ja mogu samo reći teško nama ako ćemo se mjenjati samo zbog evropske unije, a ne zbog nas samih.
Ulazak u EU ili šta već konkretno podrazumjeva ovaj korak je dobra stvar, ali srpskom narodu su potrebne mnogo dublje promjene i žrtvovanja za neki konkretan pomak.
Bojim se da će EU biti samo još jedno od velikih institucionalnih razočarenja za narod. Do 90 godine smo čekali ukidanje jednopartijskog sistema, sa slavljem ga dočekali i vrlo brzo se razočarali. Onda smo 10 godina čekali dolazak "demokratskih snaga", sa slavljem ih dočekali, i opet se razočarali. Pa smo onda čekali da iz tih "demokratskih snaga" izbacimo one retrogradne koje nisu rasrstile sa 90-im, kad je to došlo, ni to nije napravilo neke pomake... Evo sad čekamo evropsku uniju, i kada ona dođe, već vidim tekstove analitičara o praznoj priči i prevari.
Promjene koje su potrebne srpskom narodu ne može donjeti ni jedna institucija ili pravilo. To mora biti rezultat promjene svijesti kod običnog čovjeka. Te sitne stvari koje bi radili dobro napravile bi domino efekat i vodile bi ka krupnijim.
Dakle, potrebno je:
-da vozač koji napravi prekršaj i zaustavi ga saobraćajni policajac svjesno odustane od dvanja 1000 din. iako bi to policajac prihvatio, već pod ubjeđenjem da čini pravednu stvar pristane da mu ovaj piše kaznu od 5000 din.
-da nastavnik u srednjoj školi prepozna darovitog učenika i sam ostane sa njim da vježba posle nastave, iako mu taj dodatni rad nije plaćen
-u srednjoškolac iz Arilja ne plati 10-ak hiljada roditeljskih evra za 4 godine školovanja na "Megatrendu" za koje će dobiti diplomu eksperta za marketing u menadžmentu i narednih godina dokon sjediti na birou samo zato što je in živjeti u Beogradu i kukati kako mu država ne može obezbjediti posao a ima falultet, već da te pare uloži u svoje maline
-da mladi desničar ode i oda počast žrtvama zločina koje su činili neki pripadnici srpskog naroda
-da mladi liberal stekne osjećaj pripadnosti svom narodu i poštovanja prema svojoj istoriji
-da mladi školovan čovjek ostane u Srbiji i žrtvuje se tako što će rađati djecu ovde sa manjom platom, umjesto da za šaku (ili dvije, tri) dolara ode u inostranstvo zauvijek
-da supružnici ne ne čekaju 40. godinu, platu od 2000 evra i kreditnu sposobnost da prave djecu...
To su neke promjene za koje je svako od nas spreman pod pretpostavkom dobrog vaspitanja. Gledajući Srbiju u globalu, to jeste težak put, mukotrpan i dug, ali takav je bio i put kojim smo propadali. Ako neko misli da će decenije stagnacije i moralnog posrnuća prestati kroz neki režim ili sistem standarda koji će nam biti nametnut -to je po meni zabluda.
Dakle moj neki način razmišljanja nije da mi dobijemo EU, njene pare i programe pa da postanemo dobro i bogato društvo već obrnuto da sami sebe mjenjamo, na težak način, tako postanemo organizovano društvo.
Mislim da ovaj prvi način neće uspjeti.