Danas tražimo jednog nogometnog genija, vizionara i inovatora.
Mrzio je kada su njegovi igrači na terenu izgledali kao skupina izgubljenih gusaka u magli. Jednog dana, dok je igrao golf, na svom protivniku primijetio je njegov bijeli prsluk. Odmah je znao da je to TO pa je odlučio potpuno redizajnirati tradicionalni, jednobojni tamnocrveni dres. Dodao je elemente koji su dramatično promijenili izgled gornjeg dijela tijela. Igračima je slagao da je to zbog taktike, ali zapravo je htio da izgledaju šire i krupnije u ramenima kako bi ulijevali strah u kosti protivnicima. Upravo je on modni mačak koji je zaslužan za jedan od najikoničnijih dresova u svijetu nogometa, onaj crveni s bijelim rukavima. Od kluba kojeg obožavaju na ovom forumu.
Bio je kralj marketinga. Živciralo ga je što navijači moraju putovati do stanice koja se zove Gillespie Road kako bi došli na stadion. Tko je uopće taj Gillespie mislio je. Pokrenuo je totalnu kampanju, pisao stotine pisama londonskoj upravi za promet, nudio besplatne karte i tvrdio da će turisti biti potpuno izgubljeni. Bio je toliko naporan da su gradski oci na kraju popustili. To je bio povijesni presedan, jer nikada prije ni poslije niti jedan klub u Londonu nije dobio takvu čast u podzemnoj željeznici. Zbog njega se danas jedna stanica londonskog metra zove Arsenal.
Na južnoj tribini Highburyja jednog je dana odlučio postaviti tehnološko čudo tog vremena. Sat. Želio je da publika i igrači točno znaju koliko je vremena prošlo. Međutim, FA je doživio živčani slom. Tvrdili su da će sat izazvati nerede, da će igrači paničariti, a suci biti pod luđačkim pritiskom u zadnjim minutama. FA mu je službeno zabranio rad tog sata. A on, tvrdoglav kakav je bio, nije htio maknuti sat. Umjesto toga, prepravio ga je tako da pokazuje nešto sasvim drugo, potpuno legalno, a sat je postao kultno mjesto okupljanja navijača. Sat je i dalje kucao, ali umjesto da broji od 1. do 45. minute utakmice, on je pokazivao kada je vrijeme za popodnevni čaj. Okrenuo ga je naopako.
Prije njega, svi igrači su nosili iste dresove, nisu imali imena, a publika na tribinama bezuspješno je pokušavala shvatiti tko je onaj spori tip u sredini terena koji stalno gubi loptu ili tko je ona munja na lijevoj strani. Njemu je to išlo na živce. Godine 1928., na utakmici protiv Sheffield Wednesdaya, odlučio je uvesti revoluciju koja je sucima olakšala posao, a prvim komentatorima spasila karijere. Protivnici te novotarije su vikali da je to ponžavajuće i da njihovi igrači nisu stoka za označavanje, ali on je samo rekao whatever. Baš zbog njega danas najbolji napadači svijeta ponosno nose devetku, a oni najtalentiraniji na terenu desetku. On je čovjek koji je zaslužan za brojeve od 1 do 11 na leđima igrača.
Prije nego što je preuzeo Arsenal, napravio je čudo s Huddersfield Townom, podižući kante naslova prvaka. Kada je odlazio u London, osim svog genijalnog uma, sa sobom je ponio i jedan tajni izum. On je bio prvi menadžer koji je prestao mahati rukama i galamiti nego je umjesto toga u svlačionicu postavio veliku ploču s nacrtanim terenom i koristio male metalne predmete koje je pomicao rukom kako bi igračima pokazao kretanje u svojoj novoj WM formaciji. Danas je magnetska taktička ploča sa figuricama neizozavan dio svake svlačionice.
Vjerovao je da se utakmice pobjeđuju izvan terena, brinući se o detaljima koje su drugi smatrali nebitnim. U vrijeme kada su ozljede liječene samo ledom i odmorom, on je uveo profesionalne masere, fizioterapeute i liječnike. Kupio je skupe ultraljubičaste lampe za stadion kako bi igrači tijekom tmurne londonske zime dobivali dovoljno vitamina D i ostali zdravi. Inzistirao je da momčad na gostovanja putuje zajedno, u istom vagonu vlaka, odjevena u identična klupska odijela, čime je gradio timski duh i disciplinu.
Tko je on?
