pasha77 je napisao/la:
Moram započeti tekst sa riječima i to velikim slovima, RUSIJA JE AGRESOR, UKRAJINA JE ŽRTVA. To zaista mislim. O ruskom barbarskom uništavanju ukrajinskih gradova je sve rečeno.
U suprotnom, mogu dobiti etiketu i odmah na startu biti canceliran.
Ja bih se u mom prvom postu referirao na ulogu SAD-a u ovom sukobu i probat ću objasniti zašto je ovo zapravo proxy rat, gdje su ciljevi ostvareni i sad se traži exit strategija.
Poznato je da su do prije nekih desetak godina na svijetu postojale samo dvije vojne supersile sposobne u doslovnom smislu razoriti svijet. To su SAD i Rusija. Kina se u međuvremenu dosta približila SAD-u, a Rusija je vojno jako oslabila, te je danas više regionalna sila. Imamo još EU, no ona zbog svoje razjedinjenosti, bijednog demografskog stanja i objektivno bijednih ulaganja u vojnu silu, predstavljaja vojnog patuljka. Na to nadodajmo da nema zajedničku vojsku, nema izraženog političkog lidera, ima trojanske konje u obliku Fiće i Orbana, ima jezični problem, te su resursima ovisni o uvozu...
Još 2008-e načinjena je strategija po kojoj bi se Rusiji trebalo zadati ključne udarce kako bi ona kroz gospodarsku minorizaciju postala i vojno minorna i bezopasna po SAD. Napravljena je provokacija te je Ukrajini poslana pozivnica za ulazak u NATO. Zatim su prije početka sukoba više puta održali zajedničke vojne vježbe na tlu Ukrajine, koji je započeo 2014-e.
Rusija se, istina, uz pomoć energenata s kojima je bogata, uspjela oduprijeti degradaciji, te je čak i ostvarila reverzibilan proces u sklopu kojega je počela obnavljati ili čak i modernizirati svoje vojne potencijale.
Tko se razumije u geopolitiku, neka ne povlači paralelu sa finskim pristupanjem u NATO. t
Sve je započelo sa mini color revolucijom u Gruziji. Američka hegemonija je započela sa pripremama za prijem Gruzije u NATO, a i ciljano su naveli Sakašvilija na besmislenu vojnu intervenciju, sve s ciljem iskušavanja ruske odlučnosti, spremnosti i snage. To je bio pilot za ono što se kasnije krenulo događati u Ukrajini
Na primjeru Gruzije, koja je demografski i zemljopisno patuljak u odnosu na Ukrajinu, SAD su znale da samo moraju potpaliti.
To je zemlja sa 45 milijuna stanovnika, potencijalno bogata i za ruske strateške, gospodarske, političke, demografske i brojne druge aspekte, iznimno značajna država baš kao što je to i Bjelorusija, no ova posljednja ne u tolikoj mjeri. Američki planeri jako dobro znaju da bi apsorpcijom Ukrajine u NATO zadali Rusiji ključan udarac i sveli je na patuljka koji nebi imao skoro nikakvo dvorište, tj. Rusija nigdje nebi mogla voditi nikakvu vrstu svoje politike i ostvarivati svoje nacionalne interese. Ukrajina bi na taj način bila sve više udaljavana od Rusije na sve moguće načine i u konačnici bi Rusija i njeno naoružanje postali bespredmetni jer bi im od branjenja nacionalnih interesa ostale jedino vlastite granice. Na ovaj bi način bili zadani gospodarski udarci budući da je Rusija prvi ukrajinski vanjskotrgovinski partner sa cca 1/4 sveukupne trgovine, brojni etnički Rusi i brojno rusofilno i rusofono ukrajinsko stanovništvo bi ostalo odvojeno krutim režimom od države koju gledaju sa simpatijama itd. itd. Kroz vrijeme, to bi osiguralo zaista američku svjetsku premoć i marginaliziralo Rusiju u potpunosti.
Usprkos naizgled jednostavnom zadatku, u Ukrajini su stavri komplicirane do krajnosti. Pored činjenice da se čak 17,3% stanovništa izjašnjava Rusima (oko 8 milijuna ljudi) nastanjenih u prilično čistim ruskim područjima poput Krima i ostalog dijela ukrajinskog primorja, čak 26,1% stanovnika pripada Ukrajinskoj neautokefalnoj pravoslavnoj crkvi pod moskovskim patrijarhatom dok ih oko 50% pripada Ukrajinskoj neautokefalnoj pravoslavnoj crkvi pod kijevskim patrijarhatom. Samo oko 7% Ukrajinaca pripada Ukrajinskoj autokefalnoj crkvi, 8% Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi, a oko 2,2% su rimokatolici u istom postotku kao i protestanti. Dakle, tek je negdje oko 20% stanovništva Ukrajine po naravi protivno Rusiji ili blizini Ukrajine sa Rusijom, dok se slobodno može reći kako bliskost sa ruskom državom osjeća na manje ili više snažan način oko 80% ukrajinskog stanovništva.
Pričam o situaciji prije službenog početka rata, 2014-e.
Usprkos povijesnoj, zemljopisnoj i svim drugim oblicima bliskosti, SAD uporno nastoje sa uspostavljenjem svojeg interesa u Ukrajini. Na taj su način instalirali na vlast Viktora Juščenka koji danas ima podršku od samo cca 1-2% stanovništva države.
Ukrajina je bila država koja stagnira, u kojoj su problemi nagomilani, rascijepljena je između tzv. prozapadnog dijela koji je pretežito nastanjen u zapadnom dijelu zemlje i rusofilnog i rusofonog stanovništva koje je nastanjeno u istočnim u južnim dijelovima zemlje.
Da ne dužim, stoji činjenica je pro ruski predsjednik Janukovič obećao da će Ukrajina pristupiti pregovorima za EU, pa kasnije prekršio obećanje. Svakako, to nije razlog da se dese krvavi pučevi, puca po policiji i prosvjednicima sa snajperima s ciljem da se gomila i policija još više isprovociraju - do dana današnjeg, nitko nije odgovarao za to. Kao ni za spaljivanje na desetke pro ruskih aktivista u Odessi.
Doslovno se ciljano radila situacija gdje nacionalizam pokaže sve ono najgore. Ne zaboravimo, Ukrajina je duboko podijeljena zemlja.
Zelenski je također došao na vlast da će pod bilo koju cijenu pregovorima zaustaviti rat. Nije li to prekršio, odmah zabranivši pregovore sa Putinom?
Zatim imamo ruski referendum na Krimu, koji je toliko sramotan i smješan, da ga ne treba dalje komentirati. I onda građanski rat u Donbasu koji je trajao do ruske invazije 2022-e.
Ukrajinci su trebali pričekati godinu dana i na novim izborima izabrati novog predsjednika. U ovom članku u Jutarnjem iz 2014-e je dosta dobro opisana situacija.
E sad da se vratim na ono bitno.
Od početka ovog proxy rata, Amerikanci su filovali Ukrajince lažnim obećanjima da će pobijediti i osloboditi svoj teritorij.
Za uzvrat su Ukrajinci oslabilli ruski vojni potencijal i pobili stotine tisuća Rusa. Danas, kad su Rusi svedeni na nivo regionalne sile, od čega se neće oporaviti barem 30 godina - Amerikanci stavljaju sporazum na stol, gdje otvoreno traže da Ukrajina vrati tu nazovi pomoć u rudama ili žitnicama.
Kao dokaz da se američka vanjska politika nije promijenila, možemo priložiti izjavu senatora Lindseya Grahama. On je dio Bidenove garniture. Graham nije republikanac poput Trumpa, nego demokrat. Prije 2 godine, dao je izjavu da se ukrajinskih rijetkih minerala, ključnih za novu tehnologiju ne smije dokopati Rusija, pa ih podijeliti sa Kinezima.
Sad kad demokrati više nisu na vlasti, nego republikanci, retorika je samo malo oštrija, ali cilj je isti. Trump želi ukrajinske minerale i kraj rata. Vjerojatno se žele posvetiti slabljenju Kine. Najbogatiji dio Ukrajine je Donbas, koji je većinom pod ruskom kontrolom, zato sad Amerika pregovara sa Rusijom. Vjerojatno će Rusija morati dati dio rudnih bogatstava Americi, a Amerika će im dozvoliti da se izvuku iz živog blata.
Kako je sve skupa poremećeno, zar ne?
Trump na seljački način traži minerale, a prije dva dana je ispod radara prošao sporazum Velike Britanije i Ukrajine, gdje VB nudi zaštitu, naoružanje i niz drugih stvari u zamjenu za ukrajinske minerale. Samo su sve upakirali u lijepi celofan sa mašnom na vrhu, za razliku od Trumpa.
Doslovno imamo lešinare koji čerupaju Ukrajinu.
Danas znamo da im nitko nije slao besplatnu pomoć, nego su sve zajmovi. Čak je i Plenković to rekao, da mi nismo poslali svoje staro željezo besplatno, nego će nam to morati vratiti.
Procurila je informacija, da će Rusija morati dati 300 milijardi zamrznute imovine, da se Ukrajina obnovi. Samo da i tu ne zajebu Ukrajinu, obnavljajući samo okupirane dijelove. To je jedan od uvijeta da bi se mir dogodio. Navodno su Rusi pristali.
Napisao sam samo mali dio, bez da sam spomenuo kriminalne radnje, povezane sa plinom Bidenovog sina Huntera,.
Ili milijarde eura koje je Amerika uložila u "demokraciju" od 2014-e do 2022-e. Victoriu Nuland, itd.
Svi gledamo emotivno na rat, jer smo i sami bili napadnuti.
Na ukrajinsku žalost, teritorij će jako teško povratiti. Mobilizacijske resurse su iscrpili. U ukrajinskim medijima se piše o 200 000 dezertera. Zelenski odbija mobilizirati onaj najvitalniji dio stanovništva, muškarce od 18 do 23 godine.
Ukrajina je demografski prije ovog rata bila najgora zemlja Europe, sa fertilitetom oko 0,7. To je apokalipsa. Sad su izgubili stotine tisuća muškaraca. Izgubili su rusofono stanovništvo na Istoku. Dobar dio ljudi je pobjegao i pitanje je da li će se vratiti.
Na bojišnici im ne ide baš najbolje, u stalnoj su defanzivi. Sad su napravili kontre na pokrovskom pravcu. Uzeli su nekoliko sela te ponovno povratili glavnu prometnicu za opskrbu. Tri dana nakon, Rusi su cijeli taj ukrajinski uspijeh poništili i opet sve zeuzeli.
Da kažem suštinu svega za kraj. Amerika je tu zbog resursa i slabljenja ruskog vojnog potencijala. Postavlja se pitanje kakvi se to rijetki minerali nalaze u Ukrajini? Kakva je tehnologija potrebna da se to eksploatira?
Sad kad je sve ostvareno, rade exit strategiju. Ukrajinci tu nažalost nisu bitni. Ne treba živjeti u svijetu iluzije da će EU nastaviti financirati rat. Grčka je već najavila da u strahu od Turske neće slati oružje.
Poljska je rekla da se neće pretjerano mješati, jer moraju čuvati svoje granice.
Pretjerano ulaganje u naoruzanje bi dovelo do još veće inflacije i socijalnih nemira.
Hvala na trudu na ovoj objavi. Dosta toga je objektivno i realno.
