Piše Zoran ANGELESKI

Igor Štimac, bivši reprezentativni nogometaš i aktualni predsjednik Udruge hrvatskih prvoligaša, dobar je TV komentator, ali kad komentira neutralnu nogometnu utakmicu, primjerice, Lige prvaka. Božo Sušec, nezaobilazno ime hrvatskog sportskog novinarstva, desetljećima komentira velike sportske partije lako, tečno, fine dikcije, no sve je manje imun na političke, izvansportske podražaje.
Već neko vrijeme taj komentatorski tandem drži monopol na prijenos utakmica hrvatske nogometne reprezentacije, iako to profesionalnom razinom, poštenjem, duhom i analizom zaslužuju Željko Vela i Tomislav Ivić.
Štimac i Sušec susrete reprezentacije često komentiraju neprofesionalno: ako našima ne ide, nezadovoljstvo automatizmom usmjeravaju na suce. Što je jadno. Pritom je to kritiziranje sudaca krajnje neukusno. Uz to, Štimčeva je objektivnost bazično narušena činjenicom da je bio menadžer pojedinih reprezentativaca.
Vrhunac neprofesionalnog komentiranja ovog tandema zbio se prekjučer na startu Europskog prvenstva, i to tijekom gotovo cijelog prijenosa susreta s Austrijom. Kakva je to bila provala vulgarnog, kavanskog i neargumentiranog (da, neargumentiranog) napada na glavnog suca Nizozemca Pietera Vinka.
Istina je, mogao je dati drugi žuti karton Emanuelu Pogatetzu, a nije. I to mu je bila greška, greška za kritiku. No sve ostalo čovjek je odsudio korektno. Greške sudaca su, kao i one kardinalne igrača, sastavni dio nogometa i upravo mu zbog njih daju posebnu draž i neizvjesnost: nekad na vašu korist, nekad na štetu.
Ali cijelu utakmicu napadati i ismijavati suca koji ti kontra domaćina prvenstva dosudi jedanaesterac u 4. minuti utakmice (ok, čist k'o suza, ali opet, bilo je i sličnih startova kada se nije oglasila zviždaljka), to valjda može samo dvojac Sušec-Štimac. Sušec nabacuje podrugljivim komentarom loptu na smeč (loše imitirajući jednog i jedinstvenog Mladena Delića ponavljanjem fraza »gospodine Vink«), a Štimac poklapa posve neumjerenim pozivom da Hrvatski nogometni savez pošalje protestno pismo.
Posebno degutantno bilo je u drugom poluvremenu, valjda kako je rastao strah da će Austrijanci agresivnom napadačkom igrom zasluženo izjednačiti rezultat. Ne kontrolirajući niske strasti osuđivali su ispravne odluke glavnog suca - i onu previsoku nogu našeg igrača, kao i onaj evidentni prekršaj nad Austrijancem na nekih 16 metara skosa, kojem su u putanju uletjela dva naša igrača, kolikogod Štimac vikao da tu nije bilo dodira.
Sreo sam jučer jednog istarskog umjetnika koji je, kaže, toliko iznerviran ponašanjem komentatorskog dvojca u jednom trenutku smanjio glas s televizije na nulu i ostatak utakmice ispratio kao nijemi film. A čujem da nije jedini.
Iako je javna, Hrvatska televizija nikako da preskoči uske, nacionalističke kriterije praćenja sportskih susreta, koji su tijekom 90-ih uključivali potpuno prešućivanje ili pravdanje šovinističkog i rasističkog navijanja ili huliganskih divljanja. Takav je krajnje neprofesionalan pristup zadržan i kasnije jer u suprotnom ne bi prije dvije godine na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj notorni Bruno Kovačević otkrio javnosti gdje se točno u Dalmaciji nalazi kuća Marka Viduke, huškajući masu i vršeći strašan pritisak na tadašnjeg australskog reprezentativca koji je igrao protiv Hrvatske. Instinkt je to rulje, k tome zreo za kazneno gonjenje.
Kad se u prekjučerašnjoj priči doda i neukusno pojavljivanje premijera Sanadera, i to između dva reprezentativna igrača, na mjestu valjda jedino rezerviranom za izbornika, k tome uživljenog u ulogu sportskog komentatora, tada stvari odlaze k vragu, odnosno u brutalnu i grotesknu režimsku manipulaciju.
Nije bez razloga veliki Umberto Eco postavio ono teško pitanje: »Je li moguće podići revoluciju na nedjeljnoj nogometnoj utakmici?«.

 

GLAS ISTRE