Hrvatska diplomacija je, unatoč neupitnim pravima Hrvatske u svim sporovima sa Slovenijom propustila sve povoljne prilike za njihovo rješavanje. Dva su moguća razloga: potcjenjivanje težine problema, tj. potcjenjivanje tvrdoglavosti i neumjerenih ambicija slovenske strane, odnosno, uvjerenje da će se svi problemi sa Slovenijom riješiti sami od sebe, tj. radi dobrosusjedske ljubavi i europskom u duhu (ili u bratstva i jedinstva sa slovenskim narodom). U svakom slučaju prema Sloveniji je odabrana strategija koju se može nazvati "aktivna pasivnost", tj. bolje ne učiniti ništa, nego učiniti bilo što (pa makar i krivo!), uzdajući se u Providnost.

Na taj način izgubljena je svaka inicijativa u međudržavnim sporovima sa Slovenijom, unatoč tome što je EU u "General position for the accession negotiations with Croatia" od 16. ožujka 2005. jasno poručila Hrvatskoj da se kod svih sporova sa susjedima obrati Međunarodnom sudu pravde ako pregovori ne urode plodom.

U Hrvatskoj je međutim svaki ministar vanjskih poslova padao u iskušenje pregovora sa Slovenijom, pokušavajući dokazati da su prethodnici bili nesposobni ostvariti ono što je navodno očito moguće. A zapravo je s time Slovenija samo dobijala na vremenu, pokušavajući (i mahom uspijevajući!) spojiti nespojivo. Tako se dogodilo da se pitanje slovenske okupacije Sv. Gere pokušavalo riješiti ustupcima u vezi Ljubljanske banke. Problem ušteđevina u toj banci rješavan je ustupcima u vezi nuklearne elektrane u Krškom. Dekomisija ove nuklearke "olakšavana je ustupcima na morskoj granici. Tolerantnost prema slovenskim graničnim rješenjima na moru pravdana je pak pogodnostima kod razgraničenja na Sv.Geri i u Međimurju.

U konačnici je ovakav pristup doveo Hrvatsku do toga da trampi svoje more za slovenski nuklearni otpad!

Svaki od tih problema trebalo je zasebno rješavati na odgovarajućem međunarodnom sudištu. Problem nuklearke na sudu u New Yorku temeljem Međunarodne energetske povelje koja štiti strane investitore u energetske objekte (tj. HEP kao suvlasnika nuklearke u Krškom). Problem kopnene i morske granice na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, a problem slovenske vojske na Sv. Geri u stožeru NATO-a.

U svojim pregovorima s EU Slovenija nikada nije dopuštala njihovo proširenje na područja izvan Acquisa (tj. europske pravne stečevine). Svo slovensko "popuštanje" kad je riječ o Italiji nije se odnosilo na teritorijalne ustupke, nego na pristanak rješenja pitanja imovine optanata kroz tzv. Solanin plan. Slovenija nije dakle pristala na nikakav povrat nekretnina niti na obeštećenje u novcu, nego je samo pristala na to da stranci mogu biti vlasnici nekretnina u Sloveniji, te da optanti imaju pravo prvokupa na oduzetim nekretninama, ali tek četiri godine nakon ulaska Slovenije u EU!

S druge strane, Hrvatska je upravo na primjeru ZERP-a dokazala EU svoju spremnost da pregovore proširi i na područja izvan Acquisa. Odnosno, da je spremna radi svog ulaska u EU odustati od međunarodnog prava, od vlastitog suvereniteta i od svoje jurisdikcije! Time je dano zeleno svjetlo sadašnjim slovenskim zahtjevima.

Odnosi Hrvatske i Slovenije pokazuju koliko je plitko slovensko shvaćanje Europe i koliko je teško odustajanje od pogodnosti koje joj je pružala SFRJ. Dakle, kad god je riječ o nekom hrvatskom vlasništvu i teritoriju, Slovenija se ponaša u duhu bratstva i jedinstva, kao da SFRJ nikad nije prestala postojati, pa je tako sve što je hrvatsko ujedno i slovensko. Međutim, kada je riječ o slovenskom vlasništvu, Slovenija primjenjuje sasvim drugu taktiku - ona je suverena europska država koja jasno drži do svog vlasništva, do svoje teritorijalne cjelovitosti, te "kreativno" tumači Acquis EU i međunarodno pravo mora. Štoviše, da protivno međunarodnom pravu jednostrano proglasi svoju Zaščitno ekološko cono preko ZERP-a, tužakajući istodobno Hrvatsku u Briselu kao remetilački faktor radi proglašenja ZERP-a. Ili da jednostrano inicira granične sporove od Mure do mora, optužujući svaki put Hrvatsku kao inicijatora!

Što se pak same granice tiče, niz je primjera za gore izrečene tvrdnje:

1. O granici na Muri se 1991.-1993. u svim slovenskim ponudama govorilo o ušću Lendave u Krku kao točki razgraničenja. Međutim, sada hrvatska granica po slovencima treba biti pomaknuta sa ušća Lendave u Krku na ušće Krke u Muru, te sa starog tokana novi tok Mure?! Granica na Muri pak slijedi razgraničenje po starom toku Mure, dogovoreno još 1692. između grofova Feštetića (koji su preuzeli posjede Zrinskih) u Međimurju i grofova Esterhazyja koji su imali svoje posjede u Prekomurju. Ova "međugrofovska granica" je utvrđena u katastru dakle prije više od 300 godina, no za slovence je odjednom sporna. Riječ je o parcelama čiji su vlasnici oko 600 Hrvata, stanovnika sela Novakovec, Podturen i Ferketinec u Međimurju. Unatoč tome što su još 1954. godine Hrvatska i Slovenija bilateralno usuglasile i utvrdile razgraničenje u tom području, Slovenci sada, pozivajući se na dvostruku katastarsku evidenciju, svoju tadašnju odluku ne priznaju i postavljaju zahtjev za 250 ha hrvatskog teritorija u Međimurju.

2. Sva granica između Hrvatske i Slovenije, osim u Međimurju i Istri, slijedi granicu nekadašnjeg ugarskog i austrijskog dijela. Krajnje je nevjerojatno da je ta granica loše definirana jer se porez i tada plaćao prema zemljišniku, a ugarska i austrijska državna kasa su bile zasebne! Međutim, evo kako se stvari kompliciraju:

a) Prapratna draga

Riječ je o šumi, koju Slovenci zovu Tomšićeva, a koja je postala sporna tek 1993.. Naime, slovenska strana je pokrenula vlasnički spor uz argument da je vlasnik sporne šume prije nacionalizacije 1948. bio Slovenac. Ta šuma je dvostruko katastarski evidentirana, a Slovenci u svoju korist navode i Rapalsku granicu iz 1920.!?

Međutim, Prapratna draga je dio hrvatskog kraljevstva do 1918., granično kamenje između hrvatske Trojednice i ostatka Austro-Ugarske stoji tamo još od 1913., a tek 1920. je Rapalskim ugovorom pripojena Italiji, te je 1945. opet vraćena Hrvatskoj.

Kao kuriozitet treba navesti činjenicu da je ovaj "međudržavni spor" pokrenuo šef katastra iz jedne slovenske općine,. Slovenija s jedne strane drži Rapalsku granicu mjerodavnom, a s druge strane drži da je Rapalsko razgraničenje 1920. značilo poniženje i okupaciju Slovenije.

b) Sv. Gera

Danas je samo još jedno mjesto u Hrvatskoj pod stranom vojnom okupacijom. To je Sv. Gera na Žumberku, na granici sa Slovenijom, a koja je pod kontrolom slovenske vojske. Vojnu bazu s odašiljačima JNA preuzela je TO Slovenije tijekom rata u Sloveniji 1991. i do danas se nije iselila. Zanimljivo je da je slovenska strana suglasna s hrvatskom Državnom komisijom za granice i hrvatskim MUP-om da Sv. Gera nije sporno područje, ali ne želi odatle iseliti svoju vojsku?! S druge strane, Hrvatska je tek 2004. stožeru NATO-a obrazložila cijeli slučaj.

3. Granica Hrvatske i Slovenije u Istri u cijelosti je povučena tek Londonskim ugovorom kojim je ukinut Slobodni teritorij Trsta. Njegova Zona B je predana FNRJ i podijeljena između NR Hrvatske i NR Slovenije. Odlukom Sabora NR Hrvatske iz 1956. su Sloveniji prepuštena sela hrvatskog, čakavskog govornog područja: Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači-Boškini, Močenigi, Pregara, Sirči, te Topolovac sa okolnim selima. Dakle, ukupno 27 sela hrvatskog govornog područja koja su spadala pod Porečku biskupiju. Granica uz more je povučena po novom toku Dragonje, na štetu Hrvatske, na kanal Sv. Odoriko, prokopan 1952-53. godine. Slovenija tu želi prisvojiti 111 ha hrvatskog teritorija, tvrdeći da je taj kanal kopan od 1948. do 1952.. Ni jedno ni drugo nije točno, jer riječ je o čak 360 ha površine, a kanal je kopan kasnije. Zato i ne trebaju čuditi ambicije slovenske strane za postavljanjem međudržave granice još južnije, čak na Mirni ili barem južno od poluotoka Savudrije.

4. Granica na moru trebala bi biti povučena od završetka kopnene granice. Uostalom, suverenitet neke države na moru izvodi se iz njenog suvereniteta na kopnu, tj. obali. Prema članku 15. Konvencije UN o pravu mora (UNCLOS), kada dvije države na obali zaljeva leže sučelice, morsko provodi se prema crti sredine dok se ne postigne drukčiji sporazum. Na crtu sredine Slovenija ne pristaje. No nemoguće je pomaknuti granicu na moru u korist Slovenije, jer u tom području južno od Pirana ona nema svoje obale niti otoka. Međutim, ratificirajući UNCLOS 1994. Slovenija je uputila glavnom tajniku UN notu u kojoj je od svih oblika međunarodnog sudišta za rješavanje međudržavnih sporova pristala samo na savjetodavnu arbitražu! Dakle, za Sloveniju ne dolazi u obzir rješenje graničnog spora sa Hrvatskom na Međunarodnom sudu pravde, ni na Međunarodnom sudu za pravo mora, niti u obvezujućoj arbitraži! Što samo govori koliko su tanki njihovi argumenti kod razgraničenja! No sve i kad bi morsku granicu pomaknuli sa crte sredine u Savudrijskoj vali na obalu Savudrije (na što je Račan pristao!), time se Slovenija svejedno nebi mogla dokopati međunarodnih voda u Jadranu. To je međutim nije spriječilo da protivno međunarodnom pravu jednostrano proglasi svoju Zaščitno ekološko cono preko hrvatskog ZERP-a, te da svoje ribolovno more proglasi preko cijele Savudrijske vale, preko hrvatskog teritorijalnog mora zapadno od Istre i preko dijela ZERP-a.