se djelovanjem Rusije u Ukrajini narušavaju principi i vrijednosti na kojima se temelje G-7 i G-8. Zbog toga smo odlučili zasad obustaviti naše sudjelovanje u aktivnostima vezanim za pripremu planiranog summita G-8 u Sočiju u lipnju, dok se okolnosti ne promijene u tom smislu da bude moguće voditi sadržajnu raspravu", precizirano je u izjavi.

No, izjave su izjave, promišljanja iza kulisa su nešto sasvim drugo.

Nije njemačka kancelarka Merkel na listi agresivnog NSA nadzora bez veze. Danas politička situacija u Europi nije nipošto homogena. Pritom treba imati na umu kako ključne odluke po ovakvim pitanjima rijetko donosi "samo" politika - iza njih progovara krupni kapital, a europski kapital ne osjeća se ugroženim od strane Rusije, upravo suprotno.

Europsko opiranje američkom stisku tek je u povojima, no ono postoji, mada ne bilo pretjerano eksponirano. Od tajne obavještajne suradnje s Damaskom, inzistiranju na prekidu izolacije Irana, suradnje s Kubom kontra volje Washingtona, sve otvorenije kritike Izraela - opet kontra volje Washingtona, pa sve dok negodovanja oko američkih tajnih CIA zatvora na teritoriju Europe.

Ključni ekonomisti u EU se za javnost često "prave blesavi", no mnogi su svjesni da je ova velika ekonomska kriza proizvedena u SAD-u i taktički "otpuhana" prema drugoj strani Atlantika.

Kapitalizam i imperijalizam: teorija i sadašnjost
Nema velike ljubavi među kapitalističkim silama, vlada uvijek čisti interes, a u interesu Europe uskoro više neće biti slijepo slušanje Washingtona. SAD dominira međunarodnim financijskim institucijama i to im daje nevjerojatne mogućnosti kontrole - zato primjerice SAD može jednostrano uvesti sankcije, recimo Iranu, i nakon toga kažnjavati europske kompanije koje bi se usudile i dalje poslovati s Iranom.Kerry proziva Rusiju da se "ponaša kao u 19-om stoljeću" - to nije točno, SAD je danas jedina svjetska sila koja je "zapela" u tom vijeku. SAD želi vojno i ekonomski dominirati svijetom i to nije nikakva "teorija urote" već govorimo o transparentnim planovima - pa i sam predsjednik Obama već nekoliko godina svoje ključne govore "Obraćanje Naciji" koristi za opisivanje tih ambicija, a najnovija je projekt dominacije regijom Azija-Pacifik.

U slučaju SAD-a govorimo o kapitalizmu koji je "evoluirao" do razine imperijalizma, što je "prirodni" slijed svake kapitalističke sile. Nitko ne tvrdi da možda Rusija, EU i Kina jednog dana također neće postati imperijalistički ekspanzionistički tlačitelji. U Europi već vidimo te tendencije, Francuska je počela sve češće intervenirati po Africi. Vjerojatno će svaki razvoj kapitalizma u konačnici rezultirati imperijalizmom, no sada je bitno ovo pitanje - govorimo li o teoriji ili urgentnim pitanjima sadašnjosti? Kojom temom ćemo se baviti, kojem procesu ćemo dati veću pažnju?

Za pretpostaviti je da u trenutku kada se nalazimo na rubu moguće eskalacije velikog sukoba na tlu Europe, mnogima je više zanimljiva sadašnjost od teoretskih procesa (koji su itekako točni, ali aktualnost im preuzima važnost).

Multi-polarni sistem nije konačno rješenje, ali je adekvatnija podloga za oslobođenje
Globalna ravnoteža, tzv. "multi-polarni sistem" u kojem bi nekoliko svjetskih sila bilo podjednako snažno, taman toliko da jedna drugoj ne dopuštaju hegemoniju, vratilo bi osjećaj globalne stabilnosti - u takvom sistemu "zapeli" bismo "samo" s kapitalizmom, ali ne i imperijalizmom.

Zašto je takav sustav dobar ishod za mase, za radnike diljem svijeta? Nije on "dobar" u smislu da je dobar kao konačno stanje, nipošto! Dobar je u smislu što stabilnost može vratiti fokus natrag na temeljna pitanja neučinkovitosti tog ekonomskog modela. U vrijeme imperijalističke prijetnje ta debata nestaje, ona se svodi samo na okvire tzv. "salonskih ljevičara" koji žive u jednom potpuno izuzetom svijetu koji više nema dodirnih točaka sa stvarnošću.

Pogledajmo danas Ukrajinu, Siriju, Libiju - gdje da nađemo te progresivne snage koje bi bile dovoljno utjecajne za bavljenje klasnom, a ne nacionalnim, religijskim, etničkim i drugim vrstama konflikata? Kada imperijalizam "skrene pažnju" s jedne regije, tamo često dolazi do procvata klasne borbe - pogledajmo Latinsku Ameriku. Daleko od toga da je ona savršena, njihova klasna borba zaustavila se na okvirima implementacije državnog kapitalizma te na tome stagnira već predugo vremena (što i jest jedan od razloga aktualnih nemira u Venezueli, Brazilu i drugdje). No, čak i taj mali napredak ne bi bio moguć da se imperijalističko djelovanje nije (donekle) fokusiralo na druge dijelove svijeta (Bliski Istok).

Može li baš Ukrajinska kriza na neki način pridonijeti ubrzanom stasanju multi-polarnog globalnog sistema? Zapravo može, slijed događaja može dovesti upravo do takvog ishoda. Aktualna tzv. ruska intervencija je obična "kamilica" ako je kompariramo s intervencijama SAD-a u Libiji, Afganistanu i Iraku. Hoće li ona ipak prerasti u pravi rat? Sve je moguće - Rusija za sada ne želi taj scenarij, ali sve je itekako moguće.

Nema nimalo sumnje da i u Rusiji postoje "jastrebovi" kao što je američki John McCain, koji bi - da su na mjestu Putina - iskoristili ovu situaciju za pravu agresiju, zauzimanje Kijeva, a možda i šire. Može li se to i sada dogoditi? Ako je suditi po izjavama vodećih ruskih dužnosnika, teško, ali - istaknimo to i po treći put - sve je moguće, naročito u ovakvim nepredvidljivim situacijama.

Dakle, kako Ukrajinska kriza može ubrzati gore spomenuti proces? Ako se ova kriza zaista riješi predloženim kompromisom između EU i Rusije - a naznake postoje, EU već poručuje kako želi nove pregovore i de-eskalaciju (koliko su ozbiljni, tek ćemo vidjeti) - SAD će takav razvoj doživjeti svojim velikim porazom. Taj poraz će se "nasloniti" na brojne poraze na Bliskom Istoku i možda će rezultirati "pucanjem idoeloškog balona" - onog opasnog promišljanja o tzv. "američkoj izuzetnosti".

Sraz velikih sila i opasno jačanje amerikanofobije s jedne, i rusofilije s druge strane
Pritom je važno jasno naglasiti još jednu jako bitnu stvar - u ovom periodu velikih tenzija mnogi će stvari neminovno promatrati "crno-bijelo", što je posve pogrešno. Kao popratni efekti stvaraju se tendencije rusofobije, rusofilije, anti-amerikanizma (zapravo amerikanofobije, "Amerikanizam" je također ideologija), pro-amerikanizma itd. Treba jasno naglasiti kako američkom narodu, američkim radnim ljudima, opasne ideologije "američke izuzetnosti" nisu korisne.

Moramo aktivno pratiti procese unutar američkog društva, sve snažnije tendencije i na ljevici i na desnici koje odbacuju agresivnu vanjsku politiku i intervencionizam. Agresivni intervencionizam danas u SAD-u primarno podržava liberalni apolitični centar - zapravo "podržava" je možda i preteška riječ, govorimo o ljudima koji podržavaju posve lažnu sliku koja im se servira putem korporativno ujedinjenih mass-medija - ljudi podržavaju ono što misle da je dobro. Ako dan i noć slušaju o tome kako brutalni režim u Siriji ubija djecu, a dublje poznavanje situacije im je kroz medije jednostavno nedostupno, normalno da će podržavati čak i uporabu sile s ciljem rušenja istoga.

Svatko tko sebe svrstava na liniju kontra američkog naroda je na krivoj strani razuma. Čak i oni koji kažu "pa taj američki narod je birao tu vlast" su potpuno u krivu - demokracija u SAD-u se svela na dvostranački apsolutizam i svaka ozbiljna osoba bi uvidjela kako je stoga uopće teško govoriti o demokraciji. Europska demokracija, sa svim svojim ogromnim manama, je još uvijek znatno ispred one američke.

Uz sve te nedostatke i medijsko-političku amalgamaciju vladajućih struktura u SAD-u, američki narod proizveo je zadnjih godina možda i jedini potpuno politički neukaljani posve narodni pokret - Occupy Wall Street, koji se brzo proširio od zapadne do istočne obale SAD-a, da bi bio ugušen policijskom represijom. Svi oni koji u ova nemirna vremena postaju konzumenti jednostrane osude koja se s vrha vlasti proteže i na cijele narode, moraju shvatiti koliko su u krivu i koliko su problemi naroda, radnika, univerzalna i nadnacionalna tematika.

Tri ishoda - tragični i manje tragični
Što se tiče Ukrajine, ona može proizvesti nekoliko ishoda - onaj najgori bio bi vojna eskalacija na teritoriju Europe, proces u kojem će se brzo zaboraviti na sve "nadnacionalne" tematike, a isključivost i mržnja biti će na steroidima. Sreća u nesreći je u tome da trenutačno u Moskvi i Washingtonu imamo dva predsjednika koja nisu toliko "brzi na obaraču" - sraz između SAD-a i Rusije vodi se u Siriji već godinama, no niti jedna strana još uvijek nije pokušala direktno ući u zemlju s vojskom. U ovim teškim trenucima ta činjenica trebala bi nam biti tračak optimizma.

Druga opcija je "ukopavanje" - trajno neriješeno krizno žarište gdje niti jedna strana neće popuštati, ali će se konflikt izbjeći uz opasnost da se uvijek može rasplamsati. Krim će proglasiti veću samostalnost i držati će je uz pomoć ruske vojske.

Treće, ono jedino idealno rješenje (idealnije bi bilo samo trijumf autonomne nesvrstane radničke narodne snage koja bi odbacila Istok, Zapad i lokalnu oligarhijsku nomenklaturu svih političkih predznaka, ali tome nažalost ne svjedočimo, pa ostanimo realisti za sada) bilo bi stvaranje neke vrste primirja, uključive vlade nacionalnog jedinstva u Kijevu, početak ranije predloženih trilateralnih pregovora na relaciji Bruxelles-Kijev-Moskva i nastavak demokratskog procesa. Žalosno je i tragično kada se buržujski demokratski proces mora isticati kao "idealno" rješenje, to je zaista poražavajuće, no to nam također jasno prikazuje do kakvog ruba je dogurala ova opasna kriza u Ukrajini.