Jedan jako lijep članak na ovu temu:

-Hej Slaveni, još ste živi, riječ naših djedova, dok za narod srce bije, njihovih sinova – dere se Veselin Đuho iz petnih žila.

Do njega je Dubravko Šimenc, još grleniji. Onako jak i krupan, baca malo na Pavarottija. Glasnice mu pucaju, kao on na igraču više, dok mu pjesma iz usta odjekuje seulskim bazenom.

-Živi, živi duh slavenski, živjećeš vijekov'ma, zalud prijeti ponor pakla, zalud vatra groma...Zemlja puca, dub se lama, zemlja nek se trese...

Pericu Bukića, ni nepoznavanje izgovora slova r, nimalo ne priječi da se uživi u jugoslavensku himnu.

-Mi stojimo postojano, kao klisurine, proklet bio izdajica, svoje domovine!

Godina je 1988., finale je olimpijskog vaterpolskog turnira u Seulu, megdan komunističke Jugoslavije i kapitalističke Amerike.

Veselin Đuho, Dudo Šimenc, Perica Bukić, Deni Lušić, Mislav Bezmalinović, Tomislav Paškvalin i Renco Posinković pjevaju jugoslavensku himnu potpuno nesvjesni da upravo u tom trenetku šire ugled Hrvatske u svijetu. Hrvatska još uvijek nije samostalna zemlja, nitko na čitavoj planeti, uključujući Hrvate, ne zna kako izgleda hrvatska zastava i grb, ali hrvatske vaterpoliste pod kapicom jugoslavenske reprezentacije ta činjenica nimalo ne smeta u širenju njenog identiteta po svjetskim kontinentima.

Možda oni tada nisu bili svjesni da osvajanjem zlatne olimpijske medalje za Jugoslaviju, ustvari promiču ugled Hrvatske u svijetu, ali taj svijet kojemu su oni pjevanjem Hej Slavena nesvjesno ukazivali na malu slatku državicu, itekako je znao ono što naši vaterpolisti nisu.

-Znaš ženo, koliko Hrvata čini jugoslavensku vaterpolsku reprezentaciju? – pitao je Mdjed Dibaba svoju suprugu u etiopskoj zabiti gledajući izravan prijenos vaterpolskog olimpijskog finala.

-Ne – rekla mu je ona nezainteresirano.

-Vidiš, za Jugoslavene igra sedam Hrvata, četiri Srbina, i dva Crnogorca.

Naravno da lažemo s ovom pričom. Ne samo da svijet tog ljeta 1988. godine nije čuo za Hrvatsku, već nije čuo ni za vaterpolo. Naime, više gledatelja po planeti ima izravan prijenos čitanja poezije, nego olimpijsko vaterpolsko finale.

No 25 godina kasnije, drugom čovjeku Ministarstva sporta Petru Skasniju,  nezainteresiranost čovječanstva za vaterpolo, nimalo nije smetala da sudjeluje u donošenju zakona, koji bi „sportašima zaslužnima za promicanje Hrvatske“, omogućio dobivanje „naknade za izvrsnost“, odnosno sportske mirovine iz državnog proračuna. Uvjet za primanje izvrsne naknade je jednostavan – mogao ju je zatražiti svaki Hrvat koji je osvojio olimpijsku ili svjetsku medalju, a koji je navršio 45 godina.

Čim je zakon donesen, stotine hrvatskih sportskih siromaha, zatražilo je isplatu. Tako je Velimir Perasović, košarkaški trener u Španjolskoj s itekako bogatim ugovorom, zatražio svojih 4300 kuna za osvojeno olimpijsko srebro.

I drugi 'siromasi' poput bivšeg NBA igrača Dina Rađe, osvajača nogometnog Kupa prvaka Roberta Prosinečkog, bivšeg saborskog zastupnika Franja Arapovića, trenera Lokomotive Tomislava Ivkovića i sličnih, zatražilo je isplatu zasluženih naknada za izvrsnost, jer su promicali ugled Hrvatske u svijetu.

Da se razumijemo, sportska penzija, općenito gledajući nije loša stvar, ako se ne zloupotrebljava. Tako se za isplatu novca mogu javiti i osvajači medalja na paraolimpijskim igrama, što je pohvalno, jer dobro znamo da se invalidne osobe, nažalost, teško zapošljavaju. Također, u malim sportovima poput stolnog tenisa, dizanja utega, veslanja, jedrenja i sličnih - gdje osoba mora uložiti jako puno truda, ako želi postati najbolja na svijetu, često pri tom zanemarujući školovanje - a tijekom karijere se ne zaradi kao u nogometu, košarci ili tenisu, nije loše da im se pomogne nakon što se prestanu baviti sportom (pravi primjer za to je zlatni olimpijac Nikolaj Pešalov koji je u velikim financijskim problemima).

No donosioci zakona su pogriješili, jer nisu sportove podijelili na velike i male, te još važnije – glavni uvjet za dobivanje naknade nije stanje imovinske kartice kakvo se primjenjuje u socijalnim isplatama, a sigurno je trebao biti kriterij broj jedan -  pa je došlo do apsurdnih slučajeva gdje primjerice tenisač Goran Prpić prima naknadu za brončanu olimpijsku medalju, iako je u teniskoj karijeri zaradio više od milijun dolara. Naravno, mogao je Prpić spiskati te pare, i biti siromah, ali zakonodavcu je potpuno svejedno je li neki sportaš bogat ili je imovinskog stanja kao Pešalov, koji zanimljivo, još uvijek ne prima naknadu (u procesu je čekanja).

Za lovu se prijavio i Robert Jarni, iako je tijekom karijere zaradio za tri života. Također, mnogi koji dobivaju naknade, i dalje aktivno rade i obavljaju razne, često i dobro plaćene funkcije, a brojni bivši sportaši imaju nekretnine koje iznajmljuju po visokim cijenama, poput vaterpolista u Dubrovniku. Zakonodovac je apelirao na savjest sportaša - da se ne prijavljuju za novčane isplate, ako dobro žive - ali savjest, što je to, tko uopće mari, za te stvari?

Najapsurdnije u cijeloj priči je da je glavni motiv donošenja ovog zakona upakiran u zaslugu promicanja Hrvatske u svijetu. Istina je da su hrvatski sportaši, poput nogometne reprezentacije, Ivaniševića i Čilića, napravili jako puno za imidž zemlje, ali zakon, nagrađuje i one Hrvate koji nikada nisu igrali za hrvatsku reprezentaciju.

Otprilike polovica njih, kao naši junaci s početka priče, ispada da je promicala crveno-bijele kockice osvajajući medalje u majicama sa grbom gdje šest baklji čini jedan plamen.

Tako su primjerice Dubrovčani Božo Vuletić, Luko Vezilić, Đuro Savinović, Boško Lozica, Andro Knego i drugi promicali ugled Hrvatske pjevajući 'igrač puca, dub se lama, mreža nek se trese'. Potpuno je nejasno kako su Hrvati igrajući za Jugoslaviju širili ugled Hrvatske, osim što je zakonodavac pokušao nediskiminirati njihove sportske uspjehe u odnosu na one poslije osamostaljenja.

Sad ćete reći, ali Šimenc i Bukić igrali su i za Hrvatsku, osvajali medalje i tako je prikazivali svijetu u najboljem svjetlu, pa što ima veze ako su igrali za Jugoslaviju, iako cijela ova priča nema puno veze ni s Jugoslavijom, ni s Hrvatskom, ni sa sportom, osim što osiromašuje proračun isplaćujući novac dobrim djelom ljudima koji ne moraju brinuti o financijama. To je poanta ove priče - koju je jednim dobrim djelom odradio Petar Skansi, čovjek koji je i sam osvajao olimpijske medalje, pa je logično da i on može koristiti ovu naknadu (!) -  upakirana u floskulu širenja ugleda Hrvatske u svijetu.

No vratimo se mi Bukiću i Šimencu. Istina, njih su dvojica, uz zlatno olimpijsko odličje za Jugoslaviju, osvojili i srebrnu olimpijsku medalju za Hrvatsku i još brojne druge trofeje. Mogli su birati koliki iznos iz hrvatskog državnog proračuna žele dobivati za promicanje Hrvatske u svijetu.

Naime, zakon propisuje da osvajači najmanje jedne zlatne olimpijske medalje imaju pravo na stopostotni iznos prosječne plaće u Hrvatskoj. Za olimpijska srebra i svjetska zlata dobiva se 80 posto prosječne plaće, a za olimpijske bronce i svjetska srebra 60 posto. Naposljetku svjetske bronce vrijede 40 posto prosječne hrvatske plaće.

Bukić i Šimenc uzeli su olovku i stali računati.

-Najveći uspjeh koji smo ostvarili promičući ugled Hrvatke u svijetu je srebro na Olimpijskim igrama iz Atlante, je li tako? – pitao je Dudo Pericu.

-Jest!

-Koliko bi onda novca dobili za taj uspjeh?

-Čekaj da izračunam. Za olimpijsko srebro se dobije osamdeset posto prosječne plaće...hrvatska prosječna plaća je...dobili bi otprilike 4400 kuna.

-Ali, nije mi jasno – požali se Dudo – možemo li mi prijaviti olimpijsko zlato koje smo osvojili za Jugoslaviju? A, što kažeš, ti si bio zastupnik u Saboru dva mandata, moraš znati ovo isčitati?

-Pa naravno da možemo – objasni Perica – razmišljao sam o tome, ali bilo mi malo glupo tražiti naknadu za promicanje Hrvatske dok sam igrao za Jugoslaviju.

-Koliko bi nam naknada iznosila da to prijavimo?

-5478 kuna.

-U jebote, pa jugoslavensko zlato vrijedi tisuću kuna više od hrvatskog srebra – zaključi Dudo i doda razdragano – To ćemo prijaviti.

Krenuli su njih dvojica s papirima prema Ministarstvu sporta. Dok su koračali ulicom, s prvog kata zgrade čula se muzika. Neki lik, što je upravo dobio otkaz, puštao je s YouTubea jugoslavensku himnu, govoreći staroj majci da mu se ovako nešto za vrijeme Tita sigurno ne bi dogodilo.

-Što ovo svira, čini mi se poznato? – pitao je Perica Duda osluškujući taktove s balkona ispod kojeg su marširali prema lakim kunama.

-Čekaj, nek čujem – reče Dudo namještajući uho.

Jedva su mogli rasaznati posljednji stih jugoslavenske himne koju su zdušno pjevali u Seulu osvajajući zlatnu olimpijsku penziju za promicanje hrvatskog ugleda u svijetu.

...Mi stojimo postojano

kao klisurine,

proklet bio izdajica,

svoje domovine!