Njemu je nogomet bio samo produžetak dječje igre na betonu, a stadion malo veće dvorište. Bio je zagrebački fakin koji je loptu krotio sa lakoćom i bez puno pitanja.
Njegova boemština nije bila poza, ona je bila njegov život. Dok su drugi brojili kalorije i sate sna, on je brojao asove u belotu i tunele koje je prodavao protivnicima na Kutiji šibica.
Bio je toliko neukrotiv da mu je Zagreb postao tijesan, pa je jedne večeri, bez pozdrava i kofera, ispario preko oceana u Kanadu, ostavivši upravu kluba u čudu, a navijače u tuzi.
Kad se vratio, napravio je ono što se smatra neoprostivim grijehom. Modri dres zamijenio je bijelim. Ali on je bio toliko drag i autentičan da mu ni Split ni Zagreb nisu mogli zamjeriti.
Iste te godine postao je najbolji strijelac Olimpijskih igara, iako mu je srce vjerojatno više kucalo za onu utakmicu koju će sutra odigrati s prijateljima u kvartu.
Govorili su da ima motor u nogama, a dušu i glavu u oblacima. Bio je nevidljiv osamdeset minuta, a onda bi jednim potezom ili pokretom tijela zaustavio vrijeme.
Tko je taj nogometni boem i šmeker?
[uredio Lionel Mandrake - 08. ožujka 2026. u 21:20]
