stalno tovarsko podsjecanje na bacanje novcica svjedoci o dubokom nepoznavanju nogometne povijesti i psihickim problemima, o kojima ne bih ovaj put nasiroko
bacanje novcica je bio nacin na koji su se nekad odlucivale sluzbene utakmice UEFA-e i FIFA-e koje bi zavrsile nerijesenim rezultatom i to pravilo je vrijedilo do izmisljanja jedanaesteraca pocetkom sedamdesetih... sasvim legitiman nacin, kao sto su danas (ne manje sretni) jedanaesterci nacin kako zavrsiti neodlucenu utakmicu
takva su bila vremena, nogomet je jos uvijek bio samo sport, kojim su vladala neka olimpijska pravila, a ne biznis i moglo se dogoditi da se neka nerijesena utakmica razrijesi samo srecom... porazeni bi prihvatio poraz i sportski stisnuo ruku pobjedniku
svi navijaci Dinama bi na tu 1967. trebali biti ponosni, izmedju ostalog i zbog toga jer se vise nikad klub s ovim prostora nece okititi nekim europskim naslovom. To je ujedno i razlog zbog kojeg taj uspjeh danas izaziva toliku ljubomoru i pokusaj smanjivanja njegove prave velicine i mjesta u povijesti hrvatskog sporta.
u medjuvremenu se dosta toga promijenilo, sport (i nogomet) je izgubio puno od svoje cistoce, a porazenima vise ne pada na pamet priznati poraz...
no, Kup ce zauvijek ostati u nasim vitrinama