Čisto laički gledano, ja ne vidim dovoljno dobar razlog zbog kojeg bi Rusija sad napala Ukrajinu. Rusi su svoj interes tamo velikim dijelom ostvarili uzimanjem/vraćanjem Krima, i to praktički šaptom, bez borbe, ne izgleda mi da su oni ti koji moraju povući sljedeći potez. Naravno, uvijek se može dobiti i više, ali to bi u ovom trenutku bio veliki rizik. Ima smisla ova teza po kojoj Rusija ne želi NATO/Ameriku u svom susjedstvu, no je li zbog toga spremna inicirati rat, teško je reći.
Inače, cijela ova priča oko ukrajinsko-ruskog sukoba sa sobom povlači i neke druge teme. Recimo, meni je neshvatljivo čuđenje zbog toga što Rusi ne žele NATO i Ameriku blizu, kao da je to nešto novo i nešto što dosad nismo vidjeli kad je svjetska politika u pitanju. Nitko ne želi velikog konkurenta u susjedstvu, pogotovo ne želi da mu taj konkurent maše oružjem i instalira svoju tehnologiju. Logično je da Ruse to pecka, kao što ni Amerika ne bi mirno gledala da se Rusi raspoređuju po Kanadi i Meksiku. Klasične vojno-političke igre oko kojih se sad odjednom diže velika senzacija.
Druga stvar koja mi je zanimljiva u ovoj priči su teze o tome tko je kome povijesni prijatelj i saveznik, tko je naš, a tko je njihov. Ima li smisla danas uopće neku državu smatrati (ne)prijateljem i pozivati se na neke odnose koji su vrijedili prije 20,30 godina? Vidimo kako se situacija mijenja, praktički iz dana u dan. Ono što je bilo prije godinu dana, danas ne mora vrijediti ništa, karte se stalno miješaju, novi interesi izlaze na površinu. Stalno potezati tezu kako su nama, ne znam, Njemačka i Amerika prijatelji, a Rusija neprijatelj koji je sklon Srbiji, meni u ovim vremenima djeluje pomalo djetinjasto.
I tu onda dolazimo do spoznaje kako i u ovom slučaju veliku ulogu ima ideologija. Svoj stav o ukrajinsko-ruskom sukobu velik će dio ljudi formirati upravo na ideološkim pitanjima i na onome što inače misli o smjeru kojim danas ide Zapad, a kojim Rusija i slične zemlje. I nije to ništa čudno i nije to ništa od čega bi se čovjek trebao ograđivati. Upravo ta ideološka opredijeljenost i svjetonazor su ono što čovjeka čini čovjekom, to se ne može isključiti o čemu god da se radilo. Kad vidimo kakve se danas ideološke borbe vode, sasvim je logično da će ljudi kroz tu prizmu gledati i ovu temu.
Netko je ovdje pitao „otkud takva fasciniranost Rusima?“. Ja mislim kako ovdje nitko nije fasciniran Rusima ni Putinom, nego neki ljudi u njima vide otklon od ove globalno dominantne ideologije, koja je puno šira od samog sukoba u Ukrajini. Isto vrijedi i za neke druge države i političare. Mi danas svjedočimo svojevrsnom paradoksu, po kojem je hrvatskim nazovi desničarima bliža Rusija od Amerike, dok je kod nazovi ljevičara situacija obrnuta. Dakle, imamo ono što je prije 50 godina bilo nezamislivo. Pa onda imamo slučaj da su odnosi Amerike i Rusije barem naoko bolji kad je u Americi na vlasti 'rigidni desničar i luđak', nego kad je na vlasti ljevičar pacifist. A svakako upada u oči i kad hrvatski ljevičari idealiziraju Njemačku, istu onu državu koja je, po njima, uzrok najvećeg zla u povijesti čovječanstva. Očito se karte stalno miješaju, politika je postala dinamičnija nego ikada, pa se i interesi stalno mijenjaju. I još kad se svemu tome doda i ideologija, dobivamo trenutni kaos i situaciju koju je teško razumjeti ako znamo kakvi su odnosi vrijedili u ne tako davnoj prošlosti.
Konačno, netko je ovdje pitao i „zašto onda ljudi sele na Zapad, kad im je on tako mrzak?“. Tu vjerojatno ima više razloga. Očito ima i dosta ljudi kojima je ovakav Zapad ideološki prihvatljiv, i koji baš tamo vide idealno okruženje za život. Sigurno je dosta i onih koji bi voljeli da Zapad nije otišao u ovom smjeru, ali im je jednostavno ekonomska računica na prvom mjestu i spremni su na puno toga zažmiriti ako im se to isplati. A na kraju, ne može se baš ni reći da svi idu na Zapad, ima i puno ljudi koji bi financijski možda bolje prošli tamo, ali su ipak život odlučili graditi u okruženju koje je bliže njihovom svjetonazoru.
[uredio Ante - 02. veljače 2022. u 12:11]
