Pocela pizdarija na Bliskom istoku i svi su odmah zaboravili da se valjda vazniji rat jos uvijek vodi. 

Rusima je ostalo jos 7-7.5 km da bi okruzili Avdiivku. Na putu im sad stoji otvorena ravnica juzno od Sjevernea (https://maps.app.goo.gl/5JxNhTqNbM7s1VS67)  i tvornica koksa ( https://maps.app.goo.gl/Uhrx4UPPobrvGkSTA ). 

S druge strane, cini se da su Ukrajinci uspostavili neki mostobran preko Dnjerpa. Selo Krynky je vecinom pod kontrolom Ukrajinaca ( https://maps.app.goo.gl/cpFmAiyU7MWxqpk18 ) , manji mostobran sjeveroistocno od Pidstepnea ( https://maps.app.goo.gl/P71LWqzGdptT7PwL9) i redovito upadaju zapadno od Pischanivke (https://maps.app.goo.gl/3iHUfkiU5KL3Tjzk8) i susjedne Poime. Zeljeznicki most i zeljeznica s istocne strane rijeke su pod kontrolom AFUa. 

Ratovi su isto tako i ratovi volje. Da, ima ih 150 milijuna, ali nije pitanje kolika im je baza vec koliko ljudi mogu naoruzati i poslati na ratiste. Sad je prije koji dan izasla anketa, 34% Rusa se slaze sa povlacenjem iz Ukrajine bez ikakvih teritorijalnih dobitaka (70% je suglasno za da se rat zaustavi na ovim granicama, po meni 95% Rusa bi prihvatilo povlacenje i vracanje natrag sve osim Krima). S druge strane Ukrajinci koji su spremni na teirtorijalne ustupke se krecu do 10% maksimalno i vrlo vjerovatno dio kad pricaju o ustupcima misli na Krim. 

Zato je kljucno da Ukrajinci dobiju sto vise zapadne opreme jer ona najcesce daje vecu stopu prezivljavanje od sovjetskih. To uvijek dajem kao primjer, onih par prvih kolona Bradleya i Leoparda koji su bili unisteni na pocetku ofanzive. Gotovo svi imaju otvorene vrate i otvore sto znaci da se posade i pjestastvo u njima evakuiralo. Mjesec dana kasnije druga brigada 5km juznije ide u novi mehanizirani proboj opremljena BMP vozilima i T-64/72 tenkovima. Neka od ta vozila dozivljavaju katastrofalne eksplozije gdje u svakom od oklopnjaka u najgorem slucaju po 9 ljudi gine u istom trenutku, a iz ostalih jedva da je itko izasao. 

Vilenjak je napisao/la:

AVDIIVKA – groblje ruskih nada

Svjedočimo svjetskom košmaru koji je u suludosti svojih osvajačkih ideja i bolesti narcisoidnog uma izazvao jedan mali patuljak – Putin

Tek sada svijet postaje svijestan obimnosti utjecaja i dužine krakova hobotnice koju je ruski sustav, na čelu sa njime stvarao zadnjih dvadeset godina.

Postaje svjestan koliko je milijardi rubalja mita preko agenata njegovih službi prošlo venama zapada i njegovih uskogrudih i samodopadnih materijalista. Svijet postaje svijestan koliko je patuljak uspio utjecati na države Bliskog istoka, na države Afrike, južne Amerike, pa i Europe.

Koje je on pretvorio u spavače za potrebe provedbe svojih interesa. Novcem, koji pokreće svijet i ideologije. Čeka je on bio itekako svjestan.

Surađuje sa svim teroristima svijeta. Naravno, prema zapadnim kriterijima. Jer jednima terorist, drugima je možda „osloboditelj“

Iskoristio je novac svoga naroda, ostavljajući ga u zabitima Kavkaza i Sibira bez osnovnih životnih potreba, bez dostignuća civilizacije i polu gladnog, istovremeno kupujući raznorazne političare i državnike, poslovne ljude, aktiviste, parlamentarne „deničare“ pa sve do sportaša, sportskih institucija i na kraju čelnike terorističkih organizacija.

Nikome nisu bili čudni njegovi razgovori i dogovori sa Talibanima, sa Hamasom, sa Iranskim čelnicima, koje je sve stavio „pod svoju kapu“ i koje je sada perfidno pokrenuo protiv Izraela a u stvari protiv SAD-a.

Jer Izrael rusiji sve do nedavno i nije bio „neprijatelj“, bio je „poslovni subjekt“ čije su znanje i pamet u vojnoj industriji kupovali. Kakvim ugovorima i transakcijama, znati će se valjda jednom.

U cijelom ovom košmaru, Izrael je bio ruska „kolateralna“ žrtva, država koja je personifikacija SAD-a i njegove politike i koje je „poslužila svrsi“, da pokuša odvuću na stranu Američku i svjetsku pozornost, mogućnost opskrbe i sami interes Amerikanaca i EU za nastavak potpore patuljkovom „trnu u nozi“ – Ukrajini.

Jedinoj karici u lancu njegovog zamišljenog vladanja svijetom (ne samo Velikom rusijom) koja se otrgla i nije htjela slušati i velikog vođu i njegove zamisli. Ono što ga najviše boli je „obični glumac“ koji mu je stvorio tolike, povijesne probleme. Koji nije pobjegao niti bio uhićen početkom rata. Neoprostivo za psihopatu.

Suradnja sa Iranom, kome cure sline na stvaranje nuklearne bombe uz potporu rusije (ostala vojna suradnja je manje važna) prodao je priču „povoljnog trenutka“ napada na Izrael.

Ubivši time „dvije muhe“. Prva je spomenuto preusmjeravanje i slabljenje Američke pomoći Ukrajini, dok je druga išla niz dlaku arapima u okruženju Izraela – spriječavanje dogovora Saudijska Arabija – Izrael o stvaranju samostalne, svjetski priznate Palestinske države.

To Irancima, Hamasu i Hezbollahu nikako nije odgovaralo, nestao bi njihov razlog postojanja, djelovanja i opstanka na području Palestine i Libanona. Došao bi kakav – takav mir na Bliski Istok a to „gospodarima rata“ sigurno nije odgovaralo.

Uzburkao je patuljak cijeli svijet pritiskajući „dugmad“, tj. svoje plaćenike razbacane njime kao kazetne bombe na Ukrajinskim bojišnicama.

Osobno vjerujem u razum i prevladavanje krize na Bliskom Istoku koja se neće, prema Putinovom očekivanju pretvoriti u širi svjetski sukob, ma koliko to on priželjkivao.

U sjeni tih događaja i „nereda spontano izazvanih“ diljem svijeta i Europe u kome su Palestinci i muslimani na žalost samo odradili Putinovu zadaću, događala se Avdiivka.

Jedno za svjetske pojmove malo naselje koje je, a to će nastavak ovoga rata pokazati, bila prijelomni trenutak ka ruskom vojnom porazu.

Napad na Avdiivku, na istok i Sjever Ukrajine, na pravce Lyman – Kupjansk, rusi su pomno pripremali mjesecima, spontano, kao pandan Ukrajinskim pripremama za napadne operacije prema jugu zemlje.

Ruski stratezi su shvatili da moraju iznaći mogućnost kako vojno angažirati Ukrajinske postrojbe već spremne za napad u oblasti Zaporižja i Donjecka i vezati ih za svoju ofanzivu oko Avdiivke i Kupjanska.

Znali su da ne smiju Ukrajincima dozvoliti da koncentriraju sav napadački potencijal na relativno malom prostoru jer će ih biti nemoguće zaustaviti do Azovskog mora.

Još od prošle zime rusi su se oporavljali i pripremali snage, popunjavali postrojbe ljudstvom i naoružanjem, osnivali nove armije.

Sve to da bi krenuli luđački na Avdiivku. Ništa nisu naučili od borbi za gradove heroje koje su krvavo osvajali i uništavali. Od Mariupola, Severodonjecka, Soledara, Bahmuta…..svaki taj grad odnio je sa sobom dio ruske vojne snage, morala, desetkovao ljudstvo i tehniku i općenito, smanjivao ruski vojni potencijal.

Okupljanja za Avdiivku i Kupjansk su bila zadnja velika okupljanja, koliko-toliko vojske, sve iza toga će biti navrat-na nos okupljanje uplašenih pričuva, neobučenih tenkista i topnika, neispravnih sredstava pa sve do njihovog nedostatka u budućnosti.

I očekivano, rusi nikada ili vrlo slabo usvajaju nove doktrine i načine ratovanja. Ponovili su to na primjeru Avdiivke. Mesni napadi, oklop u koloni, izgubljeni topnički dueli……sada su izgubili i značajan broj letjelica, posebno helikoptera….

Ukrajinci su odavno shvatili da na jačeg neprijatelja ne ideš glavom kroz zid, uništavaš ga preciznošću i pametnom taktikom, iscrpljuješ njegove resurse.

U Avdiivki, učinak Ukrajinaca je bio strašan, uništeni tenkovi i topnička oruđa broje se u više stotina komada.

Već sada, ruske snage predviđene i prikupljane za ovu ofanzivu su vrlo iscrpljene i uništene. Najavljivanje napada na Lyman i Kupjansk se otegnulo u nedogled, vjerujem da rusi nemaju dostatne snage da išta ozbiljnije učine na tome pravcu i upitno je hoće li uopće i krenuti…

Vjerojatnije da će snage čuvati za obranu u nadolazećim mjesecima a ne nikakve ofanzive.

Događanja na lijevoj obali Dnipra, u Khersonskoj oblasti, dolazak ATACMS-a, najavljene još jače vojne potpore zapada usprkos pokušajima ometanja, daju mi za pravo da vjerujem da je uspješna Ukrajinska taktika, sa svim svojim zastojima provedbe, dužinom trajanja i „čupanju naših živaca“ ipak dovela do prijelomnog trenutka u ovome ratu.

Ma koliko dugo on trajao, možda još godinu – dvije ali sa vrlo jasnom vizijom njegovog završetka – porazom rusije.

Očekujem i mirno riješenje Bliskoistočne krize, osnivanje Palestinske države u sličnom vremenskom intervalu uz posredovanje UN-a (ma kakav bio), Saudijske Arabije i moguće nekih drugih čimbenika.

Očekujem definitivni poraz sila zla, koje su u međusobnoj sprezi i divljanju mogle svijet dovesti na rub trećeg svjetskog rata.

Zar smo svi zajedno, crni i bijeli, žuti, kršćani, muslimani i ostali toliko glupi da nas jedan psihopatični patuljak sviju zajedno ….… u mozak i upravlja svima nama??!

Pročitao sam prvih 150ak stranica teme i prva velika greška, po meni, je usporedba Rusije i Ukrajine s Srbijom i Hrvatskom. Sličnosti Srbije i Rusije ima, ali Ukrajina je mnogo sličnija u svakom pogledu Crnoj Gori u odnosu na Srbiju, a ne Hrvatskoj u odnosu na Srbiju

Hoćete od vjere, jezika, kulture, pa i odnosa snaga

Ono o čemu autor članka ne piše su, naravno, interesi velikih sila, a kad se velike sile ne mogu dogovoriti onda eto rata... Suludost svojih osvajačkih ideja? Bolest svog narcisoidnog uma? Podsjećam molim lijepo, povijest ne započinje s Ukrajinom kad se priča o "diverzijama" po Bliskom istoku (Hamas)

Bila jednom jedna Sirija: tko je tu imao bolest svojeg narcisoidnog uma? Suludost svojih osvajačkih ideja?

Prije Sirije bila jednom jedna Libija, pa jedan Irak... Afganistan... Kako sve te države danas izgledaju?

Je li Ukrajina možda nečija "diverzija" zbog Sirije?

Najlakše je reć ovako ad hominem: narcis, sulud, patuljak, štroločav, nema zube, krkan ali to neće zaustavit sukob - pitanje je prvo: sukob između koga? Ukrajina je tu sporedna

Mito i korupcija, ruski alati kad su u pitanju interesi? Ekskluzivno? Šalite se?

Eto Putin ostavio Ruse u zabitima Sibira i Kavkaza, a Amerikanci svi imaju zdravstveno osiguranje

Mogu unedogled o tome koliko je članak pristran, mislim da sam dovoljno to oslikao

Ili ove prognoze da su bilo jedni, bilo drugi na pragu sloma - evo, samo još ta bitka pa su propali, bilo jedni, bilo drugi... Čekaj malo, koliko je do sada bilo takvih bitaka?

1. Tu nema kraja dok se velike sile ne dogovore, i tu su ljudski životi i sudbine nebitni bilo jednoj, bilo drugoj velikoj sili

2. Do dogovora može doći na dva načina:

- trenutni prekid vatre i podjela interesnih sfera

Ili:

- nastavak rata, dapače njegovo širenje, do iscrpljenja nekog od velikih sila. Nekoć se (jedno vrijeme) velike sile (jer su imale probleme) nisu miješale u rat koje su vodile druge velike sile (Bosna, Kosovo, Afganistan, Irak, Libija) ali sad je to vrijeme očito prošlo

Dok se u pozadini u dvorištima svih velikih sila odvijaju procesi, logično, kako bi mi svi bili što zadovoljniji (čitaj: poslušniji) što nam je činiti? Meni, tebi, njemu koji, mislim, suosjećamo sa svima koji ratuju, i to ne samo ovdje... Primirje, prekid svih sukoba, odmah i sada! Koliko još ljudi mora izginuti da bi vi sjeli za stol i dogovorili se?

Ukrajinci dragi, kad vidim našto vam država sada sliči, sve da nekim čudom se Rusi sutra povuku i prepuste vam sve što sada imali - bi li i dalje napravili puč 2014.godine? Mada, malo se tu Ukrajince i tada pitalo koliko mi se čini jer kad se pogledaju ondašnja geopolitička događanja zna se čiji je to bio interes i zašto, no tako je to kad je zemlja podijeljena unutar sebe do te mjere da svojeg susjeda gledaš kao neprijatelja, to je ono kad ja kažem da ti ne smije biti bliži netko u, ne znam, Moskvi ili Washingtonu od onoga pokraj tebe

Problem za Ukrajinu leži u tome da Rusija ima sasvim dovoljno vlastitih resursa za dugogodišnji rat, dok je sa druge strane veoma upitno koliko još dugo Ukrajina može računati na podršku SAD-a i zapada u ovom trenutnom obimu (već se čuje dosta nezadovoljstva i unutar Amerike, i od pojedinih EU zemalja), a ako dotok presuši, neće završiti dobro po njih...

problem za Ukrajinu je otpočetka to što ju je napala orijentalna despocija kojoj su vlastite žrtve nebitne. I ljudske i ekonomske i materijalne. I što s druge strane rova ima narod koji ne zna za ništa bolje