Progonstvo me obilježilo Iako je imala samo šest godina Željki je rat, progonstvo, ta kolona i ta slika obilježila ostatak života.
- Nakon odlaska iz Vukovara smješteni smo u Špansko kod Zagreba. Dugo nakon te slike nitko nije pitao za mene sve dok me jedna profesorica nije prepoznala u vrtiću i to je dospjelo u novine. Od tada novine stalno pišu o meni kao o simbolu grada Vukovara. Objavljuju moje slike, koriste se mojim imenom i iskorištavaju moju tragediju kako bi obilježili stradanje grada iz kojega potječem, a nitko ne pita kako je meni sada. A nije mi dobro. Mama, očuh, braća i sestre i ja jedva spajamo kraj s krajem. Život u Vukovaru je težak i kad se ima što raditi, a nama je neizdrživ jer smo nezaposleni i nemamo nikakva prava u Centru za socijalni rad niti na birou. Kuću smo obnovili sami, novaca za studiranje nemam iako mi je to velika želja, a ne mogu naći niti posao u struci. Sve mi je to oduzelo volju za životom u ovom gradu. Još kad vidim sve te nepravde koje su učinjene braniteljima, strašno mi je - kazuje nezadovoljna Željka koja s dvije sestre i bratom živi u kući u prigradskom naselju Lužac koju su njena majka Jasminka i njen očuh Gordan obnovili uglavnom vlastitim sredstvima. Dio novca za obnovu vukovarske kuće Željki su poklonili supružnici Eljuga iz Zagreba koji su djevojci odlučili pomoći nakon što su saznali za njenu tužnu sudbinu. A tri godine školovanje joj je plaćao također zagrebački poduzetnik Damir Flego. Uz pomoć dobročinitelja Željka je završila poljoprivrednu školu i stekla zanimanje cvjećara.
U rangu Komarice i Croate Željka je sudjelovala u dva velika filmska projekta u kojima je također iskorištena. Glumila je, naime, u dva nagrađivana dokumentarna filma, u >Svjedoku< i Branka Lovrića 1993. i u >Anđelima rata< u režiji Jakova Sedlara.
- Na svemu tome shvatila sam kako je ljudima jednostavno i normalno iskorištavati druge ljude, a da im kasnije na tome niti ne zahvale. Sve ove godine ljudi su me iskorištavali i ja na to nisam rekla ništa. Mislila sam da će, kada dođe vrijeme, ti ljudi biti spremni učiniti nešto za mene no, prevarila sam se. Sada mi njihova pomoć treba više nego ikada, a njih nema. Čak me i varaju. Napisala sam tu knjigu poezije >Moja rijeka suza<, nešto meni veoma vrijedno, i Mladen Pavković iz Koprivnice ponudio mi je da će naći sponzore za tiskanje knjige. Iako sam trebala dobiti novac do prodaje, ja na tome nisam zaradila niti kunu. A ljudi ovdje u Vukovaru misle da ja imam dobru zaradu od toga, otkriva Željka.
Malo tko zna da je ova djevojka prije nekog vremena od udruge Mare nostrum Croaticum dobila odličje i plaketu ''Hrvatske heroine'' za promicanje Domovinskog rata u svijetu, baš kao i biskup Komarica i Ivan Lacković Croata. No, kako se od plaketa i odličja ne živi, a ni od titule simbola grada Vukovara, Željka je ogorčena što lokalne gradske vlasti koji su čak odbili primiti njenu majku kada je tražila prijam kod gradonačelnika Vladimira Štengla kako bi saznala što bi im sve trebalo da otvore cvjećarnicu na groblju.
- Da imam kamo sutra bih se pokupila i otišla. Opet. Jer od sjećanja se ne živi - zaključila je Željka.
Izvor:
http://www.vukovarac.net (izvor:Novi list)