Za "ljubitelje lika i dela" Miljenka (ne Mumleka) nego Jergovića :

Za putnika koji u Beograd stize cestom sa zapada to je danas, u svejedno
koje doba dana, grad kojem je skoro nemoguce prici zbog nezamislivih
prometnih guzvi.

Kako ne postoji zaobilaznica, nikad nije sagradjena, bez obzira na
religijsko vjerovanje nasih starih kako Hrvatska radi a Beograd se
gradi, tako se prema centru grada krecu i oni koji ce nastaviti put prema
unutrasnjosti Srbije, da bi se promet razdvojio tek kod Hercegovacke
petlje, prakticno na popisaj puta od Terazija.

U svakom slucaju, putnik ima dovoljno vremena da osmotri arhitekturu
novobeogradskih blokova, sagradenih uglavnom u sezdesetima, u vrijeme
jugoslavenskoga privrednog cuda, sivih i nakaznih, bez imalo zelenila,
i tu shvaca kakve je, zapravo, Zagreb imao srece sto je u toj stvari
kasnio za prijestolnicom, pa je Novi Zagreb izrastao s vise urbanisticke
mjere, a manje vjere u socijalisticki progres. Nigdje beton nije tako
siv kao u bivsim socijalistickim metropolama.

Osim sto se neshvatljivo umnozio, vozni park Beogradana se u
posljednjih godinu-dvije obnovio i usminkao. Sve je vise povoljnih
kredita, kupuje se na lizing, a ljudima je vaznije kupiti auto nego se kruha najesti. A onda se svi, bez izuzetka, cude tom fenomenu i govore kako tako nije nigdje na svijetu, osim, naravno, u Hrvatskoj.

Ocito su Srbi i Hrvati postali utjehom jedni drugima, iako kad stignes
u Beograd i malo popricas s ljudima, brzo shvatis kako tu vjeruju da je
tamo sve bolje, ljepse i bogatije, a da su Hrvati neki pametniji i
sposobniji judi. Opcenito, nitko o Hrvatima danas nema tako visoko misljenje
kao Srbi.

Kada dodes u centar grada, pred bivsu Skupstinu Jugoslavije, koju si
cijelo djetinjstvo gledao na televizijskoj razglednici Beograda, ili
na Terazije, pred tobom se ukaze neka drukcija slika grada. Knez
Mihailova je renovirana, a broj knjizara u toj ulici i oko nje skoro da
je veci od broja knjizara u cijeloj Hrvatskoj. Mnoge od njih rade do deset
navecer, a neke su otvorene nedjeljom i praznikom.

U njima ima ljudi, iako je tek zavrsio Beogradski sajam knjiga,
najveci i po svemu neusporedivi sajam u ovome dijelu svijeta, koji je prema
grubim procjenama u sedam dana posjetilo oko 150 tisuca ljudi. Placale
su se ulaznice koje uopce nisu bile tako jeftine. Prevedeno u nase novce,
oko dvadeset kuna, a posto su place u Srbiji barem dvostruko nize nego u
Hrvatskoj, taj iznos realno je bio i veci.

Na sajmu se kupovalo sve i svasta, sa dzambo plakata na prilazima
izlozbenim halama smjeskale su se lokalne knjizevne zvijezde, ali
najveca zvijezda sajma bila je Che Guevarina kci, koja je predstavljala i
potpisivala knjigu sjecanja svoje majke Aleide March de la Torre, koja
je u izdanju Geopoetike prije objavljena u Srbiji, nego u spanjolskome
originalu. Nekoliko desetaka metara dalje, na standu Vecernjih
novosti, svoje je memoare potpisivao Vuk Draskovic.

Prva naklada od 50 tisuca primjeraka vec je rasprodana, knjiga je po
mnogo cemu zanimljiva, a najvise po tome sto je Draskovic definitivno
jedini politicar s ovih prostora koji se kaje i javno priznaje da je u
necemu grijesio. Priznanje objavljeno u "Meti" nije iskupljujuce, niti ce
njime Savle postati Pavle, ali jest zanimljivo.

Umberto Eco nije stigao u Beograd u golemoj i vrlo uglednoj
talijanskoj delegaciji pisaca i izdavaca, ali njegova nova knjiga,
"Istorija ruznoce", jest. Izdavac Plato objavio ju je rekordno brzo nakon
talijanskoga izdanja. Na knjizi je radilo sedam prevoditelja i cak pet redaktora,
tako da je greske gotovo nemoguce pronaci. Ovakav izdavacki pothvat kod
privatnih izdavaca u Hrvatskoj nije moguc.

Medu ono sto u Hrvatskoj nije moguce spada i to da su najugledniji
srbijanski listovi Politika i Danas svakodnevno objavljivali
specijalne kulturne dodatke koji su se bavili dogadanjima na sajmu, a na
reklamnim standovima kod ulaza u hale svim posjetiteljima besplatno su
dijelili primjerke dana¹njih novina.

Pritom, ti kulturni dodaci nisu bili ni reklamni prospekti, niti
trivijalni cvrkut i blebet iz Pola ure kulture, nego su bili ozbiljno
ispisani i u njih je utro¹ena otprilike ona urednicka i novinarska
energija kakva se u nas ulozi u, recimo, Svjetsko prvenstvo u nogometu.

Vise se u tih sedam dana u beogradskim novinama pisalo o knjigama,
nego sto se u Hrvatskoj napise za godinu dana.

Ali pustimo knjige i knjizare, trebalo bi nesto i pojesti. U Beogradu
postoji ponesto razlicita kultura prehrane po restoranima, krcmama,
mehanama i rostiljarnicama, nego u Zagrebu. Osnovna razlika sastoji se
u tome da se tamo i obican svijet, koji bas i nije pri parama, rado i
cesto hrani na javnom mjestu.


Ono sto je u Zagrebu dzank fud, trovacnica za radnicku klasu, ucenike
i studente, to su u Beogradu genijalne male zalogajnice, ne vece od
novinskoga kioska, pred kojima se cesto za nikakve novce bolje jede
nego po zagrebackim novinskim gastro rubrikama. Ocuvana je i tradicija krcmi
u kojima se moze samo piti, ali kad ogladnis, jest ces kao gospodin, a
zadnjih godina sve se vise otvaraju i restorani s tradicionalnom
beogradskom i srbijanskom kuhinjom, sto je nastala na vazda
inspirativnom knjz¾evnom i gastronomskom razmedu Istoka i Zapada, koje rada poguzluke svake vrste.

Jedno od takvih mjesta je restoran Daca, na Karaburmi, u ulici
Patrisa Lumumbe, u kvartu koji jos uvijek izgleda poput predgrada u filmovima
jugoslavenskoga Crnog vala. E, tu se piju najbolje rakije od
marelice,dunje, suhe sljive, maline... i jede se kojesta od onoga sto je
dio te neke velicanstvene srbijanske i beogradske gastronomske tradicije, koja se posve nepravedno obicno svodila na pricu o rostilju, pasulju
prebrancu, kavurmi, sarmi i kojekakvim varijacijama carigradskih izvornika.

Daca vec godinama inzistira na izvornijim i gradanskijim jelima, ciji
su se pojedini recepti mogli naci u Politikinoj Velikoj kuvarici,
golemoj knjizurini objavljenoj jos pocetkom tridesetih, ali vecine recepata
nije bilo ni tamo nego su izranjali iz arheologije sacuvanih kuhinjskih
bilje¾nica necijih baka i prabaka. Ali kako ovaj putnik nema
narocitog istrazivackog dara, jo¹ na putu prema Beogradu razmislja samo o
Dacinim telecim odrescima na zaru u umaku od suhih sljiva, pa ih uvijek i
narucuje.

Potpuno drukciji dojam ostavlja Dorian Gray, restoran na uglu ulica
Kralja Petra i Strahinjica bana, na sminkerskom korzu koji zlobno nazivaju
Silikonska dolina. Recimo kako je Dorian Gray francuski restoran,
iako nije, i recimo da ima slicnosti sa zagrebackim Marcellinom, iako ni
to nije tocno. Konobari imaju drzanje kao da su nesvrseni studenti
dramaturgije, vinska karta je kao stvorena za goste koji se vole
prenemagati znanjima iz vinogradarske geografije, a gosti za divno
cudo izgledaju sasvim pristojno za lokalne sminkere i bogatase.

Vjerojatno bi nam i njihova zagrebacka subraca jednako izgledala kada
ih ne bismo prepoznavali. Jedino po cemu se, recimo, zna da Dorian Gray
nije u Zagrebu, to su cijene - barem trostruko nize nego u Marcellinu, te
preglasna i grozna muzika, nekakvi lazni Andaluzani, na tragu Gipsy Kings.

A kako se jede? Pa, onako kako je i red da se jede na takvom mjestu,
dakle jako dobro, zapravo genijalno, ali naravno i silno pretenciozno.

Ono sto je, medutim, nezaboravno i po cemu je Dorian Gray neusporediv
jest cokoladni kolac Oscar Wilde. I na kraju, s tovarom knjiga i lakom
depresijom koja nas prati pred povratak kuci, vrijedi jos obici i
zelenu trznicu. Ipak su to mjesta po kojima se prepoznaju gradovi i na kojima
im mozemo iskazati svoje najvece postovanje.

Ako ste se vrzmali po Knez Mihailovoj i Terazijama, najblizi vam je
Zeleni venac, drevna pijaca pri dnu Prizrenske ulice. Vecine onoga sto cete
tu naci ima i u Zagrebu, a vecina je i istoga, spanjolskog, makedonskog
ili grckog podrijetla, ali je vrijedilo doci zbog onoga cega u Zagrebu
vise nema: prave aleve paprike, slatke i ljute, susene svinjske i govedske
pecenice, uzickog i zlatiborskog kajmaka, te kao vrhunac - sjenickog
sira.

I tako, dok kupujes, obracajuci se na svome jeziku starcu sa
sajkacom, dozivis i to da ti on na kraju kaze da opet dodjes, on je tu
svake subote i nedjelje. Uhvati te tada neka nepodnosljiva tuga, zbog onoga
sto ti znas, a on ne zna, niti ga je briga, jer on u Beograd dolazi iz srca
Srbije, sto je dovoljno daleko da mu bude sasvim normalno da misli kako i ti, s
takvim svojim zapadnim govorom, zivis u tom gradu. Ta tuga, naravno, nije
politicka, kao sto to sftovi i hulje misle, nego je tuga za hranom i knjigama. Ali puno je dublja i trajnija od svake politicke tuge i nostalgije.