Dule, pre svega hoću da ti kažem da tebe smatram za jednog od najrazumnijih zemljaka na ovom forumu i da često iz tvojih postova naučim nešto novo. Ne verujem da ću te ikada "optužiti" za bilo šta. Ono što sam napisao u prethodnom postu je bila prosta činjenica jer smatram da je značenje mojih reči bitno promenjeno ako se ne citira i druga rečenica. Samo toliko.
E, sad, pokušaću da odgovorim na tvoje pitanje. Kada sam napisao ono u vezi manjka racionalnog rasudjivanja ("u nas"), pre svega sam imao na umu prilično rasprostranjenu i ukorenjenu osobinu koja se najočitije da primetiti u diskusijama (svakakvim, od kafanskog stola do javnih foruma), pogotovo kad se dve strane u startu ne slažu. Imam utisak da je želja da se dodje do nekakvog kompromisa ili dogovora potpuno sekundarna u odnosu na ponekad opsesivnu potrebu da se "bude u pravu". Odn. prečesto se rasprave pretvaraju u politikansko prepucavanje gde je jedini cilj "pobediti" onu drugu stranu. Pa, ako se ne može drugačije onda i šeketanjem (citiraću Slobu: "Ako ne umemo da radimo barem znamo da se bijemo" - preneto u Politici davne 1988. godine). Sad, možeš ti naravno reći da toga ima kod svih naroda. I to je tačno. Medjutim, radi se o nekakvoj proporciji. Jednostavno, mislim da postoje kulture (narodi) kod kojih su racionalno razmišljanje i pragmatsko delovanje mnogo dublje ukorenjeni nego kod nas. Tu opet mislim pre svega na tzv. protestantske kulture. Protestantizam nije samo religija nego jedno stanje svesti, jedan krajnje praktičan odnos prema svakodnevnom životu. Veliki nemački sociolog, Max Weber, je još početkom XX veka napisao genijalno, nikad prevazidjeno, delo, "Protestantska etika i duh kapitalizma". Nije "knjižurina" (kao Cvijićevo "Balkansko poluostrvo" - lol!) i stvarno ti najiskrenije preporučujem da je pročitaš - ako te ova problematika zanima.
Drugo, oko jednog se izgleda ti i ja ne slažemo - što ne isključuje mogućnost da se jednog lepog dana ispričamo (dakako, racionalno!) i uvidimo zašto i kako se razmimoilazimo. Ovako, preko foruma je to malo teže. A to je pitanje različitosti ili posebnosti (nacionalnih, naravno) kultura. Nažalost, to je kod mene već profesionalna deformacija. Jer, kad ne bih prihvatao kao temeljnu istinu da postoje mnoge zasebne i i te kako različite kulture (opet, norme, vrednosti, osnovna verovanja, običaji...) , onda bih morao da kažem da se i moja profesija bavi utvarama! Odn., da kulturna antropologija nema nikakvu svrhu jer, navodno, proučava ono što ne postoji. No, ja ipak verujem da postoje neke razlike, odn. preovladjujuće tendencije kod svakog naroda i to je ono što me je oduvek fasciniralo, još kao klinca.
Mislim da je tu bitno i moje životno iskustvo, odn. gde i kako sam proživeo sve ove godine. Ja sam kulturne razlike osetio na svojoj koži sa nepunih 12 godina, kada sam, sa roditeljima, otišao na duže u Afriku. Proveo sam i nekih godinu dana u Aziji. Radio od svoje 17. do 22. godine u Skandinaviji (svako leto i po mesec dana zimi, uz studiranje u Bgdu). A onda na kraju dodjoše i sve ove godine ovde u SAD. Upoznao sam, dakle, mnoštvo različitih svetova, odn. kultura, sa svojim osobenim načinima ponašanja i razmišljanja. Naravno, podvlačim ono "preovladjujuće" - u svakoj od tih kultura postoje silni izuzeci. Ali, baš zato što su izuzeci oni, kao što je poznato, potvrdjuju pravilo!
Evo, recimo, citiraću našeg novinara koji je napisao ovo u vezi one bruke na JNA:
To je, uostalom, srpski sindrom: u inostranstvu si solidan profesionalac, veliki igrač, majstor; kod kuće si ovdašnji – sitan, zajedljiv, učmao, bahat. Domaća radinost – tamo poštuješ pravila, pisana i nepisana, ne pljuješ po podu, ne pišaš na javnom mestu, sklanjaš kučeća govna, fin si prema drugima, kod kuće parkiraš ’de ’oćeš, češeš jaja, vređaš se na svaku primedbu.
Ovo nisam napisao ja. Čak nije ni bitno da li se ja slažem sa ovim. Poenta je u tome da je čovek piše o nekim osobinama našeg naroda. Nije on napisao "srpsko-fudbalerski" već "srpski" sindrom. A o "sindromima" pričam i ja. O "sindromima" koje proučava antropologija.
@Djordje: Slažem sa sa svim što si rekao. Nekad državne granice nemaju veze sa kulturnim. U nekim stvarima ja mislim da smo mi, Srbi, jako slični npr. Bugarima. Lepo si rekao, Balkan. Takodje, slažem se da ništa nije večno, pa tako ni kulture. Menjaju se u zavisnosti od okolnosti. Ali, to ne isključuje njihovu prisutnost "hic et nunc". Tu su, mi smo deo njih, pa zato i govorimo o njima. Pre 9 godina su neki nervozni klinci ispeglali šačicu homoseksualaca u samom centru Beograda, dok su panduri sve to nemo posmatrali. Danas su klinci još nervozniji, ali sve drugo je bitno drugačije, od stava vlade do ponašanja policije. Promenilo se štošta.
Takodje si u pravu i za regionalne razlike. Naravno da je Texas drugačiji od Njujorka. To je ovde svakome jasno, pa zato i kažu da je Texas najkonzervativnija država a Njujork (i Masačusets) najliberalnija. U ovoliko velikoj zemlji bi bilo pravo čudo da svuda preovladava jedan isti kulturni obrazac.