Dobro Dule, mada mi je jasno da ovo nema previše smisla pokušat ću ipak kao dobar budist još jednom....

1. Presudno pitanje o Willyju Brandtu – Nakon nekoliko postova u kojima relativno iscrpno elaboriram i argumentiram razloge zašto Jasenovac u kontekstu „isprike“ nije stvar RH i zašto je u ovom trenutku potpuno neadekvatna analogija „gledanja u vlastito dvorište“ na relaciji Jasenovac-Srebrenica (i događaji iz '90-ih), i nakon kojih s tvoje strane nije uslijedila nikakva artikulirana argumentacija, naposljetku smo došli do nekog navodno „presudnog“ pitanja na koje ja kao izbjegavam odgovor i „izbjegavam da se suočim s očiglednim“. Naravno, pri tome samom tebi nije padalo na pamet „da se suočiš s očiglednim“ i pokušaš direktno prodiskutirati postavljene teze i eventualno ih osporiti npr. jasnim odgovorom u čemu bi ležala odgovornost RH za Jasenovac i samim time temelj za ultimativnu obavezu „isprike“. Umjesto rasprave o biti stvari po tebi je izgleda primjerenije prije svega inzistirati na odgovoru na irelevantne analogije i gomilati ih dok sugovornik ne izgubi volju za diskusijom.

No kako bilo, pogledajmo svejedno za ljubav rasprave kako stoje stvari s tim presudnim pitanjem o Willyju Brandtu i adekvatnošću analogije koju ono nastoji uspostaviti...

a) Analogija je kao što znamo iz logike način/oblik zaključivanja pri kojem se iz opažanja da se dvije pojave, odnosno objekti podudaraju u određenom broju svojstava ili odnosa izvodi zaključak da se te pojave ili objekti podudaraju i u drugim svojstvima/odnosima koji se kod jednog od njih ne opažaju. Znači, ako pred sobom imamo objekt spoznaje koji je u danom trenutku nepronicljiv za naš um i opire se našoj spoznaji, potražit ćemo strukturalno adekvatan objekt čiju strukturu i svojstva možemo jasnije i ekstenzivnije sagledati te na temelju toga zaključimo nešto o objektu koji nas zapravo zanima. Zaključak po analogiji je zapravo zgodna fora kojom se naš um služi da na zaobilazan način nađe „inspiraciju“ za sagledavanje prvotnog objekta spoznaje na nov i možda produktivniji način.

Mali problem leži u tome što zaključci dobiveni po analogiji mogu, ali i ne moraju biti  istiniti, odnosno da ponovnim sagledavanjem prvotnog objekta spoznaje na nov način možemo zaključiti da podudaranje određenih svojstava kod uspoređenih objekta je ili ipak nije dovelo do podudaranja i u „nevidljivim“ svojstvima koja smo prvotno uočavali samo kod jednog objekta. Zbog svega navedenog zaključivanje po analogiji nema snagu dokaza u matematici. Ono je prije svega instrument stanovite „logičke intuicije“ koja kroz prepoznavanje strukturalnih podudarnosti u dvije različite pojave usmjerava spoznaju prema novim pristupima otkrivanju moguće „istine“ čiji elementi u drugoj fazi moraju biti skrupuloznije razmotreni i eventualno potvrđeni oblicima zaključivanja koji imaju snagu dokaza.

Dakle, da bi zaključivanje po analogiji u određenom kontekstu imalo ikakvu vrijednost usmeravanja prema mogućoj „istini“ ono na prvom koraku mora zadovoljiti jedan uvjet – strukturalnu adekvatnost, odnosno podudaranje vidljivih svojstava/odnosa kod objekata, osnosno pojava koje uspoređujemo.

b) Kako stojimo s tom „strukturalnom adekvatnošću“ kod našeg Willyja u odnosu na „hrvatsku“ situaciju? Paa... rekao bih i ne baš sjajno...

Za razliku od „hrvatske“ situacije (koju sam već opisao u prethodnim postovima i koju ću po dobroj „budističkoj“ navadi još iscrpnije ponovno opisati), Willyjev kontekst je ipak malo drugačiji. Krenimo redom u nabrajanje:

-         Treći Reich srušen je vojnom intervencijom Saveznika. Nikakv domaći pokret otpora nije u tome odigrao iole značajnu ulogu, nikakav ustanak nije podignut, nikakva paralelna struktura vlasti otvoreno suprostavljena Hitlerovom režimu nije uspostavljena, nikakav suprostavljeni pokret otpora nije relativno samostalno pobijedio naciste i na ruševinama Trećeg Reicha utemeljio novu državu.

-         Nikakve vanjske okupacijske sile nisu instalirale režim Trećeg Reicha u Njemačkoj, kao što se desilo s ustašama u Hrvatskoj.

-         Upravo zbog nepostojanja iole značajnog, autentičnog pokreta otpora Njemačka je godinama poslije rata bila samo okupirana zemlja.

-         Novu njemačku državu kojoj je kancelarem poslije postao Willy osnovali su zapadni saveznici tek 4 godine nakon rata skrojivši joj ustav i institucije predstavničke vlasti.

-         U Hrvatskoj se nije desilo da najviše državne dužnosti obavljaju bivše ustaše, za razliku od SRNJ u kojoj je Brandtov prethodnik na kancelarskom mjestu bio bivši nacist Kurt Georg Kiesinger.

-         Willy Brandt svoj legendarni „kniefall“ nije kao što ti kažeš izveo u Auschwitzu, odnosno u konclogoru, nego u Varšavi nakon polaganja vijenca ispred spomenika ustanku u varšavskom getu. Znači položio je vijenac na spomenik borcima iz geta koje je u neravnopravnoj oružanoj borbi satrla njemačka vojska, a ne u konclogoru koji bi mogao biti pandan Jasenovcu.

-         Učinio je to u zemlji koja je bila okupirana od Njemačke i to relativno „prigodno“ s obzirom na malo širi politički kontekst zbog kojeg se nalazio u Poljskoj (potpisivanje sporazuma o granicama). Gdje je tu analogija s „hrvatskom“ situacijom?

-         Willy Brandt se tom prigodom nije „ispričao“ kao što ti sugeriraš. Nije to učinio niti u svoje niti u ime države koju je predstavljao. Willy je tom prigodom odao počast žrtvama, odnosno „komemorirao“ kao što je kasnije i sam napisao u svojim memoarima: Under the weight of recent history, I did what people do when words fail them. In this way I commemorated millions of murdered people.

-         Willy Brandt je odao počast žrtvama 25 godina poslije završetka rata. Predstavnici hrvatske države radili su to godinama prije i poslije Willyja, a rade to i danas. Kao što sam već u nekom od prijašnjih postova (valjda izbjegavajući odgovor na to „presudno“ pitanje) napisao: Koliko je to Willyja Brandta?

Kao što se može vidjeti hrpa „strukturalnih neadekvatnosti“ i kontekstualnih nepodudarnosti koje u potpunosti ovu analogiju čine jalovom, a navodno „presudno“ pitanje potpuno irelevantnim za bit onoga o čemu raspravljamo.

c) Čak i kad ova analogija ne bila tako šepava kao što je prokazano, kada bi sve štimalo s adekvatnošću i podudarnošću, otvorio bi se jedan sasvim novi problem – problem sveobvezujuće normativnosti jednog takvog postupka. Zašto bi bilo kakav simbolični čin Willyja Brandta bio nekakv samorazumljivi ritualni standard po kojem bi se svi trebali ravnati u sličnim ili, kao što smo vidjeli, u ne baš tako sličnim situacijama? Zašto bi Willyjev kniefall bio jedini ispravan način odavanja počasti žrtvama?

(Nakon što smo nadam se raščistili nedoumice vezane uz Willyja, ponovit ću još jednom osnovne elemente moje pozicije u ovoj diskusiji.)

2. Kontinuitet – RH nema nikakav državnopravni kontinuitet s NDH-a. RH svoj državnopravni kontinuitet i faktično (slijed povijesnih događaja, institucionalnih tranzicija i pravnih akata), i deklarativno (ustavna preambula) izvodi iz ZAVNOH-a/Federalne Države Hrvatske, Narodne Republike Hrvatske i Socijalističke Republike Hrvatske.

a) Tijekom 2. svjetskog rata u Hrvatskoj su postojala dva suprostavljena nacionalna pokreta s  različitim nacionalnim ideologijama i pripadajućim državotvornim projektima – ustaški pokret utjelovljen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i narodnooslobodilački pokret, vođen i usmjeravan od KPH-a (i KPJ-u), utjelovljen u ZAVNOH-u i Federalnoj Državi Hrvatskoj (kasnije NRH) u okviru Federalne Narodne Republike Jugoslavije.

NDH-a je nastala pod pokroviteljstvom sila Osovine nakon što su one srušile, okupirale i različitim političkim i juridikscijskim aranžmanima raskomadale Kraljevinu Jugoslaviju, uuntar koje je kao posebna, autonomna upravna jedinica egzistirala i Banovina Hrvatska (nastala u kolovozu 1939.). NDH je formirana kao rezultat političkih kombinacija Trećeg Rajha i Kraljevine Italije koje su se, nakon što je Vladko Maček odbio ponudu da pod njemačkim pokroviteljstvom proglasi marionetsku hrvatsku državu, za realizaciju svojih političkih nakana odlučile poslužiti ustaškim pokretom pod vodstvom Ante Pavelića.

Nekoliko mjeseci kasnije u Hrvatskoj je pod vodstvom KPH-a i u koordinaciji s ostalim jezgrama otpora na teritoriju bivše Jugoslavije, počela organizacija otpora okupatoru i domaćem kvislinškom poretku. 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska osnovan je prvi partizanski odred, u srpnju je formirano Operativno vodstvo ustanka KPH-a, u listopadu je formiran Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, a u srpnju je CK KPH-a u svom proglasu na neki način proklamirao i ciljeve ustanka – «oslobođenje zemlje od tuđinske vlasti i dominacije» i uspostava «nove demokratske Jugoslavije slobodnih ravnopravnih naroda, u kojoj će na bazi samoopredjeljenja biti izgrađena i slobodna Hrvatska». NOP je putem NOO-a (narodnooslobodilačkih odbora) počeo ustanovljavati paralelne strukture vlasti, a dovršavanje državotvornih komponenti NOP-a zaokruženo je osnutkom ZAVNOH-a u lipnju 1943. (od 1944. konstituiran kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo i najviši organ vlasti) i utemeljenjem Federalne Države Hrvatske na 3. zasjedanju ZAVNOH-a 1944. u Topuskom. ZAVNOH se 1945. transformira u Narodni sabor Hrvatske, a FDH 1946. u Narodnu Republiku Hrvatsku (od 1963. Socijalističku Republiku Hrvatsku, a od 1990. Republiku Hrvatsku).

b) Puj pike više ne važi – NOP Hrvatske (kao integralni dio jugoslavenskog NOP-a s određenom autonomijom) četiri ratne godine provodi u oružanom suprostavljanju njemačkom i talijanskom okupatoru i kvislinškom režimu NDH-a, kao i četnicima, što na kraju, naravno u kontekstu općeg razvoja ratnih zbivanja, dovodi do potpunog uništenja NDH-a i uspostave punog suvereniteta FDH-a u okviru DFJ. Taj državnopravni puj pike više ne važi koštao je života oko 46.000 partizana Hrvata (+ srpskih suboraca), 65.000 civila Hrvata kao žrtava nacifašističkog, ustaškog i četničkog terora (+ srpskih civila s područja NDH-a). K tome je nakon predaje kod Bleiburga u partizanskoj odmazdi na različitim mjestima pobijeno između 40 i 50 tisuća pripadnika oružanih formacija NDH-a i civila.

Stvarno, što čovjek da kaže o diskontinuitetu između NDH-a i FDH-a, nego da mrtvohladno konstatira da je zapravo bilo puj pike više ne važi.

c) Još malo o «kontinuitetu» - U cijelom tom kontinuitetskom kompleksu postoji još jedna zanimljiva i nedovoljno poznata priča koja nije od presudnog značaja za početnu tezu, ali možda nije zgoreg da forumske znatiželjnike upoznamo i s njom. Naime, 1944. g. su uslijed novonastalih političkih okolnosti i pod pokroviteljstvom W. Churchilla potpisana dva sporazuma (Viški i Beogradski; tzv. sporazumi Tito-Šubašić) između predsjednika kraljevske vlade u izbjeglištvu s mandatom kralja Petra II. i Tita kao predstavnika AVNOJ-a kojom je utanačeno stvaranje zajedničke vlade i buduće sazivanje Ustavotvorne skupštine koja bi trebala odlučiti o budućem društvenom uređenju Nove Jugoslavije. Stvorena je nova vlada (vlada DFJ), u Privremenu skupštinu su ušli i neki predstavnici stare predratne skupštine koji se nisu kompromitirali suradnjom s okupatorima i kvislinzima, a kralj Petar je još ranije pozvao sve jedinice pokreta otpora da se pridruže partizanima. Evo što o tome kaže nedavno preminuli srpski povjesničar Sima M. Ćirković u hrvatskom prijevodu svoje knjige «Srbi među evropskim narodima: «Od oslobođenja Beograda (20. listopada 1944.) do završetka rata (9. svibnja 1945.) proteklo je šest mjeseci, tijekom kojih se nova vlast učvršćival povezujući kontinuitet Kraljevine i AVNOJ-a. Početkom ožujka 1945. stvorena je, na temelju prethodnih sporazuma Tita i Šubašića, zajednička Privremena vlada DFJ. Uključivanjem u AVNOJ poslanika izabranih u prosincu 1938., sastavljena je Privremena narodna skupština. Dogodilo se da je u istočnom, pretežno srpskom dijelu zemlje, gdje se očekivao najveći otpor komunistima, njihova vlast uvođena pod okriljem tijela obnovljene Jugoslavije.»

Tim briljantnim političkim manevrom, Tito je u formalnom smislu osigurao kontinuitet nove države s predratnom Jugoslavijom. Naravno, nakon prvih izbora provedenih u studenom 1945. i sazivanja Ustavotvorne skupštine Tito je u potpunosti marginalizirao predratne političke stranke koje su djelovale u ovom kratkom višestranačkom interregnumu i osigurao međunarodno priznanje i legalizaciju vodeće uloge KPJ u novoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji sa  6 republika, među njima i NRH-a.

Najzanimljivije od svega je da je predsjednik kraljevske vlade koji je s kraljevim mandatom potpisao sporazum s Titom bio Ivan Šubašić, prvi i jedini ban Banovine Hrvatske, autonomne jedinice unutar predratne Jugoslavije koja je predstavljala vjerojatni zametak nekakve buduće federalizacije/konfederalizacije Stare Jugoslavije. Koja koincidencija...

Iz svega elaboriranog, mislim da jasno proizlazi državnopravni diskontinuitet NDH-a i FDH/NRH/SRH/RH, štaviše poslijeratna hrvatska državnost ima svoje izvorište u direktnom oružanom suprostavljanju NDH-a koje je dovelo do njezinog potpunog uništenja. Prema tome, jasno je da današnja Hrvatska nije u državnopravnom smislu nikakav sukcesor NDH-a te kao takva nema nikakve pravne, političke ili moralne obaveze zbog kojih bi bila odgovorna za zločine počinjene u NDH-a.

I kao što sam već napisao: stvar ovoga, sadašnjeg Hrvatskog sabora oko koje bi trebala postojati "odgovornost" i eventualna moralna obaveza koja bi zahtijevala jasno određenje, ispriku, deklaraciju ili što već, adekvatnu onome što se traži od srbijanske skupštine vezano uz Srebrenicu i događaje iz '90-ih su događaji poput ubojstava u Gospiću, Osijeku, Sisku, Pakračkoj Poljani, Gruborima, Paulin Dvoru, Ahmićima, Stupnom Dolu... To bi bio adekvatno "gledanju u svoje dvorište".

3. Generacijska razina – Srebrenica (i ostali događaji iz '90-ih) su stvar današnjih srpskih generacija, one su njihovi suvremenici na različitim razinama - svjedoci, učesnici, pasivni promatrači, aktivni protivnici, suputnici... isto kao i današnje hrvatske generacije u odnosu na analogne događaje iz '90-ih. Ove današnje hrvatske generacije nemaju se nikakvog razloga osjećati odogovornima za Jasenovac i NDH-a jer te stvari naprosto ne spadaju u njihov generacijski horizont unutar kojega su objektivno mogle svojim činjenjem ili nečinjenjem nešto promijeniti ili na nešto utjecati. Jednako apsurdno bi bilo od sadašnjih srpskih generacija tražiti da se svečano ispričaju za ubojstva u beogradskoj skupštini, sibinjske žrtve, šestojanuarsku diktaturu, četničke zločine ili slične bisere od prije 80, 70 ili 60 godina.

4. Isprika – I na kraju dolazimo do jasno formuliranog etičkog stava i pitanja koje iz njega proizlazi:  Zašto bi se netko tko nije počinio zločin, nego se naprotiv borio protiv onih koji su te zločine činili i pri tome ih porazio, ispričavao za to što su ti drugi učinili? A uz to je odao dostojnu počast žrtvama i učinio sve da se ti zločini osude?
I zašto bi se neke druge generacije ljudi koje još imaju manje veze s time 70 godina kasnije imale obavezu ispričavati?

Ispričati se da bi to imalo nekakvog smisla i logike može samo počinitelj, dakle onaj koji je počinio određeno djelo, ili netko tko nije neposredno počinio ono za što se ispričava, ali je objektivno odgovoran kao nekakav pokrovitelj, staratelj ili eventualni sukcesor.

„Počinitelj“ (NDH, Pavelić...) je na sreću (ili s s gledišta isprike – nažalost) zajedno sa svojim trabantima odavno upokojen. No, da je i živ sumnjam da bi ikada doživo takvu temeljitu metamorfozu i katarzu potrebnu makar i za najformalniju ispriku za ono što je urađeno. A i da je kojim slučajem doživio tako nešto, vjerojatno bi i on prije svoje isprike isto tražio neku ispriku.

„Počinitelj“ je upokojen zaslugom nacionalnog pokreta čju tradiciju državnosti u državnopravnom smislu nastavlja i RH. Umjesto nerealnog iščekivanja isprike i pokajanja konzumirano je oružano suprostavljanje ustaškom režimu i okupacijskim silama koje su mu bile pokrovitelji te u završnom činu nesmiljena osveta, odnosno vansudska odmazda spram ljudskog materijala. Institucije su već prije temeljito uništene, a preostale odgovorne stigao je u inozemstvu udbaški metak ili zub vremena, ili pak oboje.

„Ova“ država i „ove“ hrvatske generacije nemaju se zašto, a ni kome ispričavati za Jasenovac jer se ni „krivnja“, ali ni status „žrtve“ ne prenose genetski ili biblijski kao „istočni grijeh“. Naše je da  budemo svjesni povijesne istine o Jasenovcu i NDH-a te da u okvirima dobrih običaja odamo počast žrtvama, osudimo zločin i na taj se način odredimo spram onoga što Jasenovac simbolizira.

A najvažnije od svega, trebali bi pokušati odteretiti malčice svoje mozgovlje od viška povijesti i prestati gledati jedni u drugima vjekovne arhineprijatelje s crnim tefterom koji seže do stoljeća sedmog...