Što se tiče intervjuiranih, ima i Hrvata i Srba, pa čak i jedan Musliman. Mogao je biti i relevantniji izbor i kvalitetnija "kritika" izvora. Da ne govorimo o interperetaciji koja je često prepovršna, promašena i konfuzna. Autorica je sama poslije projekcije rekla da je za cijeli film zapravo trebalo biti ključno svjedočenje Hrvoja Šarinića s obzirom da je on bio osobni Tuđmanov emisar koji se 14 puta tijekom rata sastao s Miloševićem. Pokušavala ga je nagovoriti na razgovor pred kamerama, ali on se uporno ispričavao lošim zdravstvenim stanjem, no, odobrio joj je upotrebu dijelova njegove knjige i filmskih materijala snimljenih na njegovom svjedočenju u Hagu. Autorica je također popljuvala Borisava Jovića koji se na većinu pitanja pravio mutav i grbav. Također, pokušala je doći do relevantnih ljudi s bošnjačke strane, ali su je neki poput Bakira Izetbegovića, Silajdžića i Halilovića izeskivirali. Bakir je navodno rekao da je on tada bio "još dete" pa se slabo sjeća. (???) I tako, napravila je s onim što ima ono što su joj njezino poznavanje materije i dokumentaristički talent dali da može. Po mom mišljenju, bolja je dokumentaristica, nego što poznaje materiju.

Ja osobno ne vjerujem u tu priču o "dogovorenom ratu", ali svakako je smatram legitimnom istraživačkom hipotezom za koju ima poprilično indicija. Zapravo te indicije više čine uvjerljivim tezu o povremenom partikularnom paktiranju između dvije (ili čak tri) strane i nekakvom vrlo vjerojatnom visokom stupnju "razumijevanja" između Tuđmana i Miloševića oko raspodjele interesnih sfera i strateške preraspodjele jugoslavensko naslijeđa. Ali, daleko je to od "dogovorenog rata".

A film kao film, uz sve propuste, treba ga gledati i kao "film", odnosno audiovizualni uradak sa određenim dramskim zakonitostima i određenom artificijelnošću koja ne može biti na istoj razini kao kritično i sine ira et studio elaborirano povijesno istraživanje.